Sapun i slično

Predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović, nakon što je s nekom delegacijom odradio sastanak čiji je sadržaj zaboravio čim je rekao doviđenja, odlazi u toalet s namjerom da kao savjestan građanin poštuje protuepidemijske mjere i temeljito opere ruke, a usput možda olakša mjehur ili štogod slično.

Na licu mjesta ustanovi da u sanitarnoj prostoriji nedostaje osnovnih higijenskih potrepština i, logično, zatraži pomoć nadležnoga servisnog osoblja.

„Dezmonde, donesi mi sapun!“, zaviče iz WC-a.

Manje od pola minute kasnije u toaletni prostor ulazi Dezmond i, logično, pruža predsjedniku dva lista papira koje ovaj dohvaća mokrom rukom.

„Što je ovo?“, upita zbunjeno.

„To je dopis što vam ga je prije puna tri tjedna uputila Inicijativa mladih za ljudska prava, a u kojem traže da oduzmete državna odlikovanja pravomoćno osuđenim ratnim zločincima“, reče Dezmond. „Ne samo što na to niste reagirali, nego im niste ni odgovorili da ste dopis primili“.

„Tražio sam sapun!“, nervozno kaže predsjednik.

„Pa zato sam vam ovo i dao“, smireno kaže Dezmond.

Zoran Milanović pogledava već mjestimično raskvašeni dokument.

Poslan je na treću godišnjicu završetka procesa šestorici pred Haškim sudom.

„Pravomoćno osuđeni ratni zločinci Jadranko Prlić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Bruno Stojić još uvijek nose neka od najviših odlikovanja Republike Hrvatske“, stoji između ostalog u pismu.

„Osim što to pokazuje ignoriranje činjenica utvrđenih od strane Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), na taj način žrtvama se negiraju njihov status i patnja, a javnosti se zločinci prezentiraju kao heroji“.

U dopisu se dalje predsjedniku RH poručuje kako koncept udruženoga zločinačkog pothvata nije izmišljotina – kakvim ga je on jednom prigodom nazvao – već pravna doktrina kojoj je značajan doprinos dan još u radu sudova u Nürnbergu, te je primjenjivana i u praksi MKSJ. A zatim:

„Utvrđene činjenice, iako ne idu u prilog narativu o obrambenoj i osloboditeljskoj ulozi Hrvatske u ratovima devedesetih, jesu hrvatska stvarnost s kojom se morate suočiti kako to ne bi morale činiti nadolazeće generacije. Upućujemo vas stoga da oduzmete odlikovanja pripadnicima šestorke, te da se za ratne zločine počinjene s hrvatske strane ispričate. Ostanite zapamćeni kao predsjednik kojem je prioritet bio pomirenje i izgradnja održivog mira, a ne politički oportunizam izgrađen na nacionalističkom mitu“.

Predsjednik krajnjim naporom kontrolira bijes.

„Suzdržat ću se, Dezmonde, i neću reagirati na tvoju provokaciju“, kaže kroz zube, vraćajući papire djelatniku servisne službe.

„Znam da nećete, predsjedniče“, reče Dezmond, odbijajući higijensku potrepštinu primiti natrag.

„Kao što niste reagirali ni prije tri tjedna, kada ste prvi put vidjeli ovaj dopis. Na meni je ionako samo da obavim svoju funkciju u ovom tekstu i ništa drugo“.

„Kakvu funkciju?“, pita predsjednik.

„Da vas podsjetim, najprije, kako uopće nije pristojno ne odgovoriti na nečiji dopis i javni apel, ili barem javiti pošiljaocu da je poruka primljena“, reče Dezmond.

„Tim više što ste zadnjih mjeseci reagirali i na najmanje podražaje, ulazili ste u žustre rasprave sa svakom šušom, od premijera do novinara, mediji su bili puni vaših vatrenih odgovora na prozivke, obično takvih da je reakcija uvelike nadmašivala povod, tko god je spomenuo vaše ime u kritičkom tonu mogao je očekivati plotune srdžbom okićenih argumenata, a kad su djevojke i mladići iz Inicijative mladih za ljudska prava zatražili od vas da, u skladu sa svojim ovlastima i u skladu s boljim civilizacijskim običajima, oduzmete državna odlikovanja osuđenim ratnim zločincima, odjednom ste zašutjeli kao riba, glasa ne puštate, papila vam maca jezik, zavukli ste se u neku mišju rupu kakvih je u predsjedničkoj rezidenciji zasigurno mnogo, i evo već puna tri tjedna čekate da jedan utemeljeni javni poziv sretno odleprša u zaborav. A tu je onda naravno i pitanje higijene…“

„Kakve higijene?“, pita predsjednik.

„Temeljne higijene, predsjedniče“, reče Dezmond, „one bez koje se ne bi smjelo javno nastupati, a kamoli upuštati u državničke prodike. Nedavno ste, u jednom od svojih mnogobrojnih patronizirajućih osvrta na prilike u susjednoj BiH, svisoka otpisali građansku državu kao daleki, daleki san, kao tlapnju bosanskih naivaca, upotrijebivši onu ljigavu metaforu – prvo sapun, onda parfem. Moja funkcija u tekstu je da vas podsjetim kako je to u moralnom smislu nepodnošljivo. Intenzivni vonj parfema što ga širite oko svoje cijenjene pojave ne može prikriti taj bijedni nesporazum, tu grotesknu činjenicu da lekcije o prvenstvu sapuna dijeli onaj čije su ruke već duže vrijeme umrljane tragovima sasušene krvi“.

„Kakve krvi?“ pita predsjednik.

„Uglavnom bošnjačke, predsjedniče, i nešto srpske“, reče Dezmond.

„One čije su izdašno izlijevanje uzrokovali osuđeni hrvatski ratni zločinci, a na čijim prsima, vašom zaslugom, i dalje blistaju hrvatska državna odlikovanja. Jer vi ste tu gvožđuriju mogli lakim potezom skinuti s njihovih revera i hitnuti je u najbliži koš za smeće, gdje joj je i mjesto, držeći se pritom svojih ovlasti i boljih civilizacijskih običaja. Ali niste. Apel Inicijative mladih, kao svojevrsnu uputu o mjerama moralne higijene, glatko ste odbacili, uz kukavičku šutnju, a zatim s onečišćenim rukama krenuli zaostalim Bosancima reklamirati sapun. Iako vas i zakon upućuje na to da ratnim zločincima uskratite državne počasti.“

„Kakav zakon?“, pita predsjednik.

„Zakon o odlikovanjima i priznanjima RH, predsjedniče“, reče Dezmond, „koji preporučuje da se onome tko je u kaznenom procesu osuđen na tri ili više godina zatvora državna gvožđurija oduzme. Pripadnici šestorke, kao što znate, zaradili su mnogo veće robije, a skoro svaki se može pohvaliti nekim ordenom kneza Jebomira sa zlatnom palentom. Time se utvrđuje prirodna veza između zločina i države, dotle da ne bi bilo suviše pretjerano državu s takvom praksom okrstiti zločinačkom. Ako su naši koljači naši heroji, s državnom potvrdom u vidu kakve medalje arhaična naziva, normalno da se onda građanska država – koja u svoj protokol ne uključuje dodjelu odličja za ubojstva – predstavlja kao daleki, daleki san. Samo što taj daleki, daleki san nedostižnim činite upravo vi, predsjedniče, sabotirate ga vječnom javom, naime sirovim patriotiziranjem zlodjela. I sad smo još dobili taj bizarni manevar, scenu u kojoj prolazni lik iz hrvatske nacionalističke sapunice preporučuje susjedima korištenje sapuna“.

„Dezmonde, Dezmonde, kako je to uzaludno…“, s vidnim sažaljenjem reče predsjednik, vrteći glavom.

„Meni je savršeno dobro poznato sve što sada melješ, ali me naprosto nije briga. Shvaćaš? Dosad si iz službenog, a bogme i kolektivnog poimanja hrvatske državnosti mogao naučiti barem to da je stvar strukturno zadana i da je položaj predsjednika Republike Hrvatske po definiciji položaj moralnog invalida. Zar ti se ne čini besmislenim obraćati se nekome takvom moralistički intoniranim argumentima? Razumijem tvoju funkciju u ovom tekstu, ona je čak pomalo dirljiva, ali radi se o tome da je sam tekst potpuno promašen. Omašio ceo fudbal, što bi se reklo“.

„Pa što sad da radim?“, zbuni se Dezmond. „Da krenem iznova?“

„Nema ti druge, Dezmonde“, ohrabri ga predsjednik.

U trivijalnoj konstrukciji, primjerenoj ovom potpisniku, prizor bi mogao biti ovakav…

Predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović, nakon što je s nekom delegacijom odradio sastanak čiji je sadržaj zaboravio čim je rekao doviđenja, odlazi u toalet s namjerom da kao savjestan građanin poštuje protuepidemijske mjere i temeljito opere ruke, a usput možda olakša mjehur ili štogod slično.

Na licu mjesta ustanovi da u sanitarnoj prostoriji nedostaje osnovnih higijenskih potrepština i, logično, zatraži pomoć nadležnoga servisnog osoblja.

Manje od pola minute kasnije u toaletni prostor ulazi Dezmond i, logično, pruža predsjedniku dva lista papira kojima će ovaj obrisati… zna se već što.