Samo u Srbiji se grade bolnice, ali se ne zna koliko koštaju: Kakva je zdravstvena infrastruktura u regionu?

Priča o izgradnji bosanskohercegovačkih bolnica seže u davnine. Stoga ne treba zaboraviti da Klinički centar u Sarajevu ima svoje početke u prvoj hospitalnoj zdravstvenoj ustanovi koju je 1866. godine osnovao Topal Osman-paša sredstvima Gazi Husref-begovog vakufa. Prve bolnice i u Banjoj Luci, Mostaru, Tuzli… prošle su kroz mnoge historijske epohe. Najveći dio ovih bolnica je danas u upotrebi.

No, značajan dio onoga što danas imamo pripisuje se takozvanim samodoprinosima. Dobrovoljnom odricanju dijela zarade. Njima su izgrađeni ne samo zdravstveni, nego i drugi važni infrastrukturni objekti na prostoru BiH. Samo u Sarajevu ih je bilo pet.

Iako je od raspada Jugoslavije prošlo tri decenije građevine nastale u periodu poslije Drugog svjetskog rata pa do kraja 80-ih se i dalje uzdižu kao podsjetnik na veoma važno poglavlje arhitekture.

Ugledni bosanskohercegovački arhitekt Hasan Ćemalović podsjeća da je za svaki ozbiljniji zahvat u prostoru vezan za zdravstvo prije raspisivan samodoprinos, kako bi se obezbijedila sredstva za takav jedan projekat.

– Sedamdesetih godina u Sarajevu se radio projekat. Mislim da se još uvijek nije završio, onaj što ga zovu DIP, 80-ih se počelo sa izgradnjom, a 90-ih, nakon rata, počeli su se finalizirati prostori po etažama i do dan danas nije završen cijeli projekt. Centar urgentne medicine je napravljen za Olimpijske igre. I eto vidite da i dan-danas funkcioniše – govori Ćemalović.

Ono zbog čega je ovo važno jeste činjenica što najveći dio Kliničkog centra, koji je danas u upotrebi, čine ustvari zgrade iz tog vremena. Spomenuti DIP je jezgro novih zgrade koje su u ukumponovane sa onim starijim.

Radovi na izgradnji današnje Opće bolnice „Prim. Dr. Abdulah Nakaš“, bivše vojne bolnice, počeli su 1973, a njena izgradnja je dovršena 1979. godine. Time je bolnica dobila sadašnji izgled. Nakon rata je obnovljena zahvaljujući donacijama.

Izgradnja bolnice na Bijelom Brijegu u Mostaru trajala je pune tri decenije. Sve je započelo referendumom 1977. kad je izglasan višegodišnji samodoprinos od tri posto lične zarade za izgradnju ove bolnice. Kao posljedica ratnih strahota i podijeljenosti grada na zapadni i istočni na lokalitetu bivše kasarne Južni logor (istočni dio Mostara), 1996. za bolničke potrebe, sredstvima EUAM, te pomoći opštine Saragoza, adaptirana je jedna zgrada u kojoj je danas smještena bolnica „Južni logor“.

Samodoprinosa danas nema. Krediti i privatne investicije su ono o čemu ovisi bh infrastruktura.

U posljednje vrijeme u Sarajevu se grade dvije privatne bolnice. Jedna od njih je ASA bolnica u sklopu ASA grupacije u BiH, i jedan je od najvećih projekata izgradnje privatne opšte bolnice u BiH i regiji. Ova nova bh zdravstvena ustanova će u saradnji sa renomiranim međunarodnim ustanovama pružiti zdravstvenu uslugu zasnovanu na standardima EU.

Hrvatska: Obnova bolnica iz evropskih fondova

Hrvatska ima 62 bolnice, od čega pet kliničkih bolničkih centara, tri kliničke bolnice, pet klinika, 21 opću bolnicu, 19 specijalnih bolnica, tri lječilišta, jednu nacionalnu memorijalnu bolnicu, jednu dječju i još četiri psihijatrijske bolnice.

Najveća koncentracija bolnica je u Zagrebu, gdje su dva KBC-a, sve tri kliničke bolnice te niz klinika i dječja bolnica. Tri su KBC-a u Rijeci, Osijeku i Splitu, a preostale ustanove diljem zemlje.

Najsuvremenija zagrebačka bolnica je KB Dubrava, bivša Vojna bolnica sagrađena 1988. Inače je u Zagrebu najgora situacija s bolničkom infrastrukturom, koja se kroz godine često pomalo nadograđivala, sanirala i zapravo krpala, a što je na naplatu došlo u dvama potresima 2020. kada su mnogi dijelovi pojedinih stogodišnjih zdanja ozbiljno oštećeni.

Posljednjih mjeseci i uvelike zahvaljujući europskom novcu, konačno je krenula protupotresna obnova, za koju su potpisana 52 ugovora ‘teška’ 2,3 milijarde kuna. Iz Fonda solidarnosti stiže 37% tog novca tj. 850 milijuna kuna. Nacionalni plan otpornosti i oporavka (NPOO) također predviđa dio sredstava, a preostalo će ići iz državnog proračuna.

KBC Sestre milosrdnice datira iz 1846, dok je njena Klinika za traumatologiju u zgradi koja je nedugo po izgradnji za djevojačku školu, u Prvom svjetskom ratu pretvorena u ratnu bolnicu. ‘Najmlađa’ lokacija KBCSM, Klinika za tumore, stara je 60 godina. Taj drugi po veličini KBC u državi krenuo je s obnovom šest objekata na svojoj središnjoj lokaciji u Vinogradskoj, za što je predviđeno oko 440 milijuna kuna.

Rok je kraj svibnja 2024. No, dalji planovi predviđaju novu gradnju i širenje, a prije toga i rušenje nekih dotrajalih objekata te ispravljanje neplanskih dogradnji koje su tokom godina narušile koncepciju bolnice, koja bi u desetogodišnjem planu trebala konačno postati bolnica 21. stoljeća.

Klinika za infektivne bolesti „Dr. Fran Mihaljević“, osnovana 1893. kao prva Bolnica za kužne bolesti, unatoč dotrajalim i skučenim zgradama drži visoku razinu specijalistike a nedavna je u krenula njena rekonstrukcija i gradnja nove klinike. Nova bi dnevna bolnica trebala biti gotova do kraja iduće godine, istovremeno je proveden i natječaj za nabavu MR-a, a do ljeta će se obnoviti i vrhunski opremiti nova radiologija. Poodmakla je gradnja nove ljekarne, obnavlja se obdukcijska dvorana, sustav zbrinjavanja medicinskog otpada, a slijedi i obnova konzervatorski zaštićene upravne zgrade.

Najstariji dio Klinike za dječje bolesti Zagreb (Klaićeva), zgrada Fischer iz 1909. godine posljednja je bolnica izgrađena u Austro-Ugarskoj i u potresu potpuno onesposobljena. Bolnica je nadograđivana je kroz desetljeća, ali mjesta u središtu grada nema pa usprkos kvalitetnom osoblju infrastrukturno sve teže može odgovoriti potrebama pa je dječji onkološki odjel prije nekoliko godina preseljen u Kliniku za tumore KBCSM.

Nakon potresa, operacijski blok Klaićeve potpuno je preuređen i to je prvi od potresa obnovljeno objekt u bolničkom sustavu. Plaćeno je novcem EU u okviru operativnog programa „Konkurentnost i kohezija 2014-2020“ te interventno iz Ministarstva zdravstva. Ukupno 26,2 milijuna kuna, od čega iz EU skoro 50 posto.

Najstarija bolnica u čitavoj Hrvatskoj je Klinička bolnica Sveti duh, otvorena daleke 1804. Riječ je o bolnici u vlasništvu Grada Zagreba, koji je izdašno podupirao sanacije i dogradnje u njoj pa je tamo posljednjih godina uloženo 40 milijuna kuna u Zavod za mikrobiologiju, izgrađena je bolnička garaža kao i nova dnevna bolnica. Ovih je dana najavljena cjelovita obnova čak sedam zgrada svetoduške bolnice što će koštati 300 milijuna kuna iz Fonda solidarnosti.

Najveća hrvatska bolnica, KBC Zagreb (Rebro) osnovana je 1942. i tokom godina se dograđivala. Zgrada njene Klinike za porode u Petrovoj nedavno je premašila 100 godina postojanja i njena su se oštećenja počela sanirati, pa se porodi i program pomognute oplodnje odvijaju u drugim ustanovama.

Međutim, najbolnija točka zagrebačkog bolničkog sustava je fijasko sa Sveučilišnom bolnicom. Da je njena gradnja nastavljena i u nju preseljene najstarije bolnice i klinike iz središta grada, mnoge današnje probleme ne bi imali.

Na velik broj bolnica u Zagrebu otpada pola od 12 milijardi teškog hrvatskog bolničkog budžeta

Trenutno su otvorena dva natječaja KBC-a Split za izgradnju Centra akutne medicine i Centra za spcijalističko-konzilijarnu zdravstvenu zaštitu, vrijednosti oko 330 milijuna kuna. Od 2018. naovamo u splitskom su KBC-u rekonstruirane Klinike za onkologiju i radioterapiju, u dnevne je bolnice uloženo 70,5 milijuna kuna, a kompleks na Firulama energetski je obnovljen te je uveden bolnički informatički sustav.

Srbija: Gradimo i ne pitamo koliko košta

„Nikada se više nije ulagalo u zdravstvo“, postala je prigodna rečenica koju ponavljaju svi, od direktora bolnica i domova zdravlja preko ministara do predsednika države.
Kada se pogleda da se investicije u zdravstvenu infrastrukturu zaista mere stotinama miliona evra poslednjih godina, malo šta se može prigovoriti.

Ostaje međutim mnogo otvorenih pitanja – kome je novac zaista otišao, zašto su određene investicije uopšte realizovane a zašto druge kasne godinama, šta će Srbija raditi sa silnim zgradama kada znamo da se suočava sa ozbiljnim odlivom kadra, i na kraju da li su sve te investicije rezultat pažljivog planiranja budućnosti zdravstva u Srbiji ili ad hok potezi.

Novinarka Nove ekonomije Katarina Baletić, koja prati zdravstvo, kaže da je sada već opšte mesto tvrdnja da javnost ništa ne zna, što je jako problematično.

– Uzmimo samo primer izgradnje i opremanja tri kovid bolnice koje su izgrađene u vreme pandemije – u Beogradu, Kruševcu i Novom Sadu. Mi jesmo imali javne nabavke, ali one su bile sve samo ne javne. Dogovori su se postizali ili direktnim sporazumima ili na osnovu tendera koji zapravo nisu ni pružali mogućnost konkurencije.

Na kraju smo došli do toga da je sve tri bolnice gradila ista firme, a da je svu opremu od kreveta do skenera takođe obezbedila ili ista firma ili grupa firmi. I to budu sumnju. Jer kada je konkurencija tako ograničena, uvek se se pitamo da li je to moglo da jeftinije i efikasnije – navodi Baletić, koja je ranije pisala da je država za izgradnju i opremanje tri kovid bolnice potrošila ukupno oko 130 miliona evra.

Pri tome, cene izgradnje i opremanja rasle su i nakon ugovaranja poslova tako što su naknadno potpisivani aneksi ugovora, što je već postala uobičajna praksa i što se veoma jasno vidi na primeru fabrike Sinofarm vakcina.

Pored velikih ulaganja u saniranje posledica pandemije, Srbija je i pre kovida imala velike infrastrukturne projekte – rekonstrukciju četiri klinička centra vrednu preko 400 miliona evra, od čeka je 200 miliona obezbeđeno iz kredita Evropske banke.

U međuvremenu mnogi planirani rokovi su probijeni, nešto jeste bilo posledica pandemije ali je Srbija bila u kašnjenju i pre korone. Informator o radu Ministarstva zdravlja objavljen na sajtu Poverenika pokazuje da je do sada zavšena potpuno rekonstrukcija Kliničkog centra Niš, dok recimo rekonstrukcija KC Kragujevac nije ni počela, pa ni dinar od planiranih 63,6 miliona za ovu godinu nije potrošen. Za rekonstrukciju KC Vojvodina od planiranih 869 miliona potrošeno je tek 16 odsto, a za KC Srbije od sedam milijardi utrošeno je 75 odsto.

– Rekonstruisani KC Srbije je otvoren u sklopu predizborne kampanje a da dobar deo kompleksa nije završen. Tamo je i dalje gradilište. Kada se pojavi predsednik i otvori novi KC, to je glavna vest u svim medijima. I treba da bude naravno jer je to važna stvar. Ali istovremno svi mi koji smo ležali u bolnicama znamo kako to izgleda – da nema sapuna, toalet papira, da je zapušteno. Ipak ako bi se obezbedio toalet papir za sve zdravstvene ustanove, to ne bi bila baš lepa vest za slikanje – zaključuje Baletić.

S druge strane, zdravstveni konsultant dr Dragoslav Popović ističe da su investicije tokom pandemije bile iznuđene a da je danas neophodno strateško planiranje na čemu treba raditi u kontinuitetu i što se ne može menjati na svakih par godina.

– Vizija sistema je ono što nama treba. I ta vizija mora da uzme u obzir i druge faktore uključujući demografiju i činjenicu da imamo sve starije stanovništvo, kao i delove zemlje koji se ubrzano prazne. Zgrade dolaze tek na nekom desetom mestu u tom planiranju. Pri tome, investicija u zdravstvo danas u 21. veku ne mora da bude investicija u fizički prostor već može da bude i investicija u digitalni sektor koji uvezuje sve učesnike. Videli smo na primeru pandemije koliko bi nam značio razvijen sistem telemedicine i koliko je tako nešto moglo da rastereti fizički prostor koji je bio prebukiran – zaključuje dr Popović.

Crna Gora: Nijedna bolnica od raspada SFRJ

Prva državna bolnica u Crnoj Gori osnovana je na Cetinju 1873, a nijedna nije otvorena nakon raspada bivše SFRJ prije gotovo trideset godina.

Zgrada bolnice „Danilo I“ na Cetinju kojoj se i sada radi, izgrađena je 1964. Bolnica je renovirana nakon velikog zemljotresa 1979. do 1985. Danas bolnica ima šest odjeljenja i isto toliko službi i raspolaže sa 100 kreveta.

Bolnica u Kotoru koja se nalazi na istom mjestu gdje i današnja, osnovana je pod austrougarskom vlašću u 19. vijeku. Bolnica je bila vojna, ali su pravo liječenja imali i civili.

U 1913. godini projektovana je i regionalna bolnica u Kotoru, ali nije izgrađena zbog Velikog rata. Nakon zemljotresa 1979. bolnica ostaje bez glavne zgrade koja je srušena, nastavlja da radi u postojećim zgradama i neuslovnim barakama, ali održava sva odjeljenja i službe.

Rekonstruisana je 1991. kada su odjeljenja smještena u objekte čvrste građe, ali od tada kuburi sa dugogodišnjim problemom – nedostatkom prostora. Šest godina kasnije, kao prva u Crnoj Gori, kotorska bolnica osniva centralni hitni prijem. Po mnogo čemu prva, bolnica u Kotoru posljednja je dobila CT uređaj – 2015. Modernu polikliniku, dječju dnevnu bolnicu i laboratoriju dobija godinu kasnije, kada su rekonstruisane stare barake. Iste godine, prvi put se uvodi i rad Službe fizikalne medicine i terapije i planira hitan prijem po EU standardima.

I sve se to, piše na sajtu bolnice, u Kotoru se dešava „već 644 godine kroz dva carstva, jednu kraljevinu i četiri republike uz pomoć i uprkos nama samima i našem činjenju“.

Narodna bolnica u Pljevljima osnovana odmah posle Drugog svjetskog rata imala je interno, hirurško i zarazno odjeljenje, kao i porodilište. Ukupno 100 postelja.

Ti zdravstveni objekti bili su u funkciji do kraja pedesetih godina prošlog vijeka, kada je započeta izgradnja zdravstvenih objekata na Dolovima. Prva dva paviljona završena su 1960. i u njih su useljeni hirurško, dječje i ginekološko-akušersko odjeljenje.

Za nekoliko godina kompletirana je bolnička služba. Medicinski centar Pljevlja osnovan je 1963. i funkcionisao je sve do 1991. godine, kada dolazi do reorganizacije – osnovani su Dom zdravlja i Opšta bolnica Pljevlja…

Nova bolnica u Nikšiću, gdje je današnje interno odjeljenje, gradi se 1955. Četiri godine ranije osnovana je Specijalna bolnica za tuberkulozu u Brezoviku.
Značajniji zdravstveni objekti u gradu podignuti su od sredine sedamdesetih godina prošlog vijeka do 1990. Na mjestu drvene barake, izgrađena je današnja zgrada doma zdravlja, dograđena zgrada dječjeg dispanzera, adaptirano interno i hirurško odjeljenje, dograđen hirurški paviljon i rekonstruisana stara bolnica, sadašnje psihijatrijsko odjeljenje.

Infektivno odjeljenje postoji od 1946. godine, a vodili su ga internisti i pedijatri.

Opšta bolnica u Bijelom Polju obavlja sekundarni nivo zdravstvene zaštite za oko 70.000 stanovnika i pruža zdravstvenu zaštitu za opštine Bijelo Polje i Mojkovac.

Smještena je u tri objekta na površini oko 8.500 kvadrata i ima odjeljenja interne medicine (infektivno, neurologija, dermatovenerologija, psihijatrija), hirurgije, ginekologije i akušerstva, pedijatrije, službu za urgentnu medicinsku pomoć, odjeljenje radiološke dijagnostike, fizikalne medicine i rehabilitacije, anestezije sa reanimatologijom, transfuziologije, mikrobiologije, patološke anatomije i medicinske biohemije.

Bolnica u Baru uz dosta problema oko obezbjeđivanja sredstava završena je sredinom 1975. godine, a počela je sa radom septembra iste godine.

Tokom 60-ih godina prošlog vijeka izgrađena je i zgrada administracije i uprave, koja je, zbog većih oštećenja, srušena nakon zemljotresa 15. aprila 1979.

Ljeta 1955. započeta je izgradnja nove bolničke zgrade u Beranama, tadašnjem Ivangradu, koja je predata na upotrebu 1963. Godinu ranije, sve zdravstvene ustanove sa područja opštine objedinjene su u Medicinski centar Ivangrad. Centar je sa radom počeo 1. januara 1963. godine, kasnije je nosio ime „Dr Niko Labović“ i radio je do septembra 1991.

Medicinski centar reorganizacijom je podijeljen na Opštu bolnicu Berane i Dom zdravlja.

Danas bolnica u Beranama ima ginekološko odjeljenje sa porodilištem, hirurško (sa urološkim), interno (sa službom za hemodijalizu), infektivno, pedijatrijsko, službe za anesteziju i reanimaciju, transfuziju, kliničko-biohemijska laboratorija, rendgen.

Podgorica nema opštu bolnicu, ali je na njenoj teritoriji smješten Klinički centar Crne Gore, kao dio zdravstvenog sistema koji obezbjeđuje servis sekundarne i tercijarne zaštite.

Klinički centar je i bolnica sekundarnog nivoa za Podgoricu, Kolašin i Danilovgrad sa gravitacionim područjem koje broji oko 218.000 stanovnika.

Današnji Klinički centar useljen je 1974. i od tada do danas nije bilo većih ulaganja u adaptaciju Poliklinike.

Izgradnja gradske bolnice planirana je više puta.

Skupština Glavnog grada usvojila je u februaru Strateški plan razvoja Podgorice od 2020. do 2025, prema kojem je izgradnja gradske bolnice planirana najkasnije za pet godina. Projekat bi, kako je predviđeno, trebalo da bude realizovan kroz privatno-javno partnerstvo, a procijenjeni budžet iznos između 15 i 30 miliona eura.

Odjeljenje za infektivne bolesti osnovano je pedesetih godina prošlog vijeka. Od 2000. godine odjeljenje dobija status Klinike za infektivne bolesti, gdje danas funkcionišu četiri odjeljenja – za zoonoze (bolesti koje se sa životinja prenose na ljude), osipne i respiratorne infekcije, odjeljenje za infekcije centralnog nervnog sistema sa intenzivnom jedinicom, odjeljenje za AIDS i odjeljenje za hepatitis i crijevne infekcije.

Kao glavni problem klinike godinama se pominje nedostatak adekvatnih prostornih kapaciteta.