Rekonstrukcija tragičnog proljeća 1999.

Ako vi, gospođo sudija, takvima poklanjate poverenje – ja vam ne mogu pomoći! – izjavio je jedan svjedok na suđenju Milanoviću (ne Zoranu, nego Dragoljubu, nekadašnjem direktoru RTS), optuženom za smrt šesnaestero radnika te kuće za vrijeme bombardiranja zgrade televizije u proljeće 1999.

Tko želi doznati ime autora citirane izjave može otvoriti 312. stranu nedavno objavljene knjige Smeh pod vešalima (Most Art, Zemun 2021).

No, to nipošto nije jedini niti glavni razlog zbog kojega ovu knjigu treba uzeti u ruke. Novinar Rade Radovanović, inače po formaciji dramaturg, možda najpoznatiji po tomu što je u vrijeme NATO bombardiranja Srbije vodio beogradsku redakciju radija Slobodna Evropa, objavio je knjigu koja se može ocijeniti kao autorova nepotpuna autobiografija.

I koju valja pročitati svatko tko hoće doznati, takoreći iz prve ruke, što se u ključnim momentima novije historije zbivalo u Beogradu, u Srbiji, na Kosovu…

Romansirana autobiografija (u kojoj su neka imena izmijenjena – ali su prepoznatljiva – pa je tako autor sebi, čini se bez zadnje namjere, dao ime Radomira Radovića, sindikalnog aktivista koji se može smatrati prvom žrtvom Slobodana Miloševića: ubijen je pod nerazjašnjenim okolnostima nakon što je 1984. uhapšen s još 28 osoba zbog sudjelovanja na tribini Slobodnog univerziteta u Beogradu) koncentrira se na proljeće 1999.

Mlađoj publici može biti iznimno poučna Radovanovićeva precizna (i, što nije nevažno, pitko ispričana) rekonstrukcija geneze i konteksta tragičnih zbivanja koja su obilježila to proljeće.

Sve počinje s Kosovom i dugotrajnim državnim terorom nad tamošnjim Albancima, terorom koji nije lišen inspiracije idejama Stevana Moljevića o stvaranju nove, homogene i velike srpske države na Balkanu. Uz podršku nacionalnih mudraca Vođa (Srbin i komunista) reciklira stare ideje o etničkom čišćenju srpskog životnog prostora kao odgovor na sve intenzivnije slabljenje jugoslavenske federacije i na rast međunacionalnih tenzija.

Odbacujući (ali ne bez sudioništva najvećeg dijela generala Vojske Jugoslavije) procjene da bi intervencija NATO do koje će doći ako se ne prihvate prijedlozi zapadnih sila za rješavanjem kosovskog problema izazvala niz neželjenih posljedica, od smanjivanja državnog teritorija pa do razdvajanja Crne Gore od Srbije.

Vođa je potvrdio opravdanost uvjerenja jednoga od malobrojnih razumnih generala Blagoja Grahovca da namjerno želi izazvati sukob s NATO. Kasnija zbivanja dodatno će potvrditi koliko je Grahovac bio u pravu.

To se posebno odnosi na raketiranje zgrade RTS. NATO je u cilju smanjivanja kolateralnih šteta redovito obavještavao nadležne u Beogradu o metama narednih napada.

Takva je informacija proslijeđena i uoči napada na spomenutu zgradu 23. aprila 1999, ali ona je došla samo do odabranih zaposlenika Televizije.

Za razliku od nekih drugih meta, generalštaba, pojedinih ministarstava, Miloševićeve rezidencije i sličnih, gdje nije bilo ljudskih žrtava jer su svi koji su se mogli naći na takvim mjestima na vrijeme evakuirani, zaposleni na Televiziji (sa iznimkom nekih članova vladajuće stranke i njima najbližih) morali su ostati na svojim radnim mjestima.

Milošević je, proizlazi iz Radovanovićeve rekonstrukcije, namjerno htio dovesti do ljudskih žrtava NATO raketiranja, kako bi viktimističkim metodama preokrenuo svjetsko javno mnijenje.

Upitno je koliko je na takav stav u odlučujućoj mjeri utjecala Mirjana Marković, kao što se u toj knjizi sugerira, ali nema nikakve dileme da su zaposlenici RTS svjesno i namjerno žrtvovani.

Jednako tako nema sumnje da je masovno protjerivanje Albanaca nakon početka NATO bombardovanja bilo planirano.

Pri tom su protjeranima oduzimani dokumenti, što je kao konačnu posljedicu imalo (prilično masovno zabilježenu) pojavu da su nakon odlaska srpskih vojnih i policijskih snaga s Kosova i vraćanja protjeranih zajedno s njima dolazili i koristoljublju skloni Albanci iz susjednih zemalja.

Autor opsežno i na potresan način pripovijeda o zločinima srpskih vojnih, policijskih i paravojnih snaga nad albanskim civilnim stanovništvom (uglavnom se radi o ženama, djeci i starcima, tu i tamo strada i poneki pripadnik OVK) koje se intenzivira 1998. zajedno s intenziviranjem gerilskih aktivnosti OVK.

Potresne su i pripovijesti o etničkom čišćenju pokrajine od neželjene albanske većine koje se provodi za vrijeme NATO intervencije.

Naravno, tu su i njemačke marke, frižideri, videorekorderi i televizori, kolateralna korist ovog junačkog ratovanja.

A tu je i organizirani transport leševa na udaljene lokacije u Srbiji (najpoznatija je sekundarna masovna grobnica u Batajnici).

Nisu, međutim, svi pripadnici srpskih vojnih i policijskih snaga bili skloni činjenju zločina.

U knjizi ćemo sresti upečatljive primjere izbjegavanja ili čak i otvorenog odbijanja kršenja ratnog prava, a sve se to zasniva na svjedočenjima različitih aktera.

Ako bi, međutim, netko mogao pomisliti da se Radovanović svrstava na albansku stranu, ova će knjiga demantirati takvu pomisao.

Na jednako upečatljiv način i oslanjajući se na jednako pouzdane izvore on svjedoči i o zločinima koje su naoružani kosovski (da li samo kosovski?) Albanci činili nad Srbima, posebno nad onima koji su nakon povlačenja srpskih oružanih formacija s Kosova ostali u svojoj postojbini, vjerujući da će mirno živjeti jer nisu činili nikakvo zlo.

No, ideja etničkog čišćenja bila je jača od svake ljudskosti: Nakon neuspjehom završenoga pokušaja da se pokrajina očisti od Albanaca, slijedilo je podjednako bezobzirno i okrutno provođeno čišćenje Kosova od Srba. Konačna bilanca oružanih sukoba na Kosovu iznosi 13.535 ubijenih ili nestalih ljudskih bića, od toga 10.812 osoba albanske nacionalnosti, te 2.197 Srba.

Najveći dio ubijenih ljudi su civili, kako među Albancima, tako i među Srbima… Preostaju tuga i osjećaj posramljenosti.

Problem je, međutim, taj što većina vlasnika opljačkanih maraka i pokretnih dobara sve do danas ne osjeća bilo kakvu nelagodu, o sramoti da i ne govorimo.

Čak bi ih se trebalo smatrati herojima.

Imajući u vidu upravo to izostajanje nelagode (ali i druge kvalitete kojima ona obiluje), može se zaključiti kako je ova knjiga odličan predložak za svima nam neophodno suočavanje s prošlošću!