Sekira kojom je devojka uništila nameštaj svojoj ljubavnici nakon rastanka, neotvorena flaša šampanjca koja je čuvana za svadbu koja se nije desila, pufnaste roze lisice, proteza za nogu, venčanica, samo su neki od izložaka koji se mogu naći u Muzeju prekinutih veza u Zagrebu, čiju postavku čine predmeti koje su ljudi iz svih delova sveta donirali nakon završetka emotivnih veza kako bi bolna iskustva transformisali na kreativan način.
Ideja za nastanak ove nesvakidašnje postavke rodila se pre sedam godina, kada su današnji kustosi, Olinka Vištica i Dražen Grubišić, prekinuli svoju ljubavnu vezu. Kako Dražen objašnjava, želja da pronađu način da „spasu, transformišu i u konačnici prebrode svoju vezu“ bila je početni impuls za nastanak muzeja.
„Što učiniti sa svim tim ‘simbolima’ ljubavi (materijalnim i nematerijalnim) koje sakupimo tijekom veza? Ne bi li bilo divno da postoji muzej neke vrste koji bi pomogao s čuvanjem tih predmeta?“, dodaje Dražen.
Međutim, bilo je potrebno da prođu dve godine pre nego što je ova ideja počela da postaje stvarnost. Prvo su u sklopu Zagrebačkog salona 2006. godine izložili svoje predmete i predmete prijatelja koji su svojim donacijama podržali njihov umetnički projekat, a potom četiri godine kasnije otvorili i stalnu postavku u Zagrebu. U tom trenutku nisu mogli ni da pretpostave koliku će popularnost muzej steći za kratko vreme – do sada su gostovali u 24 grada u 16 zemalja među kojima su Berlin, Pariz, London, Hjuston, Buenos Ajres, Kejptaun… dok ih ove godine očekuje Brazil, Holandija i Tajvan. Istovremeno, pre dve godine Europski muzejski forum im je dodelio „Kenneth Hudson“ nagradu, koja se po Draženovim rečima dodeljuje „za inovativno, izazovno, ponekad i kontroverzno postignuće koje propituje uobičajenu percepciju uloge muzeja u društvu“.
Upravo kada postavimo pitanje o uobičajenoj ulozi muzeja, otkriva nam se u punom svetlu nesvakidašnjosti ove postavke. Jer muzeji najčešće ne govore priče anonimnih ljudi ili ako to čine, razlog je namera da se osvetli život jedne epohe, geografskog podneblja, civilizacijskog trenutka. Muzej prekinutih veza pak ne samo da donosi predmete koji osvetljavaju duboko intimne trenutke već im „dozvoljava“ da postoje upravo zahvaljujući svojoj intimnosti i individualnosti.
„Naši izlošci ne postoje izvan svakodnevice u kojoj se svi krećemo i živimo, ne zahtijevaju poznavanje određenog stručnog područja i njegove terminologije. Oni su odraz naših života i jednako se obraćaju svim ljudima bez obzira na nacionalnost, rasu, religiju, spol, socijalni položaj, stupanj obrazovanja, itd. Univerzalnost osjećaja kao što su ljubav i bol čini naše muzejske priče razumljivim i interesantnima svim posjetiteljima“, objašnjava Dražen „tajnu“ uspeha Muzeja.
Po njegovim rečima, spoznaja da su na kraju svi ljudi slični kada se radi o ljubavi i njenom gubitku donosi posetiocima muzeja izvesnu utehu.
„Ponekad je gotovo prelako uvjeriti samoga sebe da patimo više nego drugi ili proživljavamo ono što nitko drugi nije proživio. I, iako se naše životne okolnosti neminovno razlikuju, čitajući priče shvaćamo da nismo ‘sami i posebni’ u svojoj patnji i svojoj radosti“, kaže Dražen.
Iako su ljubav i bol, osećanja koja su svi iskusili, zajednički imenitelji svakog od izloženih predmeta, priče koje ih prate odražavaju mnoštvo suptilnih nijansi individualnih iskustava, što se pokazuje i u reakcijama posetilaca.
„Ljepota ideje leži upravo u činjenici da svatko interpretira muzejske predmete i priče s obzirom na vlastito životno iskustvo. Neki su posjetitelji nasmijani prilikom izlaska iz muzeja, dok su neki dirnuti do suza ili pak vrlo tihi i zadubljeni u vlastite misli. Bez obzira na univerzalnost osjećaja kao što je ljubav, svatko od nas doživljava ju na svoj način, a priče ispričane u muzeju dopuštaju nam da ‘zavirimo’ u tuđe ljubavne živote, sagledamo njihove brodolome i usporedimo ih s vlastitima.“
Dok za posetioce muzej može biti i samo „laka zabava“ ili „ispušni ventil“, za one koji su odlučili da doniraju predmet muzej otvara mogućnost emotivne katarze.
„Muzej pruža priliku da svatko od nas učini nešto s osjećajima boli, ljutnje i osamljenosti koji prate kraj ljubavi, priliku da se kroz kreativan čin oslobodimo tih negativnih emocija. Kroz ritual emotivne katarze možemo se riješiti emotivnog tereta i prebroditi bolno iskustvo. Bez obzira na motivaciju doniranja – bio to čisti egzibicionizam, terapeutsko olakšanje ili obična radoznalost – vjerujem da su donatori prihvatili ideju izlaganja vlastite ljubavne baštine kao svojevrsni ritual, kao svečanu ceremoniju koja označava kraj ljubavi“, kaže Dražen.
Eksponat 1: sjekira, Berlin, 1995
Bila je prva žena kojoj sam dozvolila da se useli k meni…. Nekoliko mjeseci nakon njezinog useljenja dobila sam ponudu za putovanje u SAD. Nije mogla poći sa mnom. Očiju punih suza rastale smo se u zračnoj luci, s uvjerenjem da ona neće preživjeti tri tjedna bez mene. Po mom povratku rekla mi je: „Zaljubila sam se u drugu. Poznajem je jedva četiri dana, ali znam da mi može pružiti sve ono što ti nisi kadra pružiti.“…. Odmah je otišla na odmor sa svojom novom djevojkom, ostavivši sav svoj namještaj kod mene. Nisam znala što učiniti s vlastitim gnjevom – na Karstadtu sam kupila ovu sjekiru kako bih se „ispuhala“… Tijekom 14 dana, svakodnevno sam cijepala jedan po jedan dio njezinog namještaja. Krhotine sam čuvala kao vanjski izraz mog unutarnjeg stanja. Što se više njezina soba punila smrskanim namještajem poprimajući izgled mojih osjećaja, ja sam se počela oporavljati….
Eksponat 2: vjenčanice, Berlin, 1994 – 1997
Oženili smo se u Grčkoj i u Japanu kad smo jedva prešli dvadesetu. Nosila sam ovu haljinu 20. kolovoza 1994. u Kavali, u Grčkoj… Naš san je bio veseo dom s puno djece. Međutim, majka priroda nije tako htjela – i zar nisu djeca trebala pričekati barem do kraja našeg studija? Međutim njemu, isprva vrlo veselom čovjeku, bilo je jako važno postati mladi otac. Stranica se polako okrenula, nestrpljenje je dosegnulo vrhunac donijevši tmurne, sive oblake nad našu početnu sreću….. Neki njegovi postupci razjasnili su mi njegove stavove, što me potaknulo na rastavu i povratak u Njemačku – ali ne u moj rodni Stuttgart.
Eksponat 3: potkoljena proteza, zagreb, proljeće 1992
U bolnici u Božidarevićevoj ulici u Zagrebu upoznao sam lijepu, mladu i ambicioznu socijalnu radnicu iz Ministarstva obrane, koja mi je kao ratnom vojnom invalidu pribavila određene materijale potrebne za izradu ove proteze i tu se rodila ljubav. Proteza je izdržala duže. Jači materijali!
Fotografije su vlasništvo Muzeja prekinutih veza, a autorka je Ana Opalić
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
