SANU i HAZU – postjugoslovenske sestre

Naime, obje države su zadržale socrealističke formate nacionalnih akademija.

Ti formati su možda mogli da služe svrsi (i to je upitno) u doba komunizma.

Iako je komunizam davno propao, i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU) i Srpska akademija nauka i umetnosti (SANU) ostale su kvazikomunističke oaze u novonastalim pejsažima srpskog i hrvatskog divljeg kapitalizma.

Ova zajednička crta ih čini postjugoslovenskim sestrama.

Dok je u zemljama koje nikad nisu bile komunističke (SAD i Velika Britanija, na primjer) nezamislivo da članovi nacionalnih akademija, mnogi od njih nobelovci i nesumnjivi genijalci, za članstvo dobijaju novčanu nadoknadu, nego moraju platiti članarinu (Ser Isak Njutn, dok je bio predsjednik Kraljevskog društva, pedantno je insistirao da svaki akademik mora na vrijeme izmiriti svoje finansijske obaveze), dotle srpski i hrvatski akademici dobijaju plate za nesumnjivo naporne poslove koje svakodnevno obavljaju u velelepnim zdanjima post-komunističkih oaza – skupocjenim zgradama nacionalnih akademija, sa mnogo luksuzno uređenih kancelarija i pomoćnog osoblja, da bi akademici mogli svoje nacije svakodnevno zasipati dragocjenim dostignućima, na ponos mladih Srba i Hrvata.

Naravno, pod uslovom da neki od mladih ljekara, stomatologa, arhitekata i drugih profesionalaca sa univerzitetskim diplomama, odluče da ostanu u svojim gerontokratskim domovinama.

U Slobodnoj Dalmaciji (5. juli 2019) nalazimo sljedeći podatak.

Svaki član HAZU košta državu 55.000 evra godišnje.

Autor teksta, Ante Pilić navodi da su za procjenu troškova odgovorne njegove kolege iz Glasa Slavonije.

Ali on pravi jednu ilustrativnu kalkulaciju.

Naime, ako je iznos Nobelove nagrade milion evra, potrebno je 18 godina da plata i doprinosi koje država izdvaja po članu HAZU, dostignu finansijsku vrijednost ove prestižne nagrade.

„Hrvatska posrće i tetura na svim poljima – oni šute. Postali smo nacija konobara i sobarica – oni se ne oglašavaju, kaže Pilić. Naravno, oni su akademici. Lako im je prodavati pamet konobaricama i sobaricama.

U SANU je sve gotovo isto kao u HAZU.

Plate članova SANU ne zaostaju za platama kolega iz HAZU.

Plata akademika je ekvivalentna 2.5 prosječne zarade u Srbiji.

Zgrada SANU u Beogradu je velelepna, kao i zgrade ogranaka u Novom Sadu i Nišu.

Dosta pomoćnog osoblja, naravno, i luksuznih kancelarija.

Samo što su novinari u Srbiji manje radoznali od hrvatskih kolega.

Naime, nisam mogao naći podatke koliko svaki član SANU košta državu.

Ali jesam nešto drugo.

Stanko Stojiljković objavio je rang-listu 100 srpskih naučnika. Ogromna većina njih su odavno napustili Srbiju.

Dakle, i Srbija, kao i Hrvatska, postaje nacija nisko-kvalifikovanih pojedinaca.

U takvim sredinama lako je impresionarati široke narodne mase, da upotrijebim ovaj izraz iz doba komunizma, tako primjeren srpskoj i hrvatskoj akademskoj realnosti.

Akademici iz SANU i HAZU toliko su sigurni u svoju društvenu vrijednost i svoju nedodirljivost, da ih ni realnost ne može spustiti na zamlju.

Naime, kad Srbi i Hrvati, koji su napustili domovine, i u međuvremenu postali ugledni profesori na svjetskim univerzitetima, pokušaju da uđu u nedodirljivo društvo akademika – nacionalnih besmrtnika – vrata im se pred nosom grubo zatvaraju.

„Kako vas nije sramota da ometate naše poslove od visokog nacionalnog značaja, niskim i beznačajnim pomodarstvima koje ste naučili u inostranstvu“, kao da se čuje iznutra.

Ove nestvarne epizode, koje bi predstavljale odličan materijal za montipajtonovce, ili nekadašnje sarajevske nadrealiste, zaista su se dogodile u obje akademije. Hrvatski ljekar međunarodne reputacije, Ivan Đikić, koji je primljen u američku nacionalnu akademiju, nije zadovoljio visoke standarde HAZU. Istu sudbinu doživio je biolog Miroslav Radman, koji je poznato ime francuske i svjetske nauke.

Ekvivalentni skandal se desio sa kandidaturom njihovog srpskog kolege, Miodraga Stojkovića, koga je SANU ne trepnuvši eliminisala već u prvom krugu glasanja.

Vjerovatno zato da ovaj stranac, koji se privremeno vratio u Srbiju, pa ju je opet napustio, ne bi svojim pomodarstvom naučenim u Njemačkoj, Velikoj Britaniji i Španiji, kvario velike planove nacionalnih akademika.

I autor ovog teksta je imao tu privilegiju da ga misteriozni akademski duh dotakne na montipajtonovski način u nedavnom verbalnom okršaju sa potpresjednikom SANU, akademikom Zoranom Popovićem.

Objavio sam u Danasu tekst Je li SANU spremna za tripl-dabl?

Mislio sam, to je suptilni poziv na debatu da li ovu instituciju treba reformisati ili ne.

A onda je akademik Popović zagrmio poput nekog Zevsa iz akademijinih mračnih odaja, tekstom u Danasu naslovljenim Poseban bezobrazluk!

Kako se ovaj veterinar (ja), koji sada soli pamet po Britaniji, usuđuje kontrirati našoj svetoj nacionalnoj eliti.

Tekst akademika Popovića kao da nije akademski.

Nalazimo logičke inkonzistencije tipa: ovaj tekst (moj tekst) je toliko beznačajan da ga ne treba komentarisati.

Zašto je cijenjeni akademik uopšte pisao reakciju na moj tekst?

Cijenjeni akademik kaže, reagujući na moj stav o zloupotrebi naukometrije u slučaju M. Stojkovića, da naukometrija nije jedino mjerilo za prijem u SANU.

Uspješan kandidat mora pokazati da je napravio školu mišljenja, ili eksperimentalnu školu, koja ima međunarodni ugled.

Uzimajući u obzir istoriju SANU, akademik Popović demantuje samog sebe, i otkriva nam da je procedura prijema u SANU vrlo opskuran proces.

Naime, najznačajniji biolog (iako je bio hemičar po primarnom obrazovanju) u novijoj istoriji Srbije, Vladimir Glišin, osnovao je ubjedljivo najznačajniju biološku školu u SFRJ – školu beogradske genomike.

Najznačajnije studente ove škole pokupile su ugledne američke nacionalne laboratorije, poput fudbalskih timova kada regrutuju svjetski talenat.

Iako je Glišin osnovao akademsku školu svjetskog ranga, imao niz citata i ispunjavao naukometrijske parametre (rad koji je objavio 1970-ih godina još uvijek se citira), nije ispunjavao visoke standarde za prijem u SANU.

Vladimir Glišin se ponosio ovim dostignućem – odbijenicom iz SANU.

Poruka ovog teksta je kristalno jasna. I SANU i HAZU, rade na tome da države, Srbiju i Hrvatsku, koje ih tako velikodušno plaćaju, pretvore u nacije iz kojih će akademski talenat bježati glavom bez obzira.