Sirovi i žestoki ritmovi šezdesetih

Koncem pedesetih, a osobito u šezdesetim godinama, javljaju se odista pravi «heroji» električne gitare, pa i oni koji su, u biti, najinteresantniji, barem u domeni suvremenoga jazza: takvi su, primjerice, pokojni Wes Montgomery, spomenuti Jim Hall, te sjajni Kenny Barrell. Oni su i po glasovima kritike i čitatelja uglednoga «Down Beata» i najčešće bili rangirani kao najbolji gitaristi tijekom 60-ih minula stoljeća.
Crni gitarist i kasnije uspješni pjevač George Benson, učenik je Wesa Montgomeryja, no zagriženi ljubitelji jazza nikada mu nisu oprostili napuštanje staza «čistoga» jazza i upliv u pop i mainstream glazbu.
Još od konca 40-ih godina jazz prima utjecaje etno, folk i europske klasične glazbe, te i klasična gitara s najlonskim žicama, tzv.»španjolska» gitara i njeni eksponenti, mahom gitaristi i glazbenici hispanoameričanska podrijetla, doživljavaju nemalu popularnost. Tu prije svih mislim na glazbenike kao što su Laurindo Almeida iz Brazila (1917-1995), crnoputi američki gitarist Bill Harris, te njegov bijeli kolega i sunarodnjak, izazovni i vješti gitarist Charlie Byrd, koji je bio učenikom legendarnoga Andreasa Segivie.
Tu svakako vrijedi ubrojiti i gitariste bossa-nova orijentacije u jazzu: Louisa Bonfu, te pokojnoga Antonio Carlos Jobimaa (1927-1994), koji je, ne smetnimo to s uma, bio i prvorazrednim skladateljem, aranžerom i briljantnim pijanistom, kao i Joao Gilberta, pjesnika, pjevača, skladatelja i gitarista, crnoputoga im kolegu i sunarodnjaka Bolla Settea te, također Brazilca, rođena 1937. u Rio de Žaneiru, Baden Powella.
Sedamdesete donose jazzu razne inovacije, ponajvećma u zenitu fuzijske glazbe i približavanju jazza i rock glazbe. No, ovo je period dominacije jednog gitarista koji nije mnogo mario za te «novotarije», pokojnoga Joe Passa, rođenoga u New Jerseyu kao Joseph Passalaqua, koji je preminuo 1994, u 65. godini, kao dugogodišnji heroinski ovisnik.
Istinske gitarske zvijezde ipak, javljaju se tijekom 70-ih i 80-ih godina minula stoljeća. Svi koji su danas veliki, učili su od njih i idu njihovim stopama, a to su, prije svih, tri gitarista rođena u prvoj polovici 40-ih minula stoljeća: Škotlanđanin John MCLAUGHLIN (1942), Američanin Larry Coryell (1943), te Phillip Catherine (1942), Englez po majci, a Belgijanac po ocu. Ovu trojicu velikana suvremene jazz-gitare odlikuje široki dijapazon interesa, od etno muzike neeuropskih naroda, preko izvornoga bluesa do Stravinskog i Ravela.
No, ne smijemo zaboraviti ni neka ina bitna imena, starije ili mlađe gitariste od spomenutih, koji su imali iznimno određenija usmjerenja glede jazza od ove «velike trojice»: Američanin John Abercrombie, primjerice, ekskluzivac elitne nakladničke kuće «ECM», potom kolega mu i sunarodnjak John Scoffield, pa najmlađi od spomenutih, a najliričniji, Pat Metheny, također iz SAD, rođen 1954, koji vrlo rado rabi i sintetizator u muziciranju gitare.
Tu su još nebrojeni ini: Earl Klugh, majstor klasične gitare, negdanji gitarist Coreaine skupine «Return To Forever» Bill Connors, pa Al DIMEOLA, koji ga je u toj grupi zamijenio, zatim fenomenalni Stanley Jordan, koji gitaru svira na način klavijatura, te se čini da istodobno čujete najmanje dvojicu gitarista, gitarist i lider sjajne skupine «Oregon» Ralph Towner, pa Lee Ritenour, a od 80-ih tu su «mladi Đango», Europljanin Birelli Lagrene, sjajni francuski gitarist romskoga podrijetla, te najprije velika zvijezda bijeloga bluesa i R&B-a, pa pionir psihodeličnoga rocka, potom najveći britanski gitarski heroj, a zatim velemajstor fuzijske gitare – Englez Jeff Beck, o kojemu odista vrijedi napisati koju riječ više, jer on to, nesumnjivo, zaslužuje.
Nastavlja se