Ružni, prljavi, zli

Praktički do jučer nedodirljivi gazda hrvatskog nogometa (D. Šuker, predsjednik HNS, samo je marioneta u njegovim rukama) i zagrebačkog Dinama Zdravko Mamić, miljenik vladajuće, hadezeovske nomenklature javno je obznanio kako je podmićivao suce Županijskog suda u Osijeku (Vekić, Krušlin, Kvesić…) ne bi li mu pogodovali pri izricanju presude, ali nije se zaustavio samo na njima; prozvao je Đuru Sessu, predsjednika Vrhovnog suda RH, Nediljka Bobana s Visokog prekršajnog suda, pojedine članove Državnog sudbenog vijeća, Ustavnog suda i najavio da spisak ni izdaleka još nije iscrpljen.

A, budući da Đuri Sessi (u narodu – Đ. Kesa), vjernom poslušniku i izvođaču radova u korist vladajuće stranke uskoro ističe mandat na ovoj najvišoj pravosudnoj funkciji, Plenković se našao u velikoj neprilici; uz Mamićeve optužbe da mu je osobno uručio torbu sa stotinama tisuća eura (u prostorijama VS), aktualni predsjednik države Zoran Milanović jasno je stavio do znanja kako ni ne pomišlja podržati njegov reizbor, (dis)kvalificirajući ga, uz notornog Vladimira Šeksa, sivu eminenciju pravosudnog sustava još od 1990 (i najodgovornijeg za njegovo posvemašnje etičko i profesionalno devastiranje), jednim od najvećih štetočina u hrvatskom pravosuđu.

Naime, Milanović ima po Ustavu RH, jednu od rijetkih, preostalih ovlasti da kao predsjednik države predloži svog kandidata na čelno mjesto VS (to je ugledna profesorica s zagrebačkog Pravnog fakulteta Zlata Đurđević, bez mrlje u svojoj stručnoj i životnoj biografiji) o kojem se potom glasuje u Saboru i u kojem, iako HDZ ima tanku većinu, nije siguran da može onemogućiti njegov/njezin prolaz.

A, to je za Plenkovića krajnje neprihvatljivo, jer bi to značilo da HDZ gubi jednu od ključnih poluga kontrole vlasti i moći u društvu, posebno u situaciji kad uskoro na dnevni red VS dolazi predmet Fimi-medija (najviša sudska instance RH već ga je dva puta vraćala Županijskom sudu na doradu) u kojem su Ivo Sanader i HDZ pravomoćno presuđeni kao kriminalna, zločinačka organizacij, jer su iz državnog proračuna razbojničkim metodama pokrali desetke milijuna kuna, kako bi financirali stranačku kampanje, ali i vlastit luksuze i privatne potrebe (stanovi, putovanja, skupi satovi, modna odjeća, depoziti u bankama…).

Po presudi, HDZ mora u državnu blagajnu vratiti deset milijuna kuna, ali ono još gore: HDZ i službeno (p)ostaje mafijaška stranka, nakon čega svako Plenkovićevo isprazno moraliziranje i prenemaganje o bilo čemu (kojem je tako pompozno sklon), svaki javni istup, poprimaju tragikomične konotacije, a stranka se te sramotne etikete nikad više neće rješiti, iako s mora priznati: za vjerno, HDZ biračko tijelo ova presuda neće značiti (gotovo) ništa, ali to je već drugi par rukava, zapravo slučaj za psihopatologiju.

Mamić je pred sudom u Osijeku pravomoćno osuđen na šest i pol godina zatvora zbog izvlačenja 116 milijuna kuna iz Dinama (a njegov brat Zoran na gotovo pet godina), a u drugom postupku koji se, uz njegova sina Maria, brata Zorana i suradnika vodi u Osijeku, pred istim sudom i sucima kojim je dao mito, optužen je za nezakonito prisvajanje 140 milijuna kuna preko različitih off-shore tvrtki registriranih na Sejšelima, Cipru, u Beliseu, Giblartaru, Hongkongu i sličnim destinacijama.

Mamićeve teške i kompromitirajuće optužbe protiv sudaca u Osijeku (govori se o pola milijuna eura i drugim vrijednim poklonima, uključujući i bizarnosti poput skupih mondenih cipela i satova) i Zagrebu, stalno se proširuju; iako se radi o kriminalcu epskih razmjera, ni malo nisu naivne, a javnost im daleko više vjeruje, nego li nesuvislim, slaboumnim i neuvjerljivim izgovorima spomenutih pravosudnih dužnosnika.

Još prije pet mjeseci, Mamić je stick sa svim podacima o kriminalnim radnjama i potkupljivanju sudaca dostavio DORH, čime je dodatno proširio optužbu protiv sebe samog, ali ujedno je odlučan da se osveti svima koji su ga izdali i izigrali ponovno uperio prst prijetnje protiv poznatih nogometaša Luke Modrića i Dejana Lovrena koji su, iako je svima tijekom suđenja bilo jasno da lažu i prikrivaju nezakonite financijske makinacije, bili oslobođeni svake krivnje.

Ali, otišao je korak dalje, u svoju priču, koja je odjeknula poput bombe, uvukao je i bivšu predsjednicu RH, Kolindu Grabar-Kitarović, navodno ju je prije, sada već sedam godina, nagovorio da se kao kandidat HDZ uključi u trku za šefa države, obečavajući da će joj kompenzirati razliku u (visokoj) plaći koju je dobijala na mjestu istaknute dužnosnice u NATO-paktu, a i da će joj u kampanju upumpati pola milijuna eura kako bi ostvarila pobjedu.

Naravno, KGK je to rezolutno negirala, ali zar bi se netko, pa bio to i beskrupulozni Mamić odlučio na takve objede, a bez da na raspolože određenim dokazima?

Interesantna je i činjenica da su se Državno odvjetništvo i USKOK (koji provodi izvide) oglasili tek nakon Mamićevog istupa u BiH; priznali su kako su već dugo u posjedu sticka, ali što su i jesu li po tom pitanju nešto poduzeli, a radi se o najtežim optužbama o zlouporabi ovlasti i moći, nisu se izjasnili.

To zapravo i ne čudi; DORH, na čijem se čelu nalazi Plenkovićeva odabranica, poslušna produžena ruka Zlata Šipek, koja reagira tek nakon premijerovog miga, posebice u tako za vladajuće delikatnim slučajevima, ili pod pritiskom javnosti, kao u ovom slučaju, kad sve mimo želje i volje nadležnih institucija ipak, na koncu izađe na vidjelo.

Kako bi prevenirao svaku moguću zabunu, ili otklonio sve nejasnoće i prozvanim sucima onemogućio svaki odstup, Mamić je svoje tvrdnje potkrijepio fotografijama na kojima se bjelodano vidi kako su se i gdje su se međusobno družili i dernečili.

Pa, sve i da su Mamićeve optužbe čista konstrukcija (a nisu), suci bi morali odgovoriti na jednostavno pitanje: što to rade u društvu osobe kojoj sude, koja je optužena za teška kaznena (ne)djela i za koju se opravdano sumnja da pripada samom vrhu hrvatskog (pa i regionalnog) krim milliea? Osim toga, kad se pogledaju imovinske kartice prozvanih sudaca, postavlja se logično pitanje: odakle im toliko vrijedna imovina, nekretnine, novčani depoziti?

Ali, tragikomičnim paradoksima nikad kraja: Vrban, predsjednik Županijskog suda u Osijeku i sam prozvan (i usnimljen) na Mamićevoj listi za odstrel pokrenuo je stegovni postupak i mjere protiv inkriminiranih sudaca i uputio ih je Đuri Sessi, sucu koji se također nalazi na popisu korumpiranih.

Milanović se odlučio upustiti u neizvjestan (dvo)boj s Plenkovićem i HDZ, odnosno nedodirljivom političkom mafijom (u sprezi s ratnim profiterima), pokušavajući provokativnim istupima pridobiti javnost na svoju stranu i tako barem na simboličkoj razini, navodno nezakonitim postupcima u kandidiranju prof. dr. Đurđević (kojoj su suverenacisti, već počeli prebrojavat pogrešna nacionalna krvna zrnca), pokrenuti promjene u kompromitiranom sudstvu, pri tomu jasno imenujući krivce za katastrofalno stanje u zemlji.

Istine radi treba reći kako i sam (s)nosi dio krivnje za takvo stanje u državi, jer je svojedobno, kao premijer pristajao na trule kompromise s HDZ pri izboru članova Ustavnog suda, ali danas je kriza toliko uzela maha da mu je, za razliku od Plenkovića, jasno kako se mora pod hitno nešto poduzeti.

Naravno, Plenkovićev oportunizam ne čudi, samo je pitanje čime je to premijer ucjenjen, ili naprosto zna kako mu upravo mangupi iz vlastite stranke mogu doći glave i želi bez talasanja ostati u sedlu šefa vlade do kraja mandata, pa onda zbrisati na neku uplivnu sinekuru u Bruxellesu, čemu je zapravo i podredio cijelu svoju političku karijeru.

Međutim, novu dimenziju ovim prijeporima dao je vođa hrvatskih Srba Milorad Pupovac optužujući Milanovića kako ne poštuje Ustav, difamira premijera i uvodi trumpizam u RH; na odgovor nije trebalo čekati.

U prepoznatljivom stilu Milanović je pred novinarima u Rijeci ponovno išamarao Plenkovića i šefa Sabora Jandrokovića, ali najviše se obrušio na etnobiznismena dr Pupovca optuživši ga da se prodao skupo naplačujući svoju potporu premijeru i HDZ, te da surađujući s čaršijskim ološem na vlasti u Srbij i i osobno materijalno profitira distribuirajući pomoć Srbima na Baniji nakon potresa.

U emotivno odgovoru Pupovac je očito potresen Milanovićevim istupom ipak odlučio prihvatiti bačenu rukavicu izazova i uputio je nove optužbe i kritike na račun predsjednika države, a Šeks, premijerov savjetnik i mentor, dakako uz znanje Plenkovića, dolio je ulje na vatru opominjući šefa države kako HDZ neće tolerirati njegovo grubo kršenje Ustava i nekontrolirane ispade, te da će predložiti psihijatrijsko vještačenje i utvrđivanje njegove privremene nesposobnosti u obnašanju funkcije, odnosno kako se razmišlja o pokretanju Milanovićeva opoziva (impeachmenta) u Saboru.

Šeks, kojeg Milanović uporno i prezrivo zove njegovim udbaškim, konspirativnim imenom Sova, nazvao je predsjednika RH, nesumnjivo se ogledajući u vlastitom zrcalu: spletkarom, huljom, protuhom i propalicom.

Zasad su to sve prijetnje praznom puškom, ali osvetoljubivi Šeks je lako (i rado) može napuniti. A, tko će potom (za)pucati nije važno, budala i domoljuba željnih slave uvijek ima na pretek.

Dakako, Mamićeve optužbe, bez ogleda na više nego jasne indicije (potkrijepljene instruktivnim fotografijama) treba uzeti sa zrnom soli, ali ako se samo prisjetimo da se RH u svim izvješćima raznih EU institucija koje se bave istraživanjima (percepcije) korupcije nalazi na samom dnu, da je korupcija u nas zapravo način života i da je poprimila zastrašujuće razmjere, onda je jasno zašto se čak i notorni kriminalac Mamić doživljava kao svojevrsni reformator sudstva, jer prstom jasno upire na pravosudni cirkus i lakrdije, te razobličava konkretne, do jučer nedodirljive osobe.

To isto radi i Milanović, naravno iz drugih pobuda, ali trenutno ih (najveći dio) javnost(i) doživljava kao aktere na istom zadatku.

U svakom slučaju, bez ogleda na sve Mamić je postao heroj kakvog ne trebamo, ali kako sada stvari stoje, jedino smo takvog u ovakvoj jadnoj i nakaradnoj Hrvatskoj i zaslužili.