Razgrtanje po pepelu (ne)izgovorenih istina

Ujedno, Karakaš je ne samo pisanjem, već i načinom života iznimno interesantna osoba, o čemu svjedoče njegova gastarbajterska putešestvija, posebice ona iz Pariza gdje se izdržavao uličnim sviranjem harmonike i uopće bohemski način života sav okrenut i posvećen književnom stvaralaštvu.

Široj javnosti postao je poznat nakon što je njegova sjajna zbirka priča Kino Lika doživjela uspiješnu filmsku adaptaciju, a romanima Sjećanje šume i Proslava samo je potvrdio činjenicu da se radi o iznimno talentiranom piscu koji svakom novom objavljenom knjigom suvereno osvaja prostore novih jezičnih mogućnosti i poetičkih istraživanja.

Veliku pozornost poklanja jeziku, ali njime u svom tekstu komunicira krajnje ekonomično, štedljivo, čak i škrto i upravo ta svijesna lišenost barokne nadogradnje njegovoj literaturi daje i epsku, ali i lirsku snagu, čini njegove romane i priče posebnim i jedinstvenim, grubim i nježnim.

U nedavno objavljenom romanu Okretište (Disput, Zagreb 2021), zapravo svojevrsnoj ispovijednoj prozi, u kojoj se ležeći u bolničkoj sobi, često mislima vraća u rodnu Liku (Karakaš je rođen 1967. u selu Plaščić, kod Brinja), komunicira s djedom i bakom, osobama kojima se divi; iako se najčešće ne slaže s njihovim pogledima na svijet, svijestan je snage i prirodne uvjetovanosti njihovih života i pokušava ih razumijeti, kao uostalom što pokušava shvatiti i sebe samog nakon nemilog događaja koji ga je zadesio (nepoznati ga je napadač na tramvajskom okretištu brutalno pretukao, polomivši mu kosti i teško oštetivši slezenu) i koji mu je iz korijena promijenio život.

Čudi se izostanku želje za osvetom, kao i vlastitih žestokih reakcija na fizičko zlostavljanje kojem je bio izložen i koje je jedva preživio; (po)mirenje s nepravdom (po)tražio je u literaturi vjerujući kako će duševne rane koje mu ne daju mira najbolje i najprije izliječiti zaboravom.

Kaže: „Najbolje je sve zaboraviti, živjeti život kao da se ništa nije dogodilo; čak navijam da policija ništa ne nađe, tješim se, ja sam pisac, jednog dana napisat ću roman o tome; u njemu mogu raditi što hoću: pucati, vraćati se iz mrtvih, ponovno ubijati; da, tako ću se najbolje osvetiti“.

I uistinu, napisao je sjajan roman, ili kako je to pokušao nedavno objasniti u jednom razgovoru: „Jednostavno htio (sam) drukčiji roman, moglo bi se reći kršćanski roman, ali i roman o nemogućnosti da bilo što napraviš. U svakom slučaju, htio sam roman u kojem nema ni crne kronike, ni spektakla, niti tko, ni kako, ni zašto, to mi je bio izazov, a tu sam težište prebacio na jezik. Književnost za mene nikad nije bila opisivanje događaja, već prije svega jezik, pa sam se tako trudio napraviti i ovaj roman, svakako moje najintimnije književno djelo koje se bavi teškom psihofizičkom traumom protagonista, načinom njegova nošenja s njom i pronalaženjem mehanizama ponovnog vraćanja povjerenja u ljude i svakodnevicu koja ovdje nije opisana kao neka manira… Često se pitam i tko sam ja dok pišem, jer kad pišem, ja više nisam ja.“

Okretište je ujedno i knjiga o zlu i kao što lišen suvišnih riječi piše o svojoj osobnoj traumi, jednako tako piše i o Sotoni kao inkarnaciji zla kojem se zapravo nikako i nikad ne može ući u trag, jer se njegovo biće stalno transformira; naprosto je neuhvatljivo.

I kao da je slutio kako će i njega samog jednog dana zakačiti, bezrazložno, iznenada, bez ikakve najave: „Zadnjih nekoliko godina prijetili su mi, dobacivali na ulici, oni malo hrabriji otposlali bi mi u prolazu pogled pun mržnje; nisam mario, znao sam da ću trpjeti zbog svojih knjiga i intervjua, s vremenom sam oguglao na sve to…“

Ležeći u šok sobi, a kasnije na intenzivnoj njezi u zagrebačkoj bolnici Rebro gdje je polako i mukotrpno liječio i sanirao teške fizičke ozlijede, Karakaš je zatomio poriv za osvetom transponiravši ga (ne)svijesno u literaturu kao neku vrstu spasa, bijega pred tim strašnim činom, naizgled bezrazložnog, a opet tako prepoznatljivog, ideološki programiranog nasilja.

Dok je ležao u bolnici, s neizvjesnom prognozom izliječenja, osjetio ja kako se i koliko se izmijenio i kako više nije onaj isti Damir Karakaš od prije.

Postao je mrzovoljan, nepovjerljiv, sumnjičav, čak i u komunikaciji s obitelji počeo se osjećati zatvoren, teško mu je padala, a međusobni odnosi (p)ostali su neizdrživi; naprosto se nije znao prilagoditi novonastaloj situaciji.

Na tramvajskom okretištu Karakašev se život grubom, brutalnom silom posvema preokrenuo, a romanom naslovljenim Okretište pokušao je izvrtiti film i tako se duhovno i duševno spasiti, jer fizičke su rane zacijelile, ali ostali su trajni, nevidljkivi ožiljci s kojima se dugo vremena nije znao nositi.

Napadač ga nije samo krvavo prebio i nanio mu teške fizičke ozlijede, još više mu je na nevidljiv, ili teško vidljiv način naškodio: posvema mu je ispreturao cijeli dotadašnji život, izbacio ga je iz kolotečine i Karakaš se našao u nemogućoj situaciji: kako iznova povratiti ravnotežu i početi normalno živjeti, a više ništa nije isto, posebice u komunikaciji s najbližim, kojima, a on je toga bio svijestan, nanosi bol, zapravo kako muči i sebe i njih.

Radnja romana su najvećim dijelom zbiva u bolničkoj sobi, osuđen na mirovanje, nakon što je došao svijesti, Karakaš se na različite načine pokušava suočiti s posljedicama nasilja i traumama koje su se iz toga izrodile.

To je ujedno i roman o strahu, beznađu, ali i strasnoj želji za preživljavanjem, prilagođavanjem, tako da je kasnije po izlasku iz bolnice često navraćao na tramvajsko okretište gdje je bio napadnut, sve u nadi kako će mu se tamo, za njega fatalnom mjestu, ukazati nekakav trag zlu koje ga je zadesilo.

U tom smislu Okretište je roman „neizgovorenih istina“; razgrćući po pepelu vlastitih misli i krhkih sjećanja, on postaje svijestan kako na koncu i nije toliko važno zašto se nešto dogodilo, a što je u početku bilo u fokusu njegovih preokupacija, već kako iz te nemoguće situacije izaći.

Dakle, koliko je to roman o zlu, jednako toliko je to i roman o ljudskoj ranjivosti s kojom se čovjek teško zna i može nositi, posebice onda kad time ne nanosi samo bol sebi samome, već daleko više onima do kojih mu je najviše stalo.

Okretište je roman napisan, kako bi to rekao Krleža „nemilosrdno, hrabro i neumoljivo“.