Sami skočili, sami se ubili

Peđa Grbin, čelni čovjek SDP odlučio je, nakon dugotrajanog natezanja s pobunjenim zastupnicima radikalnim rezom (raz)rješiti u suštini nemoguću situaciju u kojoj su se on osobno, ali i cijela stranka našli, jer se zamršeni Gordijev čvor sukobljenih frakcijskih interesa (usko isprepletenih s privatnim ambicijama) očevidno, po njegovom mišljenju, nije mogao drukčije, bez ogleda na posljedice razmrsiti, nego li odlučnim rasjecanjem mačem.

Grbin i njegova, u stranci većinska struja mišljenja su da će tako najbrže i najefikasnije zaustaviti agoniju i obuzdati daljnju eskalaciju krize, kao i evidentno urušavanje ugleda SDP čiji rejting rapidno (o)pada u javnosti, ali i među simpatizerima i biračima koji imaju sve manje povjerenja u sposobnost stranke da se prestane konačno baviti sama sobom, te da se novim idejama i projektima nametne kao realna alternativa rastućoj i sve izraženijoj snazi desnice na čelu s HDZ-om.

Glavni je odbor SDP prije 20-ak dana, kako se i očekivalo, potvrdio odluke Predsjedništva stranke, odnosno podržao Grbinovu inicijativu (u oba ova najviša tijela on ima premoćnu većinu) o izbacivanju četvorice, a potom još sedmorice zastupnika, kao i davanju opomena drugoj sedmorici zastupnika koji su se nakon toga solidarizirali s isključenim kolegama i nezadovoljni razvojem situacije, u znak su prosvjeda vratili članske iskaznice.

I sada stranka koja je na prošlim parlamentarnim izborima osvojila 41 mandat, te tako postala druga po snazi i broju deputata, danas je spala na samo 14 zastupnika; više čak ne predstavlja ni najveći oporbeni klub u Saboru, već je to postao pobunjenički, novoformirani klub Socijaldemokrata s 18 članova, koji sukladno novom odnosu snaga očekuje da mu pripadne mjesto potpredsjednika u najvišem predstavničkom tijelu, kao i neka od važnijih funkcija u saborskim odborima, što će dakako samo dodatno zaoštriti već postojeće konflikte i osobne animozitete.

Davorko Vidović, jedan od veterana SDP, bivši ministar u Račanovoj vladi, ali i aktualni saborski zastupnik s liste isključenih naglasio je kako pobunjenicima nije bila nakana razbijati stranku i formirati novi klub, ali da im ništa drugo nije preostalo budući da u Grbinovom SDP za njih nije bilo mjesta i više nisu bili u stanju djelovati i ispuniti obećanja data građanima koji su im poklonili povjerenje i izabrali ih u najviši dom hrvatske politike.

Ujedno je konstatirao: „Ne pamtim da je ikada i igdje najveća oporbena stranka samu sebe detronizirala i da je ijedno rukovodstvo samo sebe ovako destruiralo“.

I uistinu, u SDP se suprotstavljene frakcije ponašaju poput kamikaza; posvema svjesno, bez prijeke potrebe izvršili su politički suicid i nekada respektabilnu stranku osudili na marginalnu (o)poziciju.

Time su svi, izuzev dakako HDZ, a ponajviše Grbin izgubili, jer Pirova pobjeda koju je unutar stranke izvojevao neće voditi smirivanju, već upravo suprotno daljnjem rasplamsavanju sukoba i na nižim, tj. županijskim, gradskim i općinskim organizacijskim razinama, što lako može biti uvod u postupno, ali sigurno, definitivno nestajanje SDP kao respektabilne snage s političke scene.

Pobunjenici, koje neformalno vodi bivši šef stranke Davor Bernardić koji se nakon debakla na parlamentarnim izborima morao povući i čelno mjesto prepustiti Grbinu, tvrdi da su on i njegovba sljedba isključeni zbog verbalnog delikta, tj. jer se nisu slagali s odlukama predsjednika SDP i to su javno iznosili i kritizirali, ali da bi takvo ponašanje moralo biti samorazumljivo za jednu demokratsku stranku.

Ali, danas to SDP evidentno više nije. Suprotno tomu, Grbin tvrdi da su svojim izjavama blatili vodstvo i štetili SDP-u odbijajući da sprovode odluke najviših tijela stranke i da je takvo ponašanje nedopustivo.

Grbin, čiji odnosi s Bernardićem nikada, obostranom krivnjom, nisu bili idilični, odbija svaku odgovornost za rasap saborskog kluba naglašavajući kako su ga podijelili oni koji su sami izabrali da u njemu više neće biti.

Međutim, objektivno gledajući: i Bernardić i Grbin su jučer i danas pokazali jednaku količinu zapanjajuće neodgovornosti, nesposobnosti i isključivosti koje su, uz već naslijeđene nesuglasice još iz Milanovićeve ere (razlaz 2014. tada premijera Milanovića s ministrom financija Linićem), stranku dovele do toga da prestane biti relevantnom političkom činjenicom.

Kad Bernardić kritizira Grbina poručujući mu da je SDP pretvorio u komesarsku partiju i kako u njoj od socijalnog i demokratskog ništa nije ostalo, on ja posvema u pravu, samo pri tomu zaboravlja na svoj, ne tako zanemariv doprinos takvom stanju; uostalom kao i Milanovića koji se, kad je bio šef socijaldemokratske stranke deklarirao i ponašao više kao fetivi libertarijanac, nego kao ljevičar.

A, dodatna Grbinova odgovornost leži u tomu što je pod egidom tzv. revizije članstva (koju je nota bene i trebalo napraviti) zapravo napravio čistku nepodobnih kadrova i time iz SDP izbrisao nekoliko tisuća članova, iako stranka vapi za kadrovskom obnovom i privlačenjem novih članova, a ne brisanjem i onih koji su to objektivno zaslužili, kao i onih koji su samo platili ceh neslaganja s nesuvislim odlukama postojećeg rukovodstva.

Grbin se zalud tješi kako raskol saborskog kluba ne vodi u raskol stranke, ali isuviše je teških riječi palo između sukobljenih frakcija, a da bi to samo tako prošlo bez posljedica.

Posljednjih mjeseci sve što čine sukobljene strane nema veze s logikom, zajedničkim snagama talentirano i uporno rade u korist vlastite štete.

Nisu u stanju čak ni unutarnju organizaciju stranke postaviti tako da funkcionira i čini se kako priče o tomu da brojni ogranci pojedinih organizacija razmišljaju o odlasku iz SDP-a, nisu bez osnova.

Članovi novoformiranog kluba u Saboru tvrde kako zasad ne planiraju osnovati novu stranku na ljevici, nadaju se padu Grbina i povratku u staro jato, a ako se to ne dogodi i ideja o novoj stranci doći će na dnevni red.

A kakve će šanse imati na političkom tržištu nije teško prosuditi. Male.

I Grbin i Bernardić se pozivaju na Statut stranke, jedan drugome mašu pod nosom člancima koji im idu u prilog, ali ni riječi da pisnu što je i je li uopće u njihovom programu nešto ostalo od ideje socijaldemokracije, izuzev puste, isprazne i komične frazeologije.

Milanović se pravi kao da ga se cijeli ovaj rusvaj uopće ne tiče, iako je godinama vodio SDP koji mu je, nako što se povukao s čelne pozicije, dosta pomogao u osvajanju predsjedničkog mandata; čini se da je za slijedeće predsjedničke izbore prekrižio svoju bivšu stranku i da će logistiku potražiti u centru i na desnici političkog spektra.

U svakom slučaju Grbin i Bernardić su vlastitoj stranci učinil ono o čemu su Tuđman i Plenković zajedno moglo samo sanjati.

Posvema je urušiti i devastirati. Tko će glasovati za stranku koja se raspada, koja očevidno nema biračkom tijelu što ponuditi i čiji glas ne dopire do javnosti.

I zato, Grbin se ljuto vara ako misli da je izbacivanjem vodećih članova obuzdao krizu; SDP je i dalje u slobodnom padu, zasad je svršio samo prvi čin ove drame koja je počela kao tragedija, a okončati će kao farsa. Ali, SDP-ovci su si sami krivi; sami skočili, sami se ubili.