Sa „ali“ nam nema budućnosti

Petak, 13. april

Na jednom od foruma koji se bavi kulturom nalazim postavljeno pitanje – čija je Hasanaginica. Prvi odgovor napisao neko duhovit – Hasanagina. Zamišljam apsurdnu sliku. Marta Bereš, Hasanaginica Urbana Andraša, urla na mađarskom, a za noge, ruke i kosu je razvlače tri osobe u tradicionalnoj srpskoj, hrvatskoj i bošnjačkoj nošnji, dok pljuju jedni druge uzvikujući citate iz Wikipedije. Najveća hrvatska balada! Najveća bošnjačka balada! Najveća balada srpskog naroda! Njihovi dokazi i argumenti su isti, samo se nacionalni predznak mijenja. U eksploziji potpunog nacionalnog apsurda Hasanaginica postaje, zajedno sa drugom, nekada zajedničkom kulturom, kao dijete stereotipno loše razvedenih roditelja. Svi ga kao hoće, kao vole, više nego onaj drugi. A zapravo razvlače, truju, pljuju po majci kurvi i ocu nasilniku i suštinski je nebitno u svakom smislu, osim kao puko oruđe. U svemu tome uspijeva promaći suština. Hasanaginica jeste Hasanagina. I u tome je upravo najveća nesreća bezimene svenacionalne junakinje.

Subota, 14. april

Između sedam i petnaest hiljada ljudi, kako pišu, izašlo je u Splitu na demonstracije protiv ratificiranja Istanbulske konvencije, dokumenta koji se zvanično zove Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici. Prethodili su protesti po cijeloj Hrvatskoj. Konvencija je ipak ratificirana u Saboru, iako su hrvatska katolička crkva i desničarska udruženja, koja se, između ostalog, bore i za zabranu abortusa, vršila stravičan javni pritisak. Voljela bih vjerovati u to kako je ratificiranje Konvencije pokazatelj da se Hrvatska uspjela otrgnuti pritisku istinskog mraka i gluposti. No prije će biti kako je ovo još jedan od onih zakona koji se prinosi kao strašna žrtva na oltaru evropske zajednice. Srbija i BiH ratificirale su konvenciju bez demonstracija i prijetnji apokalipsom. Nama ne smeta da porodica mogu biti i dvojica tata ili dvije mame? Kod nas nema udruženih vjerskih klerika, fašista, navijača i čuvar(ic)a morala? Ili prosto dobro znamo da još nekih dvadesetak godina neće doći niko da nas pita kako smo sproveli ono što smo potpisali. Do tada – ko živ (a zna se) ko mrtav.

Nedelja, 15. april

Posljednji slobodan dan do premijere koristim da otputujem za Sarajevo. Vožnja kroz vojvođansku ravnicu odmara. Slušam radio. Priča se o poznatoj srbijanskoj pjevačici koju je pretukao muž. Strašno je to, kažu ljudi koji se javljaju u program na radiju. I onda slijedi – ali…. I to ali jače je od svega. Slušam ali pola svoga života. Da, ubijali smo – ali…. Da, krali su nas – ali…. Da krali smo – ali…. Da pretukao ju je – ali… Zanimljivo kako opšteprihvaćene svetinje nemaju „ali“. Samo stvari koje bi mogle da ih poljuljaju. Ono što bi suštinski trebalo da pokreće razmjenu mišljenja postalo je nešto što betonira jednoumlje. Jer u „ali“ staje da su ubijali i oni drugi. Da je bolje da nas kradu naši, nego neki tamo. Da smo krali manje nego oni prije nas. Da smo pretučene zato jer smo sigurno to i zaslužile. Nema krivaca. Svi smo krivi. Svi jednaki. Sjetim se uvijek one izreke kako se sa ovakvom omladinom ne treba bojati za našu budućnost. Dozvolite da parafraziram – sa takvim „ali“ – budućnost nemamo.

Ponedeljak, 16. april

Gledam seriju „Sluškinjina priča“ nastalu po romanu Margaret Atvud. Svijet bez individualnosti. Konzervativni svijet u kojem su žene muško vlasništvo. U kojem se prijestupi homoseksualizma, abortusa, čitanja knjiga, neslaganja sa sistemom kažnjavaju javnim vješanjima. U kojem postoje žene koje jednom mjesečno siluju kako bi rađale djecu. Nerealno? Nemoguće? Sjetim se da sam prije dvadesetak i više godina sa nevjericom gledala na telefon u ručnom satu Džejmsa Bonda. I malčice se naježim.

Utorak, 17. april

U kotlu u dvorištu Novosadskog pozorišta kuha se zajednička večera. Reditelj kuha za cijelu ekipu koja uvježbava songove sa kompozitorkom Irenom Popović Dragović. Pank na sceni. I miris domaće hrane iz dvorišta. Spoj naizgled nespojivog. Uživam u radu sa ljudima koje poznajem jedva više od mjesec dana. Koji govore jezik koji ne razumijem. I sa kojima se, ipak, odlično sporazumijevam. Manjina sam unutar manjine. Utopijski, razmišljam o tome koliko bi bio tužan svijet da smo svi isti. I u isto vrijeme sam bolno svjesna toga da istinska multikulturalnost na svim „bivšim“ prostorima više ne postoji. Ona je deklarativna. Izvlačimo je kao džoker koji pokriva nedostajuće karte tolerancije, suživota, prihvatanja, želje da postoji drugo i drugačije. Kao rudiment. Izvlačimo je samo onda kada nam treba. Veličamo je javno i gušimo kad niko ne vidi. Dok poslje probe sjedimo za stolom i večeramo zajedno – ne želim misliti o tome šta će se dogoditi kada te multikulturne sredine zaista potpuno nestanu. Hoćemo li i malo žaliti. Ili istinski odahnuti jer smo konačno svi svoji među svojima.

Srijeda, 18. april

Sa velikim zanimanjem pratila sam kampanju za porast nataliteta u Srbiji. Još od slogana „Da zakmeči“. U BiH, zemlji u kojoj živim, nedavno je rečeno kako će povećanje akciza doprinijeti natalitetu. Tada smo komentarisali kako to zapravo znači – poskupit će vam gorivo, pa se možete… Kmečati. U Srbiji su ipak suptilniji. Obećavajuće mi je zvučala jedino izjava kako će se u sve uključiti i vojska, s tim da se ispostavila mnogo manje zanimljiva nego je zvučalo u naslovu. Ostvariti se kao majka – stalno slušam o tome. Muškarci podrazumijevaju da je to jedino čemu težiš. To ti je biološka uloga. Slušam i žene koje tvrde kako je jedino što je uopšte vrijedno u životu jedne žene – majčinstvo. Hasanaginica je jedan od tih arhetipova majke – žrtve. Žene žrtve. Njena veličina je u tome što se ne buni i na kraju veličanstveno umire. Gledam jutarnju probu i radujem se veličini ove Hasanaginice koja kaže – neću da rodim. Koja uopšte kaže – neću. Razmišljam o tome kako je to „neću“ na sve gluposti koje nam se serviraju možda i jedini put ostvarivanja. Ne samo kao žene. Nego kao čovjeka uopšte.

Četvrtak, 19. april

U prva četiri mjeseca 2018. u Srbiji je od posljedica porodičnog nasilja stradalo 18 žena. Ovo je više nego i jedne prethodne godine. Svaka treća ubijena žena tokom prošle godine ranije je prijavila nasilje policiji.

I?

Koga zanima statistika?

(Autorka je glumica NP Sarajevo, dramaturškinja na predstavi „Hasanaginica“, čija će premijera biti 24. aprila u Novosadskom pozorištu/Ujvideki Szinhaz. Predstavu je, po motivima drame Ljubomira Simovića, režirao Andraš Urban.)