SANU i žene – repriza Topalovića

Ova vijest sama po sebi je neutralna.

Ali samo dok se ne pogledaju imena novoizabranih članova.

A kad se pogledaju imena, vijest postaje nepovoljna po SANU.

Toliko nepovoljna da reflektuje, kao i mnogo puta ranije, posvađanost SANU sa vremenom.

Zeitgeist koji vlada u SANU primjereniji je devetnaestom nego dvadeset i prvom vijeku.

Evo zašto.

Negativna konotacija vijesti je sljedeća.

Od 30 novih članova samo je jedna žena – inostrani član, Natalija Naročnicka.

Da li su se muški članovi SANU zapitali da li ovakvim izborom grubo vrijeđaju svoje srpske koleginice?

Da li je barem jedna žena iz akademske zajednice Srbije zaslužila članstvo u SANU?

I zašto jedina nova članica SANU mora biti iz sfere vezane za politiku jedne druge zemlje?

Nekadašnji predsjednik SANU, Pavle Savić, se vjerovatno prevrće u grobu.

Ostao je zapamćen po čestim ponavljanjima teze da su SANU potrebni naučnici a ne političari.

Zašto se akademici nisu sjetili da predlože neku istinsku naučnicu iz inostranstva za prijem u SANU, a ne kvazi-političarku.

Mogli su predložiti Jennifer Doudnu ili Emmanuelle Charpentier, prošlogodišnje dobitnice Nobelove nagrade za hemiju.

Izbor jedne od njih bi koleginice iz Srbije barem malo oraspoložio i sugerisao im da akademska budućnost Srbije nije osuđena na gerontokratsko-maskulinizirane deluzije.

Ovako ispada da je ovogodišnji izborni ciklus u SANU prožet formom crnog humora za koji su zaslužna, ne svojom krivicom, dvojica članova SANU, jedan redovni i jedan dopisni novoizabrani.

Dobar dio zasluge ide na račun nenadmašnog majstora slučaja, koji SANU nemilosrdno pravi žrtvom vlastitog izbora.

Radi se o Dušanu Kovačeviću (redovni član), piscu scenarija za film Maratonci trče počasni krug, i reditelju filma Slobodanu Šijanu (novoizabrani dopisni član).

Njihov umjetnički opus, u koktelu sa majstorom slučajem, pravi svojevrsnu komediju od SANU.

Famozna porodica Topalović – šest generacija muškaraca, od Pantelije do Mirka – pati od nedostatka žena.

„Kako koja rodi muško dete vene i svene kao cvet“, kaže Laki Topalović u nezaboravnom nekrologu Panteliji.

Zeitgeist Topalovića vlada u SANU – zeitgeist maskulinizma iz 19. vijeka.

Broj ženskih članova SANU je 13, od ukupno 119 članova u starom sazivu, ili 137 u novom.

Ovako krupna nesrazmjera sa mogla barem malo ublažiti postavljanjem jedne od žena članica na neku upravnu funkciju, na primjer potpresjednica SANU, ili generalna sekretarka SANU.

Naravno, SANU nije jedina akademija koja pati od nesrazmjere u broju muških i ženskih članova.

Sve akademije svijeta pate od istog problema. Ali razlika između SANU i progresivnih akademija je da su ove druge svjesne problema i rade na njegovom otklanjanju.

Najilustrativniji primjer je The Royal Society (za prirodne nauke), jedna od najstarijih i najuticajnijih akademija.

U maju ove godine The Royal Society (za prirodne nauke) u svoje redove je primila 63 nova člana – 52 domaća, 10 inostranih i jednog počasnog.

Kao što priliči akademskoj ažurnosti, javnost je odmah obaviještena da je ukupan procenat žena novih članica The Royal Society (za prirodne nauke) – 32 odsto.

Cijela jedna trećina – 20 novih članica!

Izbor koji zaslužuje svaku pohvalu, zar ne.

Još su dodali da se radi o porastu od 9 odsto u poređenju sa izbornim ciklusom iz 2020 godine.

Interesantno, kad već SANU nedovoljno uvažava srpske žene, to nije slučaj sa The Royal Society.

Branša The Royal Society za književnost (literature) u svoje redove prije nekoliko mjeseci primila je jednu Beograđanku, Vesnu Goldsworthy, rođenu Bjelogrlić.

Ovo je još jedna kritika na račun SANU.

Dostignuća srpskih žena se izgleda više cijene u inostranim akademijama, nego u domaćoj.

Svakome ko se bavi naukom jasno je da broj žena naučnica, čak i u onim oblastima koje su tradicionalno muške, fizika ili inženjerstvo, stalno raste.

Taj rast trebao bi da se reflektuje i u priznanjima, kao što su prijemi u nacionalne akademije. U naučnoj oblasti kojom se bavi – biomedicinske nauke – ima više žena nego muškaraca.

Moja koleginica, Carol W. Greider, vijest o dodjeli Nobelove nagrade za medicinu 2009. godine (za otkriće enzima telomeraze) je dočekala obavljajući posao domaćice – sortiranje opranog rublja upravo izvađenog iz mašine za pranje.

Akademici SANU duboko su neosjetljivi na žrtvu koju svaka žena naučnica, ljekarka, književnica, umjetnica, ili inženjerka, mora da podnese da bi dostigla isti stepen u karijeri, kao njen kolega muškarac.

Zato bi bilo sasvim humano da se akademici nekako iskupe za grubu grešku koju su napravili u ovogodišnjem izbornom ciklusu.

Predlažem da se muški članovi SANU odreknu dijela akademske plate koju im država isplaćuje svakog mjeseca.

Vjerovatno ne griješim ako kažem da posao koji obavljaju, kao članovi SANU, ne zaslužuje tako velikodušnu nadoknadu. Mislim da akademici svakog mjeseca zarade (?) 2.5 prosječne plate. (Po cijenu da budem dosadan, ponavljam činjenicu iz jednog od ranijih tekstova za Danas, da nijedan član The Royal Society ne dobija niti jednu funtu od države, nego svi moraju platiti godišnju članarinu.) Dodatno predlažem da sa novcem koga se akademici odreknu, SANU osnuje fondaciju za podršku žena u prirodnim i društvenim naukama, medicini, inženjerstvu, književnosti i umjetnosti, u svim segmentima njihovih karijera.

Kad bi se 124 muška člana SANU odricala dijela akademske apanaže svakog mjeseca – humani gest par excellence – dobila bi se pristojna suma za novu fondaciju. Ovo je ujedno i moralni test za SANU, i državu kao finansijera.

Na kraju, moram da uputim izvinjenje akademicima Kovačeviću i Šijanu zato što sam pominjao njihova imena.

Obojicu visoko cijenim. Ali majstor slučaj ne bira priliku stidljivo, nego je nemilosrdno grabi.