Siren serveri – vlasnici budućnosti

Afroameričkim robovima je bilo zabranjeno svojevremeno da sviraju bubnjeve, jer su bubnjevi korišćeni kao sredstvo komunikacije. Vlasnici robova su se uplašili da bi bubnjevi mogli biti iskorišćeni u organizovanju pobune.

Tokom ljudske istorije, ljudi su bili sebi najveći neprijatelji, i uvijek kada neko ugnjetava nekog drugog, ugnjetač nastoji da kontroliše sredstva komunikacije. Digitalne mreže izgledaju meni i mojim sunarodnicima, kao novi okret u staroj igri. Digitalna mreža po svojoj prirodi mora stalno da se prilagođava tokovima podataka i greškama, rutirajući prve i eliminišući druge. Upravljanje digitalnim mrežama nije jednostavno. One su, zapravo, trebale da postanu bubnjevi koji nikada neće utihnuti.

To je bila početna ideja, prije nego što je Internet stupio na scenu. Ta ideja još uvijek zvuči za mene ispravno, i neke dimenzije Interneta su neosporno funkcionisale. Međutim, čudni načini na koje projektujemo i gradimo mreže, imaju nerijetko suprotan efekat.

LJudi sada uče kako da žive sa digitalnim mrežama, onakvim kakvim smo ih napravili. Jednom kada u tome uspiju, aktuelni događaji koji izgledaju možda nepovezano – odjednom se uklapaju u koherentnu priču. Na primjer, dvije velike polemike koje su vođenje u SAD između izlaska elektronskog i štampanog izdanja ove knjige, izgledaju na prvi pogled nevezane. Ali ako se zagledate malo dublje, shvatićete da su one u stvari uzajamno povezane kao lik i odraz u ogledalu.

Prva polemika je bila takva da su SAD umalo rastrgane na komade vrlo neobičnom borbom oko tzv. Obamacare-a. Dijelovi vlade su privremeno ukinuti, a nacija je bila na opasnoj klackalici sa velikom prevagom na strani zaduženja. Iako postoje različiti načini razmišljanja o Obamacare pitanju, važno se podsjetiti o čemu se tu zapravo radilo.

Doslovno, borili smo se s tim kako društvo integriše “big data” (velike količine podataka). Pojava “big data” je preokrenula motive osiguravajući društava. Ako se vratimo u prošlost, prije postojanja mogućnosti jeftinog, konektovanog računarstva, primarni metod povećanja profita osiguravajućih društava je bilo osiguranje što većeg broja korisnika. Međutim, nakon pojave “big data”, došlo je do inverzije ovog motiva; motiv za osiguranje je postao – osigurati samo one za koje su inteligentni algoritmi otkrivanja znanja u velikim količinama podataka pokazali da im je osiguranje najmanje potrebno.

Ova strategija je ostavila brojne Amerikance neosiguranima. Budući da su Amerikanci u osnovi saosjećaji, ovo nije uslovilo umiranje neosiguranih na ulicama izvan bolničkih prvih pomoći. Zbog toga je javnost plaćala zdravstveno osiguranje po najvećoj mogućoj cijeni, pri čemu je ljudima pružana pomoć samo u slučajevima hitnosti. Ovo je ostavilo negativan trag na ekonomiju i smanjilo je lične slobode, jer su ljudi bili kao prikovani za iste poslove, samo kako bi sačuvali osiguranje. Pri ovome je smanjen ekonomski rast i razvoj, kao i nivo inovacija. Takođe, ovo je dovelo do padanja zdravlja nacije. Obiman novi metod je bio vraćanje na staro stanje, odnosno, na stanje kada su se osiguravajuća društva borila za osiguranike, kao u vrijeme prije pojave “big data”.

Druga polemika vezana je za Edrward Snowde-a (E.S., u daljem tekstu) i curenje informacija iz NSA (National Security Administration, eng.). E.S. je prekoračio svoja ovlašćenja, “njuškajući” prijatelje i neprijatelje, podrivajući kodove koji osiguravaju transakcije i tako preokrenuo svijet “besplatnih/slobodnih” Internet servisa u orvelovsko čudovište. NSA je bila pod snažnim pritiskom javnosti da ukaže na konkretne dobrobiti od algoritamskog špijuniranja svih i svakoga. Stari načini obavještavanja daju rezultate, npr., lociranje Osame bin Ladena, dok namjera automatskog obezbjeđivanja bezbjednosti putem algoritamskog procesuiranja velikih podataka nije ostvarena. Bombardovanje Bostonskog maratona se desilo u istoj sedmici kada je izišlo iz štampe američko izdanje ove knjige, pri čemu ga nisu spriječile ni farme servera koje zauzimaju površinu većeg grada, ni analize metapodataka, ni kamere postavljene na ulicama.

U stvari, nevjerovatno širenje NSA potreba za “digitalnim usisavanjem” podataka i ogromnim brojem IT stručnjaka, koji kompromituju svoju struku, na neki način, učinile su pojavu E.S. neizbježnom. Nezavisno od toga da li neko podržava ili se plaši NSA strategija u eri velikih podataka, neosporna je činjenica da je NSA samu sebe učinila manje kompetentnom.

I NSA i američka osiguravajuća društva su se razboljeli od iste bolesti, koja je neki oblik institucionalne zavisnosti. Ove institucije su postale zavisne od nečega što ja zovem “Siren Server”. Siren Server je moćan računarski sistem koji nadmašuje sve druge sisteme ove vrste i izgleda da će omogućiti svojim vlasnicima put ka neograničenom uspjehu, veoma brzo. Ali ovi uspjesi su iluzorni, i dovode do velike greške nakon nekog vremena.

E.S. izjave učinile su da se ljudi širom svijeta osjete ugroženim. Mi ne znamo ko sve čita naše mailove. To je loš osjećaj i ako se na njega naviknemo, biće još gore. Ali, s druge strane, zašto pojedinci pohranjuju svoje lične podatke u računare koji su u vlasništvu velikih korporacija? NSA ulazi tajno u ove računare; ali zašto niko ne razmišlja o tome kako se anonimna podrška gigantske industrije nadgledanja, može relativno jednostavno transformisati u državnu kontrolu?

Dramatično pitanje naše budućnosti je da li ćemo mi – svi mi, ne samo oni koji streme Siren Serverima, naučiti kako da prevaziđemo mamce ovih moćnih mehanizama. Ovo je sveobuhvatna drama, koja na neki način ujedinjuje inače kontradiktorne težnje. Računarske mreže bi navodno trebale da onemoguće svaki vid centralizacije moći bilo koje vrste, predajući tu moć pojedincima. Tako korisnici mogu da dovedu korporacije “na koljena”, tvitujući kritike, npr. S druge strane, jedna mala kompanija kao što je WikiLeaks je privukla veliku pažnju obezbjeđujući, ništa više, od enkripcije i pristupa mreži. Nadalje, mladi Egipćani su nedavno umalo organizovali revoluciju putem svojih obilnih telefona i Interneta, itd.

Ako dekonstruišemo bilo koji rastući centar moći, otkrićemo Siren Server u njegovom jezgru. Ovo je stanje stvari do koga je dovela dijelom i anđeoska namjera ranih digitalnih idealista. Mi smo smatrali da će svijet postati bolje mjesto ako svi budu dijelili što je moguće više informacija, nezavisno od komercijalnih ograničenja. Ovo je izgledala sasvim razumna ideja. Mi smo gradili bubnjeve koji se ne mogu utišati. Gradili smo uslove za izbjegavanje vještačkog sljepila koje se tradicionalno zapečaćuje brutalnošću. Težili smo jednoj pravednijoj i pristojnoj eri.

Zašto ideja slobodnog (besplatnog) dijeljenja informacija nije uspjela? Zato što je ignorisala prirodu računarstva. Naime, uvijek kada su ljudi slobodno dijelili, još u preračunarskoj eri, javljali su se problemi – kao što je, npr., pokazala istorija socijalističkih eksperimenata. Međutim, s druge strane, makar pod određenim uslovima, nema nikakve garancije da će takva ideja nužno propasti.

Ako ljudi dijele (bez restrikcija) informacije na mreži, tada će sigurno onaj među njima koji ima najmoćniji računar zadobiti informatičku superiornost. LJudi su kreirani (u principu) jednaki, ali računari nisu. Vrhunski računar može da donese neograničenu dobit i uticaj srećnom vlasniku, a s druge strane nesigurnost, oskudice i probleme nezaposlenosti ostalima.

U prošlosti, moć i uticaj su ostvarivani kontrolisanjem onoga što je ljudima potrebno, npr., nafte ili transportnih puteva. Danas biti moćan, znači imati informatičku superiornost koju obezbjeđuju najmoćniji računari na mreži. U većini slučajeva, ovo znači najveći (u smislu kapaciteta i performansi) i najkonektovaniji računar. Vrlo rijetko mali računari mogu ući u igru, kao što je to slučaj sa WikiLeaksom. Ovakvi slučajevi su zaista rijetki, tako da ne treba da upadamo u zamku, smatrajući da su kompjuteri (kakvi god oni bili) izjednačavači, kakav je bio slučaj svojevremeno sa oružjem na Divljem Zapadu.

Siren Serveri su gigantski uređaji, smješteni na skrivenim mjestima, gdje imaju sopstvene izvore napajanja i neki poseban vid veze sa neposrednim okruženjem, npr., sa nekom rijekom koja im obezbjeđuje hlađenje, budući da se ovi uređaji jako zagrijevaju.

Ova nova klasa ultrauticajnih računara, pojavljuje se u brojnim kostimima. Oni pokreću finansijske šeme, kakva je, npr., visokofrekventna trgovina, ili služe osiguravajućim društvima. Neki omogućuju izbore, dok drugi omogućuju funkcionisanje ogromnih online trgovina. Neki pokreću socijalne mreže i mašine za pretraživanje, neki omogućuju rad službama nacionalne bezbjednosti, itd. Razlike su jedino u nivoima.

Manipulacija može da poprimi formu plaćenih linkova koji se pojavljuju u okvirima besplatnih online servisa, npr., u vidu ubjeđivanja za koga da glasate na izborima, ili savršeno ciljanih kreditnih ponuda. Iako su ljudi u suštini rijetko prisiljeni da prihvate uticaj Siren Servera, u bilo kom pojedinačnom slučaju, šire statistički posmatrano, ljudima ne preostaje ništa osim nekog vida prećutne saglasnosti tokom vremena. Ovo je razlog zašto su kompanije poput Google-a tako korisne. Dok se niti za jednu Google reklamu ne može garantovati uspjeh, cjelokupna Google reklamna šema po definiciji mora da funkcioniše. Superiorna izračunavanjem omogućuju Siren Serveru da uživa u magičnim benefitima pouzdanog manipulisanja drugima, bez vidne prisile.

Pošto je umrežavanje postalo jeftino i računari dostigli enormne mogućnosti, finansijski sektor je ostvario fantastičan rast u poređenju sa ostatkom ekonomije, u kom su samo porasli rizici. Ovo je ono što se dešava sasvim prirodno, bez nekog zavjereničkog plana, ukoliko imate efektivniji računar nego bilo ko drugi na otvorenoj mreži. Superiorne računarske mogućnosti omogućuju vam da izaberete strategije s najmanjim rizikom za sebe, ostavljajući one riskantnije drugima.

Moramo naučiti kako da sagledamo čitavu sliku, a ne da se zaustavimo samo na opasnostima koje su očigledne. Naši trendi uređaji, pametni telefoni i tableti, omogućuju nam nov pristup svijetu. Redovno komuniciramo sa ljudima za koje nikada ne bismo ni znali da postoje u preinformatičkom dobu. Omogućeno nam je da pronađemo informacije o gotovo svemu u bilo koje vrijeme. Ali smo shvatili u kojoj se mjeri naši pametni uređaji i u početku idealistički zamišljene digitalne mreže koriste da nas špijuniraju, putem ultramoćnih, udaljenih organizacija. Seciraju nas, više nego što smo mi u stanju da seciramo.

Vratimo se personalnim računarima. Ideal koji je pokretao mnoge od nas je bio taj da su računari uređaji koji će uticati na povećanje ljudske inteligencije na putu postizanja većih uspeha i osjećaja samoispunjenja. Sjećam se jedne od prvih Apple brošura koja opisuje personalni računar kao “bicikl za um”. Ovo je bila inicijalna ideja u srcima IT pionira, kakav je bio Alan Kay, koji je pola vijeka kasnije crtao ilustracije kako će djeca jednog dana koristiti tablete.

Ali tablet danas nije samo fizička forma uređaja; on pokreće nove strukture moći. Tablet, kao i računar samo izvršava programe licencirane od strane jednog, centralnog, komercijalnog autoriteta. Činjenice da su ovi uređaji lakši, da imaju ekrane koji reaguju na dodir, manje su važne od one da njihovi korisnici uživaju manje slobode nego korisnici prethodnih generacija ovih istih uređaja.

Tablet u stvari ne omogućuje pojedincu da radi ono što želi, po sopstvenim mjerilima. Personalni računar je dizajniran s namjerom da vi posjedujete vaše lične podatke. PC-i omogućuju milionima ljudi da vode svoje poslove. Oni su ojačali srednju klasu. Tableti su, za razliku od PC-a, optimizirani za pružanje zabave, i problem je u tome da ih ne možete koristiti bez ustupanja informatičke superiornosti nekome drugome. U većini slučajeva, ne možete ih ni isključiti bez unošenja u sistem ličnih informacija.

U vrijeme kada su tableti doživeli uspjeh, Steve Jobs je izjavio da su personalni računari u stvari kao “kamioni”. Oni su bili alat radničke klase u sportskim majicama i sa kačketima; dok većina korisnika preferira automobile. Šljašteće automobile. Ova formulacija sugeriše da seksi osobe više vole površinski sjaj statusa ležernosti od sposobnosti samoodređenja i samodokazivanja. Nije to problem Apple-a, već čitave industrije. Microsoft je sebe nekada doživljavao kao kompaniju koja proizvodi alat. Ali ono što je osvojilo srca korisnika je Microsoft XBox, tj. sistem koji isporučuje (gotov) sadržaj (ili samo značenje stvari).

Ovaj trijumf pasivnosti korisnika nad njihovim osnaživanjem je srceparajući. Izgleda da korisnici više vole da ne budu pametniji i osnaženiji, što bi u stvari trebao da bude slučaj. Ovo je samo jedna površna opservacija do koje je došlo u odsustvu konkurencije u uslovima nadgledane (kontrolisane) ekonomije (u stvari, radi se o svojevrsnoj (samo)obmani korisnika). Ne samo da su korisnici dali prioritet sjaju i ležernosti u odnosu na osnaživanje, već su pristali i na stalno špijuniranje.

Jedini način da se ljudima proda gubitak slobode, jeste da oni to u stvari dobrovoljno prihvate, jer to u početku izgleda kao dobra pogodba. Korisnicima su ponuđene neke stvari besplatno (pretraživanje weba i društvene mreže, npr.), u zamjenu za to da sve vrijeme budu špijunirani. Jedina snaga koju tu ima korisnik je da traži što bolju ponudu. Jedini način da kaže ne ovakvoj pogodbi, jeste da nadraste (makar ponekad) ulogu pukog korisnika.

Biti slobodan, znači imati oko sebe zonu koja je privatna, gdje možete biti neko vrijeme, između sučeljavanja sa zajednicom. Međutim, ukoliko nosite senzore na tijelu sve vrijeme, kao što su GPS prijemnik i kamera na vašem pametnom telefonu i ako stalno hranite ličnim podacima megaračunare, koji su u vlasništvu korporacije koje plaćaju “oglašivači”, za to da vama fino manipulišu ugađajući automatski vašim potrebama – postepeno postajete manje slobodni.

Nije samo da omogućujete bogatima još veće bogaćenje, pri čemu vi sami ne postajete bogati, već pristajete na napad na vašu slobodnu volju, bit po bit. Kako bi tehnologiju učinili (ponovo) sredstvom za osnaživanje ljudi, ljudi treba da djeluju u pravcu svog sopstvenog osnaživanja.

Ako tražimo besplatne usluge danas, moramo znati da ćemo za to platiti cijenu u budućnosti. Moramo zahtijevati informatičku ekonomiju u kojoj će plima podići sve brodove jednako, jer će u protivnom doći do neograničene koncentracije moći. Nadgledana (kontrolisana) ekonomija nije ni održiva ni demokratska.

Internet je često upoređivan sa Divljim zapadom, sa njegovim sanjačima i krojačima, tj. sa njegovim svjetlucavim obećanjem slobodne zemlje, kojoj se inače prvobitno moglo pristupiti jedino putem monopolizovane željeznice. Prerasli smo već jednom ovu shemu nešto-za-ništa, i moraćemo to učiniti ponovo.

Priča našeg vremena je da čovječanstvo odlučuje o tome kako i u kom pravcu treba da razvija svoje tehnološke sposobnosti. U stvari, treba da odlučimo da li ćemo se razvijati u pravcu da postanemo dostojni suparnici sopstvenih izuma?

U izdanju Plavog jahača

Autor knjige “Who Owns the Future” Jaron Lanier je naučnik u oblasti računarstva, pisac i kompozitor. Jedan je od trenutno najpoznatijih pisaca u svijetu o problemima novog digitalnog doba, o potrebi humanijeg pristupa u korišćenju infokomunikacionih tehnologija, kao i jedan od najpoznatijih kritičara aktuelnog stanja u ovoj sferi. Tekst koji objavljujemo prevela je, adaptirala i unela u svoju knjigu eseja pod naslovom Lotove žene (Plavi jahač, Beograd 2017) Sanja Bauk, profesorka Pomorskog fakulteta u Kotoru, ekspertkinja za informacione tehnologije. Polazeći od svojih stručnih uvida obogaćenih i tokom studijskih boravaka na više univerziteta u svetu (SAD, Nemačka, Velika Britanija) autorka se u ovoj čitljivo pisanoj knjizi bavi i nekim širim društvenim pitanjima (žene i religija, savremeni mediji, susreti sa različiti prostorima i kulturama…)

U dogovoru sa izdavačem prenosimo tekst Jarona Leniera “Ko posjedjuje budućnost?” iz knjige Sanje Bauk Lotove žene. Oprema teksta redakcijska.