Sistemski neuspeh i lažne uzbune

Učestali pokušaji međunarodnih vojnih snaga u BIH pod zvučnim nazivom „akcije za razbijanje mreže podrške Radovanu Karadžiću“, postali su svakodnevica. Akcije u Palama, gdje su pretreseni domovi porodice Radovana Karadžića, kumova, prijatelja i poznanika, čini se, postale su rutina. Gotovo da se sve zna osim jednog – zbog čega međunarodni vojnici uz pratnju domaće policije, ove akcije i izvode? A da bi akcije dobile na značaju, mnogi kažu opravdali logističku pomoć, s vremena na vrijeme, Haški tribunal i drugi međunarodni faktori, kao i domaće policijske snage, dokazuju svoje zalaganje na privođenju bjegunca licu pravde. EUFOR je samo za posljednje dvije godine pretresao stanove osumnjičenih za podršku Karadžiću desetak puta, a ove akcije su izvodili i njihovi prethodnici. Mnogo puta su izuzeti određeni materijali, koji bi ih mogli dovesti do haškog bjegunca, međutim, EUFOR i Haški tribunal nikad nisu dali tačne rezultate niti o pretresima, niti o odvođenjima osumnjičenih na višednevna ispitivanja u samicama. Kutije s materijalima koje je EUFOR iznosio, nakon analize vraćali su Karadžićima, a priča se da ih članovi porodice i ne raspakuju, već ostave u hodniku da ih vojnici ponovo iznesu u nekom novom pretresu.

Suočavanje s blamažom

– Znam da je više puta jasno lociran i – nije uhapšen. Jedan događaj iz 1997. godine to i potvrđuje. Tada je NATO dobio mandat da hapsi optužene i počele su akcije. Nekih 30 ljudi prebačeno je u Hag na osnovu toga. No, to se nije odnosilo na Karadžića i Mladića. Karadžić nije želio biti diskretan, mogao se lako vidjeti kako obavlja svakodnevne aktivnosti, prolazi kroz kontrolne punktove NATO trupa u BIH bez problema… Novinari jasno ističu da, ako se želi, Karadžić lako može biti uhapšen. Suočeni s tom blamažom, predstavnici sila ga mole da bude diskretniji i krajem 1997. godine Rusi ga, na zahtjev i uz znanje velikih sila, prebacuju u Bjelorusiju gdje on ostaje nekoliko mjeseci, ali se vraća nazad u BIH – ispričala je Artamnova nekoliko puta bosanskohercegovačkim i medijima u regionu.

Međutim, kako objasniti činjenicu da Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Stojan Župljanin, još nisu locirani i uhapšeni? Ko je odgovoran za to? Iz međunarodnih krugova, s vremena na vrijeme, šalju se signali i novi datumi što ima za epilog – lažnu uzbunu. U međunarodnoj zajednici se nadaju da će ovdašnje vlasti, vlasti BIH, ispuniti ključni uslov i dovesti Karadžića u Hag. Političari iz Republike Srpske, objašnjavajući kako Karadžića nisu vidjeli već godinama, izbjegavaju priču na tu temu. Zvaničnici RS su, sudeći po događajima, sve do 2005. godine bili u nedoumici. Iste godine vlasti u Srbiji veoma ozbiljno pristupaju saradnji sa Haškim tribunalom, daje se zeleno svjetlo i srpskom entitetu kad počinju privođenja i izručenja Hagu ljudi sa spiska Tribunala.
Aktuelni ministar MUP RS Stanislav Čađo nije želio komentarisati prethodne akcije niti bilo šta što je vezano za ime Radovana Karadžića („u cilju istražnih radnji“, kao i to da njegovi prethodnici imaju mnogo jasniju sliku o tome. A i bivši ministri ovog resora nerado pričaju o tome. Bivši ministar Zoran Đerić, podvlačeći paralelu između svog mandata i mandata današnjeg ministra, kratko pojašnjava da je u „njegovo vrijeme, pa i Matijaševićevo, vršen jači pritisak na domaće vlasti, nego što je to danas“. Međutim, činjenica da su Karadžić i Mladić, za kojima se traga deceniju, danas na slobodi, daje povoda da se vjeruje u detalje koje u svojoj knjizi iznosi Florens Artman, bivša saradnica Karle del Ponte. „Zvuči zaista nevjerovatno da moćne vojno-obavještajne sile udružene u NATO, uz svu savremenu telekomunikacionu tehnologiju ne mogu otkriti gdje se skrivaju dva čovjeka. Kada bi postojala politička odluka o tome, Karadžić i Mladić mogli bi biti locirani i uhapšeni u roku od 24 sata“. Po mnogima, jedini logičan odgovor na pitanje zbog čega se njih dvojica nisu do sada našla iza rešetaka jeste upravo ono o čemu je nekoliko puta govorila Florens Artman – postojanje nagodbe.
U knjizi ona detaljno govori o onome što se dešavalao u poslednjih 12 godina na relaciji Karadžić – Mladić i velike sile i postojanju dogovora o o tome da se ne hapse. Podsetimo, uveliko se govorilo i da je Ričard Holbruk sklopio dil s Karadžićem, a Francuzi s Mladićem, ali je to i snažno demantovano. Florens Artman je nekoliko puta izjavljivala da „postoji vrlo jasan sistematski neuspjeh u hapšenju ove dvojice zbog odbijanja velikih sila da se oni uhapse“.
Tadašnji komandant američkih mirovnih snaga u BIH Virdžil Peket, a njegovi sljedbenici su nastavili, izjavljivao je da njegovi vojnici stežu obruč oko bivšeg predsjednika RS Karadžića tako što sve više „izbacuju iz igre“ biznismene koji ga pomažu. Od njih se tada često moglo čuti da su „onemogućili poslovanje šestorice ili sedmorice biznismena za koje se zna da su pomagali Karadžiću“. Istovremeno se kreće u „čišćenje“ političke scene u RS zabranjuje se političko djelovanje najbližim saradnicima Radovana Karadžića koji nisu „zreli“ za Hag ali se u njih sumnjalo da daju jaku logističku podršku. Između osamdesetak sankcionisanih političara SDS, najupečatljiviji su primjeri Dragan Kalinić i Božidar Vučurević u koje je Pedi Ešdaun, bivši visoki predstavnik u BIH, pokazao kao na ljude koji imaju putokaz do Karadžića. Ozbiljnost Ešdauna u namjeri da se uhapsi Karadžić, uz to i njegove prijetnje da će BIH ostati jedina crna rupa na Balkanu dok će susjedi otputovati u EU, potvrđuje današnja činjenica da se pomenuta dva političara, ali i mnogi drugi, vraćaju na političku scenu iako je haški optuženik na slobodi.