Savršene granice mogu biti iscrtane samo ličnim i porodičnim pričama

Sredina je sedamdesetih, veljača, lažno proljeće, vrijeme je beogradskoga FEST-a; dječak opčinjen izlazi s projekcije filma „Casanova“, Federica Fellinija. Atmosfera karnevala, grada koji pluta na vodi, okrutnoga beogradskog odrastanja, đačkog terora… Tako započinje „Venecija“, novi roman Vladimira Pištala (Sarajevo, 1960.), objavljen ovoga ljeta, u izdanju zrenjaninske Agore. U podnaslovu stoji „Bildungsroman“, što ova knjiga i jest, ali ako je kakav dokoni profesor književnosti poželi rastaviti ili istranširati po shemi koja visi u svakoj našoj mesnici, a po kojoj se govedo rastavlja na sastavne dijelove, tada će u ovome bildungsromanu naći svega: svrabnog i bolnog sazrijevanja, karnevaleskne fikcije, eseja i reportaže, kulturoloških rasprava, autopoetskog testamenta, a bome i obilje putopisa, pisanoga onom vrstom emocionalnog angažmana i unesenosti, kakvih u ovome jeziku (ili ovim jezicima) i nije bilo mimo Zuke Džumhura. I već bi se našla kakva budala da tričetriput cokne jezikom, sve glavom odmahujući, kako sav taj raznorodni tekst i žanrovska mješavina ne spadaju u roman, makar bio i bildungs, i da od novog Pištala nema dobre teletine. To je taj zlosretni problem s književnom kritikom i književnom profesurom uopće, a pogotovu u Južnih Slavena: kvalitetni su u osnovnim mesarskim poslovima, u razlici između bifteka i ramsteka – to su u školi naučili – ali čim se nađu izvan kasapnice, književnost do njih nikako da dopre. Za razliku, naime, od glazbenih kritičara, za koje se pretpostavlja da bi trebali biti muzikalni, književni kritičari mogu biti sasvim lišeni bogomdanog talenta da čuju, vide i onjuše ono što čitaju. I onda zna nastati problem s piscima koji se ne drže žanrovske sheme sa zida mesnice.

„Veneciju“ ne treba rastavljati, jer je skladana i sastavljana u istome tonalitetu i jeziku. U „visokim“, kao i u „niskim“ registrima Pištalo je isti pisac, a njegov tekst se, u najplementijem smislu riječi, čuje, vidi, njuši i osjeti, onako kako se čuje, vidi, njuši i osjeti samo velika poezija. Na jednome mjestu, recimo, „žene tuku muve kastanjetama“, na drugom, „tri goluba su veoma visoko poskočila u crnogorskom plesu i spustila se na tlo“, a onda „Madone su sagle glave pred kućicama za ptice“. Ili, možda, ovoga kolovoškog časa, ovome čitatelju, i najljepše: „Kiša se slivala po staklima kao Brajova azbuka.“ Smisao govora o književnosti (iako bi, katkad, bilo i bolje samo šutjeti i čitati), možda je baš u divljenju nad ovakvom usporedbom i u pokušaju, uvijek uzaludnom, da se objasni smisao otkrovenja u njoj izrečenog, ili da se, barem, nastoji objasniti zašto je ova usporedba dobra, a neka druga loša (u čemu bi se, možda, dala naslutiti i razlika između velike poezije i onoga što poezija nije, a htjelo bi biti). Kapi kiše se niz staklo slivaju kao Brajeva azbuka (ili za higijeničare: abeceda), jer se Brajeva azbuka pod prstima sliva, kao što se kapi kiše slivaju niz staklo. U toj usporedbi nema ničega napadnog ili nasilno izvedenog, ništa što bi se opiralo čovjekovim spoznajama, nego se čini kao da je ona oduvijek, s obje strane istinita, začuđujuće istinita, kao palindrom.

Od toga je, od takvih malih pjesničkih čudesa, načinjena „Venecija“. Knjiga koja diše, mijenja se i kreće, bildungsroman koji traje i nikada ne dosegne ono mjesto na kojemu će jedno odrastanje, formiranje i sazrijevanje konačno biti dovršeno. Za to postoji dobar i važan razlog: Pištalo je, i kao pisac i kao osoba, čovjek nedovršenog identiteta. Dijelom, to je proizašlo iz njegove biografije, iz niza iskorjenjivanja, ali puno više je nedovršeni identitet stvar emocionalnog i kulturnog opredjeljenja, čovjekove nespremnosti i nesposobnosti da se postane samo jedno, a da se sve drugo u sebi ubije, ukine i potruje. Iz takve nedovršenosti, uostalom, nastaju razlozi za književnost.

„Venecija“ je i knjiga o Mediteranu. Naravno, sasvim osobna. Na piščevo pitanje gdje započinje, a gdje prestaje Mediteran, odgovara mu njegov stric Mišo Pištalo: „U mostarskoj kotlini, iznad naših kuća. Odatle uzbrdo još dvesta metara uspeva smokva i šipak. Posle više ne može.“ Granica, nesumnjivo, savršeno iscrtana, kakve mogu biti samo one granice koje bivaju crtane u ličnim i porodičnim pričama, individualno, mimo logike nacionalnih i inih amorfnih kolektiviteta. Zato je Pištalova knjiga o Mediteranu u kontekstu naših kultura i književnosti toliko neusporediva. Svako opće znanje u njoj provedeno kroz pojedinačnu, vrlo osobnu i identitetsku priču. Onako kako je to, uostalom, preporučio i sam Braudel, čije je riječi Pištalo ispisao u motu jednoga od poglavlja: „Čitalac će najbolje učiniti ako svemu prida svoja sećanja, svoje viđenje unutrašnjeg mora.“ U usporedbi s načinom na koji je Vladimir Pištalo proveo ovaj savjet, većina učenoga i celomudrenoga, osobito hrvatskog pisanja o Mediteranu, djeluje kao pisanje neplivača, koji stoji pred „unutrašnjim“ morem, a za pet je naučio teoriju plivanja.

U je3dnom poglavlju, možda i najljepšem, pisac odgovara što je to Mediteran. Pa, između ostaloga, kaže: „To su antičke menjačnice gde se menjao novac za novac a bogovi za bogove… To je gnom delfinskog čela, koji je popio kukutu i tugu svojih učenika ispravio kao logičku grešku… Mediteran su mladići kudravi kao čempresi i starice koje ćućore po crkvama… To su dostojanstvene toge koje su postale galabije… To su islamski natpisi – nebeski grafiti u kojima je reč božija postala tečna. Povrh plaveti, jasni glas sa minareta poziva boga: dođi i igraj u meni!“ Crkve koje se pretvaraju u džamije i džamije koje bivaju crkvama, to je nešto što je u stanju vidjeti svatko tko želi gledati i tko, poput mediteranista zidićevskog tipa, ne pristupa Mediteranu tako što se sa činjenicama hrve grčkorimskim stilom, ali opisati sve te prelaze i njihovu bit, saliti ih u metafore i u vlastitu sudbinu, uopće i primijetiti da su antičke toge sačuvane u arapskim galabijama, kao u živom sjećanju Mediterana, e to može jedino veliki pisac.

Vladimir Pištalo je stručnjak za svjetsku i američku povijest, koje već godinama predaje u Americi. Ali on,vidite, ne piše romane o Indijancima i o Georgeu Washingtonu: „Nekoliko godina sam živeo sa Venecijom, što je lepo i pesnički. Nikada nisam žudeo da postanem stručnjak za ono što volim. Nikad nisam stekao taj ginekološki odnos prema ljubavi. I dalje mislim da čudo nastaje kao kombinacija znanja i neznanja. Zlatnim koncem imaginacije moram stalno krpiti pocepanu tapiseriju poznatog.“ U ovome autopoetskom iskazu udjenutom u roman, Pištalo je dopričao i priču o sebi, ono od čega je „Venecija“ i krenula i po čemu i jest bildungsroman. A bilo bi, čini mi se, i sasvim neknjiževno, osim što bi u životu bilo dosadno, uznastojati da se postane stručnjakom za ono što se voli. Bio bi to izraz nemoći pred poezijom, više nego što bi ikad moglo postati superiorno vladanje činjenicama i raznim ljudskim znanjima. Bog je sve, ali nije pjesnik, jer Bog sve zna, pa zato i ne može biti pjesnik. Razlog za književnost je u neznanju, nedovršenosti i nedovoljnosti. Ali, zar i Fernand Braudel, koji nije, barem nominalno, bio pjesnik, nije dio te strategije iskoristio u rekonstruiranju historije Mediterana?

A onda i čitatelj upisuje svoja sjećanja, svoj osjećaj unutrašnjeg mora: kada sam, pod kraj rata u Bosni, stigao u Veneciju, imao sam potrebu pregledati zvonca na ulazima u venecijanske kuće, i pokraj njih imena. Prvo ime, na običnoj metalnoj pločici, istoj kakve su stajale i na našim vratima, bilo je – Funes. Venecija mi se učinila kao idealno mjesto za samoubojstvo u taj pravi čas, prije nego što budem prisiljen započeti novi život, nakon onoga koji je ratom prekinut. Idealno mjesto za nekoga drugog, naravno, jer se ne bih mogao ubiti ako ne postoji, a po svoj prilici ne postoji, mogućnost da se čovjek nakon smrti pretvori u svevideće oko, kojim će i dalje gledati što se zbiva s njegovim svijetom. I u mom slučaju, taj svijet je negdje na granici dokle rastu šipci i smokve, na ničijoj zemlji, u vremenu koje je sadržano u prezimenu jednoga Venecijanca.

Vladimir Pištalo napisao je za mene treći identitetski tekst o Veneciji. Prethodna dva su „Vodeni žig“ Josifa Brodskog i „Zašto tone Venecija“ Abdulaha Sidrana.