Sandžački borci za cvjetnu i šarenu Siriju

 Uprkos tome što kod svoje kuće neki ostavljaju suprugu, oca i majku, braću i sestre, sinove i kćeri, oni idu na put sa koga vrlo vjerovatno povratka nema. Pitam se da li je za to potrebna samo čvrsta vjera u Boga, ili još nešto? Biti hrabar, jak, pametan, slab, ili možda mladalački lud? Ima ih kako vidim i čujem svakakvih. Neki su pametniji više, a neki manje, ali u suštini, k’o ljudi svugdje. Pišu o njima i ovo i ono, pripisuju ih i ovima i onima, a meni se čini da su oni samo svoji, možda čak i previše. Pojedine priče, sa elementima fantastičnog, idu toliko daleko da je očigledno da se imunitet na glupost kome nema mjere ni karara veoma teško stvara. Oni ne ujedaju, nemaju samo jedno oko, već oba, ne posjeduju rogove i velike očnjake, tako da za njih nije potreban ni kolac ni bijeli luk. Možda su pojedinci čak, po mom skromnom mišljenju, u nekim oblastima i korak ispred nas. Ali se pitam, da li su tu svoju pamet usmjerili baš tamo gdje treba, dajući je bezrezervno i olako, na uživanje velikim silama za njihove političko-ideološke kalkulacije? Jesu li se zapitali kakvo je stanje muslimanskog naroda poslije pobuna u Iraku i Libiji i da li je tamo sada sve cvjetno i šareno? Da li je tamo, poslije svega, vrijedelo boriti se za tobožnju demokratizaciju društva? Da li su ovi koji se bune, a pred kamerama zubima glodju organe mrtvih ljudi, alternativa ovima koji bezosjećajno i mučki ubijaju svoje dojučerašnje komšije i bukvalno žive po principu oko za oko? I kao najvažnije, da li je ta krvava zemlja u kojoj muslimani, koje podržavaju jedni, ubijaju muslimane, koje podržavaju drugi, za njih sada jedina destinacija za sveti rat i posljednje dokazivanje? Zar je nama ovdje toliko lijepo da ljepše ne može biti, pa nam je još samo Bašar ostao na trepavici i na listi neodstreljanih želja, a Sirija posljednja turistička destinacija koju još nismo obišli?

Bezuspješno se trudim da to shvatim jer mi se dešava da u toku jednog dana od samog sebe odbranim argumente i za i protiv, a o tome razmišljam mjesecima unazad.

Iz razgovora sa ljudima nisam zaključio ništa novo, osim da iz te hamletovske raskrsnice nije jednostavno izaći, ma koliko se činilo jednostavnim. Mnogo je onih koji bi im olako sudili, a Bogami i onih koji bi svaki njihov gest žmureći potpisali, ali je činjenica da su obe teze neodržive jer im fali mnogo argumenata.

Ne izostaje tu, naravno, ni čaršijske patetike, a Bogami se ne da ni stara „dobra“ filozofija palanke. I sve to nebi bilo to, da je nešto promaklo urbanim NGO junakinjama, koje svako malo pa ponešto „snesu“ , a ovaj put su sto posto, možda, sigurne da ta ekipa sve to radi za „pesto“ ili „šesto“ nekih para, kilo kocke i sto grama kafe, a nema tih sto evra za koje baš te urbane NGO junakinje nebi tvrdile da je Zemlja naslonjena na dva velika slona koji kad se mrdnu bude zemljotres. Ko na te priče i pričanja ne nasjedne, ima velike šanse da bude makar u istoj situaciji u kojoj sam i ja i da mu skoro ništa ne bude jasno. I to je poštenije. Nisam stručan da pišem o tome koliko su ti postupci opravdani sa vjerskog aspekta, koji vjerovatno u sebi sadrži najveći broj ispravnih odgovora, ali vidim da se vjerski „stručnjaci“ sa komentarima i nisu baš proslavili. Dao sam sebi za pravo da ovo pišem kao njihov sugradjanin i da se razumijemo, ni jednog trenutka ne želeći da dovedem u pitanje iskrene namjere tih ljudi, istovremeno trudeći se da za pisanje pažljivo biram najfinije jezičke konstrukcije, kako ni slovom nebih uvrijedio ni jednu od sto hiljada žrtava Sirijskog proljeća, niti jedno dijete od četiri miliona gladnih koji se trenutno nalaze u toj napaćenoj zemlji.

Od same pomisli na narednu rečenicu i od gorke misli koju želim da napišem, već me hvata jeza i trnu mi prsti. Iza jednog od poginulih mladića ostalo je petoro maloljetne djece. Da li je razlog zbog kog će mališani rasti bez oca mnogo jači i ispravniji od činjenice da će im na roditeljske sastanke umjesto baba ići stariji brat, sestra, majka, nana ili dedo?

Sirija, plijen koji bi svi da dijele, a niko ga nema, i ko god da pobjedi, izgubiće sve. U ovoj porušenoj i opustošenoj zemlji, prekrivenoj velom straha i zebnje, u kojoj se danonoćno prolamaju i prepliću zvuci granata i glasovi dječjeg plača, ostaće samo sakati gubitnici, po neki prosijak i poljski pacov, a od plijena neće ostati ništa, ništa koje još niko podijelio nije. Tamo je i naš Mirza Ganić koji putem interneta objavljuje sljedeću poruku : „ Volim vas sve… Ako se ne vidimo, ostavljam vam u emanet ovaj ummet i ovu svetu vjeru… Ohalalite sve…“

Nadam se da će se ovo Mirzino jato uskoro vratiti i da će sa svojim najdražim, u zdravlju i sreći, dočekati Bajram.

I dok oni ratuju tamo, naši životi i neke naše bitke se nastavljaju ovdje. Istina je, nisu one čak ni za poredjenje, ali neki ni te bitke ne dobiju, a mnogi čak ne dobiju priliku ni da u njima učestvuju. Fakultet, posao, pa porodica, za mnoge danas u ovoj zemlji najveći stepen svetog rata koji mogu da povedu i priznaćete poduhvat za koji takodje treba mnogo hrabrosti.