Roman koji značenjem i porukama prevazilazi priču

 Ilijanu i Iliji ista je duša. Zajednička im je ljubav prema Ani. Zajednički su im preci i potomci. Jer, neko je u prethodnom životu bio ptica, neko jagnje, neko vuk, a Ilija je bio Ilijan. Zbog toga je roman „Dokleanka“ priča o potrazi za samim sobom. O potrazi za polazištem.

Autor romana Dejan Vuković kaže da sve poruke u djelu idu sinhronizovano i bogato tako da svi treba da je pročitaju i vide kako se ljudski snovi i želje, lijepe ideje, priča i čežnja za ljepotom mogu obraditi tako da budu zanimljivi i složeni, ali i inspirativni. Autor je objasnio da se u osnovi radi o ljubavi između jednog Autarijata, koji je pripadao ilirskom plemenu, koje je naseljavalo Potarje, mjesto odakle je on i Dokleanke, koja je takođe pripadala istoimenom plemenu i koje je živjelo u Podgorici.

– To je savremena priča. Iliri su mi bili zanimljiva tema zato što se u našoj istoriografiji malo ko bavio njima, pa sam želio da se vratim u daleku prošlost, ali ni da sadašnjost ne izostane, kazao je Vuković.

Roman „Dokleanka“ se oslanja na istoriju, na prapostojanje, ali hrabro korača i savremenim stazama, barata mobilnim telefonima, razumije određene pojave savremenog društva. U ovom romanu ne zvuči banalno to što ordinirajući ljekar vodi ljubav sa pohotnom medicinskom sestrom dok pacijent umire na svom krevetu. Uz ovo, motivi gdje Ilija razmišlja o tome kako mu je supruga Bojana lezbejka i njegova želja da vodi ljubav sa dvije žene daju savremen ton priči. Nasuprot tome je čista ljubav između Ane i Ilijana. Ljubav koja ne poznaje socijalne i klasne razlike. Ljubav zbog koje vrijedi i umrijeti. I da nije bilo te ljubavi, onog glasa: „Ja sam Ilijan i živ sam“ i Anine siluete, Ilija nikada ne bi upoznao nekadašnjeg sebe. Nikada ne bi gledao kako arheolozi iskopavaju Anin i Ilijanov skelet, ustvari njegov, Ilijin, i Anin skelet, u zidinama stare Duklje. Nikada ne bi došao do svog prapočetka. Nikada se ne bi samopronašao. Ili bi možda, reinkarnirao u pticu, ribu, ili gorskoga vuka.

Recenzent Borislav Jovanović je kazao da ovaj roman, iako manjeg obima, daje funkcionalnost književnom postupku, odnosno razuđenoj poetskoj strukturi, njenoj misterioznoj poveznici.

– Prvi roman Dokleanka, Dejana Vukovića, profesora iz Mojkovca, je dobar roman koji ima zanimljivu priču, modernu strukturu, daleko od epskog zavičajnog primjesa. Radi se o univerzalnoj temi gdje pisac u dvije vremenske ravni opisuje svoju autobiografsku priču koja je locirana i u sadašnje i daleko vrijeme od prije 10 vjekova. Iako se može reći da je ljubavni, nije. Već je roman koji svojim značenjem i porukama prevazilazi fabulativnu priču, i on je više od toga. Ovdje se radi o knjizi koja je u trendu i estetskog karaktera, kazao je Jovanović.

Roman „Dokleanka“ kreće se u dva pravca. Jedan vodi kroz savremen svijet, drugi kroz istoriju i naginje ka onostranom. Međutim, ta dva pravca, te dvije literarne bujice, te dvije čiste rijeke, kao Zeta i Morača, na kraju će se stopiti u jednu bistru poentu koja jasno sugeriše na život, na prostranstvo postojanja, na vezu sa korijenima i bogatu tradiciju utkanu u zidine stare Duklje.