Ne zna se šta je gore – kad ti neko u sedam ujutru neradnim danom lupa na vrata ili „legne“ na zvonce, pa ti se isto „ufati“ da na ulazu napišeš: „Lupaj – zvonce ne radi“, ili „Zvoni – lupanje ne radi“. Takav sam utisak imao u prošlu nedjelju kad mi Nedžo udari u san. U bunilu sam istrčao pravo u hodnik, pa se vratio u spavaću sobu, odatle ponovo u hodnik i tek onda ukapirao da je neko pred vratima. Otključah i ugledah Nedža oslonjenog na ogradu terase.
– Izvoli, Nedžo. Baš si me jutros obradovao, velim mu glasom radio-stanice na lošoj frekvenciji. Nije me slušao, no me brzo „posadi“ na prednje sjedište svoje „džete“ i povede na zborno mjesto za pohod na Đalovića klisuru.
U bistričkom selu Kahve, ni kahvu ne popismo, nego pravac prema podvrškoj crkvi. Strmi makadamski put i oštro kamenje po kojem smo se vozili konačno su mi oživjeli svaki mišić. Na zaravni blizu crkve parkiraše se naša tri automobila. Ekspediciju je činilo 10 ljudi: ja i još jedan Kemal, Nedža sam već pomenuo, Murčo, Mirso, Damir, Braco, Mehdija, Sahret i Ferko. Tu se pripremismo za savladavanje bridova kanjona i strmih litica. Speleološko-planinarski vuk Mirso zaprijeti da moramo strogo da se pridržavamo njegovih uputstava.
– Idemo do izvora Bistrice i ulaska u Đalovića pećinu. Staza je opasna i mala nepažnja može da bude kobna, veli Mirso i mimo Kema, potpredsjednika jedne parlametarne stranke, krenu naprijed. Jer, ovdje ne pomaže ni politika, ni Damirova filozofija. Jedino bi, ne daj bože, moglo biti od koristi Bracovo ljekarsko znanje i iskustvo iz službe Hitne pomoći.
– Da se slikamo, pa da idemo, reče neko i Mehdija uključi kameru.
Uska staza se neosjetno gubila. Za nama su ostajale naslage lišća na šumskom puteljku, a otvarala se gola litica i kozja staza. Duboko dolje u kanjonu Bistrica je brusila stijene. Odozdo povremeno svitne njena bistrina, pa se ponovo izgubi ispod strme obala ili bora izraslog iz litice. S vremena na vrijeme se ukažu i pramenovi magle na mjestima gdje je voda mirnija. Taj lomot Bistrice i para koja se izvija sa njene površine, nekada je mještanima sela Đalovići i Podvrh budio strašne asocijacije. Pogotovo u proljeće kad voda nadođe, pa se Bistrica razgoropadi. Vjerovali su da dolje u kanjonu živi nekakav džin i kad se on naljuti i počne da lomi stijene i drveće, nastane strašan tresak, a ona para što se izdiže odozdo – to džin diše. Zbog toga su tri jezera, koja se prelivaju jedno u drugo, ispred ulaza u Đalovića pećinu, dobila naziv „Vražji firovi“, a Đalovića pećina-Pećina nad Vražjim firovima.
Dok smo se peli prema Sedlu, i meni se učinilo da dolje onaj džin diše. Bio sam siguran da osjećam njegov dah za vratom pa, što zbog te nemani, što zbog vrtoglavice, nijesam smio ni da pogledamo niz urvinu kanjona. I niko nije smio dolje da pogleda. Svi su vodili računa o tome gdje će da zakače nogu, da im se, ne daj bože, ne otisne kamen pod stopalom. Jedino je vodič Mirso samouvjereno krčio put i pomagao nam da savladamo prepreke. Sve do Sedla. A gore, da te strah uhvati od pogleda na stazu koju smo prešli.
– Sad ćemo polako da se spustimo u korito Bistrice, do njenog prvog izvora. Samo pazite da ne pokrenete kamenu lavinu, veli Mirso i povede nas strminom.
Bilo je pocijepane odjeće, ogrebotina po tijelu, ali se spustismo do rijeke. Ko je dokon može komotno da broji kamenje na njenom dnu. Tu, na prvom izvoru Bistrice iz zemlje ključa voda hladna kao grom, a stotinak metara odatle, nalazi se pećina nalik na otvorenu školjku s biserom u sredini. Ustvari, to je drugi izvor Bistrice.
– Sve rijeke imaju po jedan izvor, a Bistrica dva, začudi se Murčo. „I to se ne zna koji je ljepši“, veli i zhavati vodu dlanovima.
Ovdje smo ručali, napili se hladne bistričke vode, a onda kroz visoke lokvanje otišli do ulaza u Đalovića pećinu. Ulazak nije predviđen, uprkos želji pojedinaca da vide raskoš pećinskih ukrasa. Sada sam bio ponosan što sam prije šest godina sa češkom ekspedicijom ulazio u ovu pećinu. I danas, na licu mjesta, kategorički povlačim riječi koje sam tada, nakon izlaska iz pećine, izgovorio: „Ništa ljepše u životu nijesam vidio od galerija Slavija i Katedrala, ali moja noga više neće u Đalovića pećinu“.
Od ulaza u Đalovića pećinu jasno se vidi kako je Bistrica napravila rez kroz ljuti kamen. Sedlo, koje bi trebalo i u povratku da bude naša prva odrednica, kao da visi sa neba. Odatle slijede kameni bridovi koje moramo preći.
– Povratak će biti isto toliko težak kao i dolazak, veli neko iz grupe.
– Ako ste spremni da gazite Bistricu, možemo da izbjegnemo uspon i stazu od Sedla do crkve, veli vodič Mirso.
Političar Kemo dade predlog na glasanje i nakon kraćih diskusija i razmatranja, jednoglasno donijesmo odluku da gazimo rijeku. Herojski smo se borili sa bistričkim brzacima i virovima. Gerilski se prebacivali sa jedne na drugu obalu Bistrice, a Murčo je, bog te pitaj zašto, od Đalovića pećine nosio nekoliko stabljika bršljana, onako kako su partizani nosili šarce na Sutjesci. Bilo je i ovdje par opasnih litica uz koje smo morali da se penjemo, ali kad dođosmo do visećeg mosta i ruševina vodenice potočare – odahnusmo.
Ćuteći smo išli stazom kroz šumu, prema podvrškoj crkvi. Samo se čulo šljapkanje mokre obuće i šum vjetra kroz bukove grane.
– Da se slikamo, pa da idemo, reče neko i nakon što se izređaše foto-aparati Mehdija isključi kameru.
Tri automobila krenuše strmim makadamskim putem. Pravo prema zbornom mjetu Kahve – da popijemo po kahvu.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
