Ružičasti zakoni i crna statistika: Kako (ne) funkcioniše proces zaštite žrtava porodičnog i rodno zasnovanog nasilja u regionu?

Hrvatska: Spor sudski postupak koban je za žrtve

Iako je u Hrvatskoj Istanbulska konvencija stupila na snagu listopada 2018, još nije u potpunosti implementirana. Pomaci u sustavu zaštite žena od nasilja koje mahom dolazi iz obitelji, postoje, ali su nedovoljni. Činjenica je da Istanbulska konvencija postavlja pravno obavezujuće standarde za sprečavanje nasilja nad ženama, no postojeće slabosti unutar sustava zaštite od nasilja prema ženama i nasilja u obitelji prije svega se odnose na poteškoće u procesuiranju takvih djela, preniske kazne počiniteljima, kao i još nedovoljnu međuresornu suradnju. Potrebno je i podizati razinu svijesti, ističu stručnjaci koji rade sa žrtvama nasilja i iz prve ruke čuju i vide probleme s kojima se žrtve susreću.

Psiholozi koji rade sa žrtvama koje napuštaju nasilnika i s djecom odlaze u sigurne kuće ističu da je za žene najveća slabost sporost sudstva jer od njihovog bijega od nasilnika do rješavanja čitave situacije na sudu, od razvoda do prijavljivanja prekršaja ili kaznenog djela nasilja, ponekad prođe i godina dana ili više, a toliko žena može ostati u sigurnoj kući. Do rješavanja pravnih procesa, koje i supružnik često odugovlači, nije u mogućnosti nastaviti s normalnim životom; od pripreme za tržište rada, traženja posla, stambenog smještaja, a onda i brizi o djeci.

Ženama koje trpe nasilje u obitelji, a koje su nezaposlene i još k tome žive u kući nasilnika i njegovih roditelja, sustav odugovlačenjem postupka dodatno otežava život i čini gotovo nemogućim izaći iz začaranog kruga nasilja i financijske ovisnosti o nasilniku, pojašnjavaju iz sigurnih kuća.

Rješavanje ovih problema, ali i činjenice da društvo još na nasilje gleda kao na tuđi problem, stručnjaci smatraju da se treba rješavati adekvatnom edukacijom svih dionika, posebno unutar pravosuđa, ali i budućih generacija u sklopu građanskog odgoja i obrazovanja gdje je najlakše razbijati rodne stereotipe i učiti o ravnopravnosti spolova te o neprihvatljivosti nasilja.

Aktivisti za prava žena u Hrvatskoj smatraju i da se Istanbulska konvencija u Hrvatskoj ne provodi adekvatno. To su istaknuli i na okruglom stolu u Hrvatskom saboru gdje je rečeno da je sustav neadekvatan jer suci ne znaju što je rodno uvjetovano nasilje. Posebno su bili kritični prema sudskim postupcima koji izriču simbolične kazne za obiteljsko nasilje. Kao drugi veliki problem istaknuto je što se žene teško odlučuju na prijavu nasilnog partnera jer strahuju da im se neće vjerovati. Psihološko nasilje nad ženama također se često ne priznaje, smatraju aktivisti.

„Općenito broj kaznenih djela nasilja među bliskim osobama u razdoblju od posljednjih sedam godina gotovo se utrostručio. Pritom, 79 odsto žrtava čine žene. S druge strane, broj prekršajnih djela nasilničkih ponašanja u obitelji, kao blažeg oblika nasilja, posljednjih se godina skoro prepolovio. Dodatno zabrinjava što većinu nasilja prema ženama kontinuirano čine njihovi najbliži, supruzi, partneri ili bivši partneri, dok veliki broj žena smrtno strada upravo nakon što se odluči prekinuti nasilnički odnos“, navodi Višnja Ljubić, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova.

Sustav borbe protiv nasilja prema ženama i u obitelji dugoročno zapravo odvraća žrtve nasilja od prijavljivanja lakših oblika nasilja, dok situacija ne eskalira i prijeđe u sferu kaznenog zakonodavstva.

„Poražavajući podatak da je prošle godine život na ovaj način izgubilo 13 žena. Od ključne je važnosti uspostaviti učinkovitu politiku suzbijanja rodno utemeljenog nasilja, prije svega na razini prevencije kroz mehanizme stručnog i dugotrajnog psihoterapijskog rada s obiteljima u riziku od konfliktnih situacija i pojave nasilja, kao i rada s počiniteljima u cilju njihove resocijalizacije, dok je na represivnoj razini neophodno postrožiti sudsku politiku kažnjavanja rodno utemeljenog nasilja, uz odgovarajuće usavršavanje sudaca/tkinja i državnih odvjetnika/ca i jačanje međuinstitucionalne suradnje između nadležnih tijela“, smatra Ljubić.

Pravobraniteljica pozdravlja i izmjene Kaznenog zakona koje idu ka povećanju kazni za nasilnike.

Bosna i Hercegovina: Žrtvama nema ko da pomogne

Prije nekoliko dana u sarajevskom sudu je izrečena jedna od najvećih kazni za počinjeno nasilje u porodici te je nasilniku Eldinu Hodžiću dosuđeno 35 godina zatvora. Hodžić je u julu prošle godine iz pištolja brutalno ubio suprugu Almu Kadić, koju je prethodno godinama zlostavljao.

U policiji i centrima za socijalni rad postoje brojne prijave koje je podnosila protiv svog supruga, zbog čega je njemu dva puta Općinski sud u Sarajevu izricao mjere zabrane približavanja, praćenja i kontaktiranja supruge. Kažnjavan je i novčano. I pored toga on je nastavio sa proganjanjem i zlostavljanjem Alme. Sve dok je nije usmrtio.

U ovom slučaju, kao i u brojnim drugim slučajevima ubistava kojima se tragično završi nasilje u porodici, zakazalo je cjelokupno bh-društvo. Zakazao je policijski sistem koji je dobro poznavao situaciju nesretne žene koja je zvala policijsku stanicu i molila za pomoć. Zakazala je i druga karika u mehanizmu zaštite – pravosuđe.

Za Almu je kasno, ali za neke druge žene možda još nije. Hoćemo li im pomoći? Hoćemo li na vrijeme prepoznati nasilje u porodici, prijetnje i zlostavljanja? Hoćemo li naći snage da se suočimo s sve većom količinom nasilja koje je zahvatilo naš sistem? Krajnje je vrijeme da shvatimo kako nasilje u porodici nije privatna i individualna stvar, već opći problem i obaveza društva.

„Svi smo odgovorni i cijelo je društvo zakazalo. Nasilje se osjeti i može se prepoznati. Svi smo svjedoci nasilja i zatvaramo oči pred njim. A kada svi budemo dovoljno osviješteni, onda ćemo prepoznati i prijaviti, te zatražiti pomoć. Sistem zaštite postoji i treba ga pokrenuti, ali sistem ne može da se pokrene bez prijave. Nije samo pitanje šta su institucije uradile, već i kad i kako prijava dođe do institucija. Možemo mi uvijek vidjeti šta se moglo bolje, ali generalno moramo raditi na podizanju svijesti građana“, smatra Mubera Hodžić Lemeš, menadžerica Sigurne kuće u Sarajevu koju vodi Fondacija lokalne demokratije.

Ona navodi da oni u Alminom slučaju nisu bili uključeni, ali da se detaljnom analizom ovog kao i svakog drugog slučaja može utvrditi ko je konkretno napravio propust.

„Potreban je multisektorski pristup i saradnja većeg broja institucija, ali najvažnije je da radimo na podizanju nivoa svijesti svih građana o ovome problemu. Potrebno je jačanje institucionalnih kapaciteta za prevenciju i borbu protiv nasilja. To ćemo raditi kroz unaprjeđenje međusobne saradnje svih institucija i u tome bi nam najviše pomogao novi zakon o zaštiti od nasilja u porodici, koji čekamo da bude usvojen od strane zastupnika oba doma Parlamenta FBiH. Novi zakon će biti najveća prevencija i puno će pomoći jer se unutar njega povećava obim zaštite žrtve nasilja. Tako će se smanjiti nasilje i pooštriti kaznena politika“, naglašava Hodžić Lemeš.

Crna Gora: Gorući problem – nasilje nad djecom

Crna Gora se prethodnih mjeseci suočava sa porastom vršnjačkog nasilja i nasilja nad djecom, a sve češći slučajevi fizičkog i verbalnog zlostavljanja učenika traže hitnu reakciju kompletnog društva i nadležnih organa.

Predsjednica Udruženja Roditelji Kristina Mihailović za Vijesti kaže da im u posljednjih šest mjeseci sve više roditelja prijavljuje nasilja, a to čine i kada policija, tužilaštvo i uprave škola preduzmu radnje iz njihove nadležnosti.

„Najčešće i najtipičnije je to da djeca već u nižim razredima iskazuju problematično ponašanje, sa elementima vršnjačkog nasilja, ali u našim propisima nema vaspitnih mjera. Tek kada dođu do viših razreda problem se ogoli, a vaspitne mjere ne daju rezultate“, ističe Mihailović.

Ona kaže da su u posljednje vrijeme primjećeni i češći slučajevi da se u škole unose noževi, oružje, da osobe koje nijesu učenici škola dolaze u prostorije ustanova i fizički zlostavljaju djecu, ali niko se tim problemima ne bavi na adekvatan i sveobuhvatan način. Udruženje Roditelji predložilo je revidiranje sistema vaspitnih mjera, između ostalog i rad sa djecom koja sprovode nasilje, nadzor i rad sa porodicom, uvođenje školskih policajaca i video-nadzora u svim školama. Ističe i da je potreban novi Akcioni plan za prevenciju nasilja, s obzirom na to da Vladin resor već tri godine ne primjenjuje važeći, ali i ažurnije postupanje policije i tužilaštva. Mihailović kaže da očekuju odgovor kada će biti nova sjednica.

Svjedočenja roditelja ukazuju na učestalo nasilje među djecom i mladima. Kada se to desi, obraćaju se razrednom, Upravi škole, ali i centrima za socijalni rad, policiji i Tužilaštvu. Međutim, tvrde, ni takve prijave nisu garancija da će se nasilje zaustaviti, a počinioci kazniti. Od 118 roditelja, koji su odgovorili na upitnik Vijesti prošlog mjeseca o vršnjačkom i nasilju u školi i van škole, 92 je potvrdno odgovorilo na pitanje da li je njihovo dijete bilo žrtva vršnjaka. Nasilje je prijavio 81 roditelj, a oni koji nisu kažu da to nisu uradili da „dijete ne bi bilo u problemu“, „nemaju ili ne znaju kome“, „očekivali su da će nasilje prestati“. Tri roditelja su „uzela stvar u svoje ruke“.

Takođe, 65 roditelja je odgovorilo da su prijavu podnijeli školi, Upravi policije se obratilo četvoro roditelja, jedan je zaštitu za svoje dijete tražio od tužilaštva, a osam se požalilo svima.

Prosvjetna zajednica Crne Gore inicirala je prije desetak dana kod Vlade i Ministarstva prosvjete da se ukloni oznaka tajnosti sa izvještaja o sprovođenju Programa za suzbijanje vršnjačkog nasilja i vandalizma u obrazovno-vaspitnim ustanovama. Podsjetili su i da je prije godinu dana Vlada Crne Gore odlučila da proglasi tajnim dokument koji je, kako oni smatraju, izuzetno značajan i objasnili da u nedostatku zaštitara učenici mogu lako unijeti oružje u škole.

„Školama su vezane ruke: jedino što nastavnici mogu uraditi je dati nižu ocjenu vladanja koja nema efekat za korekciju ponašanja“, dodali su i upitali da li crnogorski političari zaista žele da se desi neka „veća nesreća u kojoj će neko dijete ili djeca izgubiti život“ da bi, kako oni kažu, krenuli u rješavanje problema.

I Zaštitnik ljudskih prava i sloboda upozorio je ovog mjeseca da u kontinuitetu, već duži niz godina, ukazuju da je nasilje nad djecom neprihvatljivo i da se ničim ne može opravdati.

„Zabrinjavaju, međutim, učestalost, težina pojavnih oblika i posljedice s kojima se brojna djeca i mladi suočavaju, a nerijetko i nedjelotvornost mjera koje se preduzimaju. O potrebi da dodatno i na svim nivoima radimo na jačanju tolerancije, poštovanju različitosti i zaštiti od diskriminacije, govori i navodna pozadina incidenta kada je mladić napadnut zbog nošenja obilježja jednog fudbalskog kluba“, piše u saopštenju.

Iz Uprave policije Vijestima su ranije kazali da u odnosu na različite vrste vršnjačkog nasilja policija reaguje i ima svoju ulogu najčešće prilikom fizičkog nasilja, kada događaj kvalifikuje tužilaštvo kao krivično djelo: „Važno je istaći da vršnjačko nasilje, kao specifičan vid agresivnog ponašanja, predstavlja nasilje koje se odnosi isključivo na one slučajeve u kojima jedan ili više maloljetnika, fizički ili psihološki moćnijih, maltretira drugog, a da takvo ponašanje prethodno nije ničim isprovocirano.“

Poručuju i da je prilikom određenja pojma nasilništva (bullying) važno naglasiti šta sve nije vršnjačko nasilje. Odgovornost roditelja propisana je u prekršajnom i krivičnom zakonodavstvu i odnosi se na zanemarivanje, vaspitnu zapuštenost i nedostatak brige u podizanju i vaspitanju djece, koju u konkretnim situacijama ocjenjuje, odluku donosi i kazne izriče nadležni sud.

Srbija: Ružičasti zakoni i crna statistika

Srbija je jedna od retkih država koja se može pohvaliti da je Zakonom o sprečavanju nasilja u porodici predvidela intersektorsku saradnju tužilaštva, policije i centara za socijalni rad, kako bi se na najefikasniji mogući način zaštitile žrtve. Srbija je i zemlja u kojoj je samo od početka ove godine ubijeno 11 žena, među kojima dvogodišnja devojčica i maloletnica (16).

Između lepih želja na papiru i stvarnosti skoro da ne prođe nedelja da neka žena ne strada u porodičnom nasilju. U većini slučajeva ne postoje prethodne prijave žrtve protiv nasilnika koji je počinio femicid, ali postoje i primeri da su žrtve bile u kontaktu sa institucijama, a da im to nije pomoglo da sačuvaju goli život.

Advokatica Autonomnog ženskog centra Vanja Macanović objašnjava da prema Zakonu o sprečavanju nasilja u porodici svi prijavljeni slučajevi nasilja moraju da budu razmatrani na sastancima takozvanih grupa za koordinaciju i saradnju, koje se formiraju pri tužilaštvima. Članovi ove grupe su tužilac, zamenik tužioca, predstavnici policije i centra za socijalni rad. U teoriji, oni bi trebalo da se sastaju najmanje dva puta mesečno, a pre svakog sastanka trebalo bi da prikupe sve informacije koje iz svog sektora imaju kako bi se sagledao svaki aspekt slučaja.

Osim novoprijavljenih slučajeva, grupe bi trebalo da razmatraju i stare slučajeve kako bi se videlo da li prethodno dogovoreni plan podrške žrtvi daje željene rezultate.

Ubistva iz prethodnih meseci pokazuju da to nije uvek slučaj. Početkom marta u centru Pirota bivši partner je ubio 47-godišnju ženu. Žrtva je prethodno u više navrata prijavljivala nasilnika.

„Sistem je zakazao. Ubistvo žene u Pirotu je moglo da bude sprečeno, kao što je moglo da bude sprečeno i ubistvo dvogodišnje devojčice iz Vršca prošle godine koju je ubio otac, a za koga je postojao veštačenje da mu je potrebno psihijatrijsko lečenje, ali ta informacije nikada nije stigla na grupu za koordinaciju“, navodi Macanović.

Ona kaže da je sistem zaštite dobro zamišljen, ali da problemi nastaju u njegovom sprovođenju: „Postoji jedna ozbiljan pokret profesionalaca koji se protive Zakonu o sprečavanju nasilja u porodici i koji ga faktički nisu pročitali, niti ga primenjuju na način na koji treba. Mi nažalost i dalje imamo stav nekih tužilaca da je nasilje u porodici minorno krivično delo. Imamo one koji ne održavaju sastanke grupa za koordinaciju dva put mesečno i one koji to rade pro forme.

Macanović ističe da grupe koje savesno rade svoj posao pokazuju kako „mogu čuda da se naprave“ u pogledu zaštite žrtava. Grupe su inače u obavezi da izveštaj o radu šalju Republičkom tužilaštvu. Problem je što u samom tužilaštvu nema nikoga ko bi analizirao te podatke i ukazao na probleme.

Podaci AŽC pokazuju da poslednjih godina između jedne trećine i jedne četvrtine ubijenih žena su pre ubistva u nekom trenutku prijavljivale nasilnika nadležnima. „U svim ostalim slučajevima, niti su žrtve niti su oni koji su znali da žrtva trpi nasilje, prijavljivali nasilje, iako se u većini tih slučajeva iz medija moglo saznati da su rođaci, prijatelji i komšije znali da žrtva doživljava nasilje“, kaže Macanović.

Jelena Riznić iz grupe Ženska solidarnost objašnjava da podaci o ubijenim ženama u porodičnom nasilju pokazuju kako grupe za koordinaciju ne rade uvek svoj posao na pravi način, ali i da same žrtve ne veruju institucijama, zbog čega i ne prijavljuju nasilje. Ona ističe da je sistem zaštite tako postavljen da je postupanje pojedinačnih aktera od policije do tužilaštva uslovljeno individualnom procenom koja je opet zasnovana individualnim vrednostima zbog čega može da se desi da policija poruči žrtvi da se vrati nasilniku i „zaboravi šta se desilo“.

„Čovečan tretman žrtve je više stvar incidenta nego pravila. Ja sam prijavila nasilje, ali nisam sigurna da bih to više ikada uradila. Apsolutno svaki korak u kontaktu sa institucijama je bio vrlo ponižavajući za mene i vrlo retraumatizujući. To ne znači da treba da odbacimo institucije. To znači da moramo da radimo na njihovom jačanju i postavljanju kontrolnih mehanizama koji će pozivati na odgovornost one koji ne poštuju zakone“, kaže Riznić za Danas.

Pored nedovoljnog poverenja u institucije, Riznić navodi i da su razlozi za neprijavljivanje nasilja kulturološki. Žrtve se uvek boje i osude najuže sredine ako prijave nasilje, naglašava naša sagovornica i dodaje: „Ali ja verujem da kada bi se institucije promenile, kada bi kaznena politika bila ozbiljnija, to bi uticalo i na promenu vrednosti i normi u društvu.“

Podgoričke Vijesti, sarajevsko Oslobođenje, zagrebački Večernji list i Danas objavljivaće u narednom periodu zajedničke tekstove nastale u produkciji ove četiri redakcije. Osnovna ideja je da se čitaocima ponudi kompletna regionalna slika, sa svim sličnostima i razlikama, najvažnijih pitanja koja se prelamaju u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji. Novinari će obrađivati najaktuelnije teme koje su prisutne u praksi naših država i predstaviti načine pristupa, odnosa i rešavanja konkretnih problema u svakoj sredini.