Show must go on

Tada je, obraćajući se javnosti, zamolio građane za „zrno razumijevanja“ za sve eventualne, buduće pogreške, kojih će biti, ali je dodao kako „nikad neće biti namjer(e)ne s ciljem da nekoga povrijede ili uvrijede“.

Ali, danas je teško sve i nabrojati koga (ni)je u svojim istupima napadao ili prozivao: od domaćih i inozemnih političara i medija, preko civilnih udruga i pravosudnih čelnika, do tzv. javnih intelektualaca; praktički u RH nije bilo institucije ili političara o kojeg se nije očešao.

Predsjednik „s karakterom“, kako se tijekom kampanje predstavljao, u javni je prostor, po mišljenju velikog broja njegovih kritičara i oponenata, uveo krajnje neprihvatljiv politički diskurs (pun uvreda i teških riječi) za funkciju koju obnaša; dok ga drugi upravo zbog verbalnih eskapada i žestoke retorike, usmjerene prije svega na HDZ, premijera Andreja Plenkovića i njegovu vladu, naprosto obožavaju i u svemu podržavaju.

Predsjednikov beskompromisan gard im je dokaz kako uistinu želi ispuniti predizborna obećanja: upozoriti i podstaknuti borbu protiv sveprisutne korupcije, kriminala, kleptokracije, klijentelizma, nepotizma i ostalih negativnosti i deformacija koje RH svrstavaju na samo dno EU po gotovo svim političkim, gospodarskim i socijalnim parametrima.

„SLUČAJNA DRŽAVA“: I uistinu, RH danas djeluje kao slučajna država, kako ju je prje nekog vremena Milanović nazvao, u kojoj je jaz između šačice bogatih, politikom povlaštenih i zaštićenih krezova i sve većeg broja socijalno ugroženih građana, od kojih mnogi žive na ili ispod granice siromaštva, a time i elementarnog ljudskog dostojanstva, sve izraženiji.

A pandemija i potres u Zagrebu i na Baniji, uz već notorne, tekuće domaće probleme, praćene opasnostima inflacije i enormnog rasta cijena energenata i prehrambenih artikala, kao posljedica rata u Ukrajini, samo su dodatna potvrda koliko je hrvatska politika jalova i neučinkovita i da su građani s pravom alergični na sve te silne prazne priče i besmislene sukobe taština vodećih političara kojima je vlastiti probitak i zaštita privilegija smisao politike koju upravo i jedino na tom fonu i modeliraju.ž

I utoliko, kad Milanović ide uz dlaku korumpiranoj i kompromitiranoj Plenkovićevoj vladi (pri tomu se i sam služeći populističkim frazemima), on nailazi na odobravanje mnogih, sve više i onih koji za njega nisu glasovali, ali ga počinju doživljavati kao „pravobranitelja nezaštićenih građana“ i stoga ga vide kao jedinu relevantnu oporbu arogantnoj hadezeovskoj vlasti.

Tu je tajna Milanovićeve sve veće popularnosti i uvjerljivog vodstva na rang listama u izboru „najpozitivnijeg hrvatskog političara“.

Ali, kad se zagrebe malo dublje ispod površine, onda se u većoj ili manjoj mjeri mijenja i percepcija, ovisno o poziciji s koje ga građani prosuđuju.

Sve više, pa i onima koji ga podržavaju, smeta način njegove komunikacije koji uistinu zna biti brutalan; (pre)često se pretvara u nepodnošljive narcisoidne solilokvije i umjesto da pokuša djelovati i kao konstruktivni čimbenik, sve više (p)ostaje fajter, ne samo borac protiv neprihvatljivih ideja, već i protiv osoba koje su mu „stale na žulj“, ne vodeći računa je li njihova kritika (ne)opravdana.

Svaku, pa i dobronamjernu kritiku s indignacijom odbacuje ili je dočekuje salvom uvredljivih (dis)kvalifikacija.

Svojim replikama i filipikama ponižava oponente i već prema potrebi benevolentno relativizira argumenta ne libeći se danas zagovarati ono što je još do jučer kritizirao.

Pri tomu, stalno se poziva na izravni, izborni mandat kao da ga to abolira od pogrešaka i (ne)odgovornosti.

Bez sumnje, Milanović je otvorio brojne, važne teme o kojima bi u HDZ najradije da se šuti, jer ih razotkriva(ju) kao družinu desperadosa koja je državu besramno podčinila isključivo vlastitim interesima; HDZ je živi dokaz, kako čovjeka ne čini lopovom samo (ne)prilika, već kako lopov(i) svaku priliku čini lopovskom.

I biračko tijelo nedvojbeno honorira njegov glas i napor da ga svi čuju; bez ogleda na minimalne ovlasti kojima raspolaže, Milanović ne želi biti fikus.

Niti to jest.

Ali, je li uistinu pametno i svrsishodno stalno forsirati sukob; zasad na svaki izazov i(li) primljeni udarac, Milanović sve žešče uzvraća, kao da ga to dodatno motivira da što je moguće grublje „samelje i(li) nokautira protivnika“.

BOLJI „U RINGU“: Na javnoj sceni nema ravnopravnog suparnika; svi Plenkovićevi ministri koji su se našli u žrvnju Milanovićeve verbalne kanonade (Banožić, Horvat, Grlić-Radman…) pokazali su se nedoraslim za ozbiljan okršaj.

To čak nije ni Plenković; istina kada se nađu u ringu, premijer zna dobiti neku rundu, ali to je sve, pored šefa države djeluje anemično, tako da sve više izbjegava izravna prepucavanja, gurajući u prvi plan svoje ministre s kojima onda Milanović u maniri Cassiusa Claya, alias Mohammeda Alija, jednostavno briše pod.

U odnosu na sve njih predsjednik RH se doima kao intelektualna gromada, što je naravno pusta fata morgana, ali ujedno i žalostan dokaz u kakvoj duhovnoj i kulturnoj pustinji živimo.

Nakon svega čini se kako i Milanović i Plenković imaju samo jednu ambiciju, jedan cilj: jedan drugome što je moguće više zagorčati mandat, a što iza njih ostaje „spaljena zemlja“ ni malo ih se ne dotiče.

A to građani, ma koliko bili svrstani uz jednu ili drugu stranu, sve jasnije raspoznaju i to im počinje sve više smetati, jer se taj njihov rivalitet pokazuje koliko besmislenim, još i više kontraproduktivnim.

Sve veća apstinencija građana na biralištima jasan su pokazatelj stanja „hrvatskog političkog (zlo)duha“.

Milanović, dakako uz pomoć HDZ statista i maloumne desne i slabokrvne lijeve nehadezeovske oporbe svoje nastupe pretvara u pravi show u kojem suvereno dominira, a sočnim kalamburima i duhovitim, inteligentnim, često originalnim dosjetkama i prispodobama pokazuje raskošnu superiornost na javnoj sceni, ali istodobno svojim populističkim egzibicionizmom sve se više udaljava od lijevog biračkog tijela koje mu je na izborima dalo svoj glas i sve se više „nepodnošljivom lakoćom retuđmanizacije“ približava desnici i tako prodire u onaj dio elektorata koji je tradicionalno glasovao za HDZ ili još desnije od njega.

A takvih je paradoksa Milanović prepun, ali to da ga usprkos svemu na ljevici (i dalje), kao i na desnici doživljavaju pozitivno dosad je nezabilježen fenomen na hrvatskoj političkoj sceni.

PACERSKI DVOJAC (BEZ KORMILARA): Vanjska politika i vojska dva su segmenta o kojima je prema Ustavu RH dužan brinuti predsjednik države, uz dakako obvezu da stabilizira odnose u društvu u cjelini, ali svojim se istupima i izjavama često znao potpuno bespotrebno (o)sramotiti i(li) blamirati. Primjerice: nepromišljenim komentarima o austrijskoj politici i mjerama protiv pandemije koje su ga asocirale na fašizam; u jeku krize u Ukrajini izvrijeđao je tu zemlju kao „obrazac korumpiranosti“, ocjenivši je nesposobnom i nespremnom za prijem u NATO i time postao herojem putinovske propagande; niz hrvatskih veleposlanstava čeka imenovanja novih ambasadora, ali sve stoji, jer se premijer i šef države ne mogu (ne žele) dogovoriti, a nikako i da se dogovora o prioritetima ustroja hrvatske vojske, nabavci novog naoružanja (jesu li to borbeni avioni, nedavno kupljeni od Francuza, ratni brodovi, mehanizirani oklopnjaci…)

Milanović ratnim zločincima vraća odličja, relativizira Haške presude i dokazane slučajeve nasilja na hrvatskoj granici prema migrantima, skandalozno gradira genocid u Srebrenici i u istom neprihvatljivom tonu govori o ubojstvu obitelji Zec u Zagrebu, u vrijeme raspada Jugoslavije; brani Milorada Dodika i podržava Dragana Čovića, koji zajedničkim naporima rade na razbijanju BiH i tako (ne)očekivano postaje Plenkovićev saveznik, iako su se do jučer „držali za gušu“, a to će opet i sutra činiti i tako nas nastaviti uveseljavati s tim otužnim teatrom apsurda, koji je klimaks doživio nakon pada letjelice (drona) gotovo u središte Zagreba ispaljene negdje s bojišnice u Ukrajine, nakon čega se razotkrila svekolika bijeda političke neusklađenosti hrvatskog pacerskog dvojca (bez kormilara).

U maniri neupitnih vojnih eksperata, iako su obojica u vrijeme tzv. Domovinskog rata eskivirali vojsku i obranu zemlje s oružjem u ruci (za recimo razliku od Komšića kojeg žele torpedirati iz Predsjedništva BiH, a koji je uzeo pušku i iz rova branio Sarajevo), sole pamet javnosti o stvarima o kojima pojma nemaju; umjesto da umire, samo su još dodatno uzbunili javnost. Milanović očito planira uzeti još jedan predsjednički mandat i baca udicu na sve strane.

I dobro mu ide; svojim istupima pridobija nove birače izvan klasične podjele na lijeve i(li) desne koji pripadaju širem centru i koji, kako znamo, u konačnici uvijek odlučuje o izbornom pobjedniku. I stoga Milanović ne posustaje: Show must go on.