Škoro pa zdrav

Ovo je dakle tekst u kojem će se zastupati pravo građanina Miroslava Škore da bude i ozbiljan srčani bolesnik i ozbiljan predsjednički kandidat.

Rašireno mišljenje da bi visoki politički funkcionari trebali biti, ako ne besprijekorna, a onda barem solidna zdravlja, jer je njihov posao toliko težak, presudan i odgovoran da ga ne bi mogli obavljati kako valja ako su dokačeni kakvom boljeticom, te su stoga dužni javnosti staviti na uvid i tu sferu svoje intime, jedno je od besmislenijih za koje znam, a u više navrata – koje bi bilo neukusno posebno elaborirati – pokazalo se i fatalnim. Dovoljno je zamisliti, na primjer, koliko bi ova zemlja imala manje vitalnih problema da je poneki od njenih političkih lidera započeo mandat s načetim vitalnim organima i izgledom za skoru hospitalizaciju ili obaveznu kućnu njegu.

Zar ništa nismo naučili iz dosadašnjih iskustava? Nije li logika po kojoj nema veze što si glup kao top ili pokvaren kao mućak dok god si zdrav kao dren već prouzročila dovoljno tragičnih apsurda? Da i ne govorimo o tome kako je sektaški odnos prema osobama s nesavršenim zdravstvenim kartonom simptom ozbiljne društvene bolesti, iste one zbog koje se pederi, crnci, Srbi ili radnici tretiraju kao građani drugog reda.

Uglavnom, osupnula me niskost kojom je predsjedničkom kandidatu Miroslavu Škori pripremljena stupica. Nakon što je prije neki dan otkazao dogovoreni intervju za televiziju N1, medijska kuća oglasila se saopćenjem dramatične intonacije: „U ranim jutarnjim satima u nedjelju ispričao se kombinacijom koncerta koji se odužio (nastupao je u Pisarovini) i zdravstvenim razlozima.“ A već u ponedjeljak tiražni je dnevnik otvorio temu s krucijalnim pitanjem: „Bi li Škoro i drugi predsjednički kandidati trebali građanima prije izbora objaviti sve zdravstvene probleme koji bi ih mogli ometati u obavljanju svih predsjedničkih dužnosti?“

Učesnici u anketi, dakako, nastojali su naglasiti zabrinutost. Liječnik i političar Mirando Mrsić, recimo, smatra da Škoro „ne treba ići u detalje“, već „treba javno reći samo one zdravstvene boljke koje bi ga mogle ometati u obavljanju jako napornog mandata predsjednika RH“. S njim se slaže Vlaho Orepić, i sam predsjednički kandidat, nudeći se za dobrovoljca: „Ja ću objaviti svoje zdravstveno stanje građanima, iako nemam nikakvih problema.“

O čemu ti ljudi pričaju? Koga boli đon za zdravstveno stanje Vlahe Orepića? Ako bolovanja mogu uzimati cjevari, konobari ili kirurzi, zašto ne bi mogao i predsjednik Hrvatske? Pogotovo ima li se u vidu da bi svaka objektivna analiza pokazala kako su hrvatski predsjednici najkorisniji državi i naciji kada, zbog objektivnih okolnosti, nisu u stanju obavljati svoj posao. Kolinda Grabar-Kitarović, primjerice, bila bi neusporedivo uspješnija državnica da je cjelokupan mandat provela na liječenju.

Već sam predložak koji je poslužio za otvaranje javne debate – stornirani intervju sa Škorom na N1 – svjedoči o patološkim aspektima zazora od bolesti. Ako te pogoršano zdravstveno stanje spriječi da na televiziji lupaš gluposti – što je tu, do vraga, loše?

Evo nepobitne istine što ću je istaknuti kurzivom: Ne postoje zdravstveni problemi koji bi predsjednika RH mogli ometati u obavljanju njegovih dužnosti!

U radikalnom scenariju, zamislimo li objekt na Pantovčaku kao luksuznu šok-sobu u kojoj bi vladar, u komatoznom stanju, priključen na aparate, četiri godine vegetirao kao rajčica, svejedno bi dotični ispunjavao sve svoje ustavom propisane obaveze. Ingerencije predsjednika RH, naime, do kraja su iscrpljene zauzimanjem povoljne kote za ispraznu samopromociju. Škoro, istini za volju, priželjkuje mnogo veće ovlasti, jer „ne želi biti fikus“, no s rajčicom možda ne bi imao problema, tim prije što eventualni status paradajza, stečen po božjoj volji, bez obzira na ovlasti ne bi mogao izbjeći.

Kakvo licemjerje: nepotreban, ali zdrav! Izlišan, ali funkcionalan! Mediji i političari u Hrvatskoj bez prestanka poboljšavaju dramaturgiju vladajuće farse.

LJudsko pravo na bolest trebalo bi uzimati jednako ozbiljno kao i ljudsko pravo na zdravlje i zdravstvenu skrb. Upravo je odurna politička diskriminacija bolesnih ili nedovoljno zdravih, i to u okolnostima kada svi zdravorazumski argumenti idu njima u prilog. Kult „zdravog političara“, osim svega, uzrokovao je pravu najezdu ozbiljnih bolesnika bez formalne medicinske dijagnoze što su napučili centralne i periferne odaje vlasti. Hrvatski politički zdravizam samo je medicinski potpomognuta forma hipokrizije.

U ovdašnjim prilikama, tako, relacija između zdravlja i učinka u pravilu je suprotna onoj što se usadila u javnoj predodžbi. Jer što znači da je političar ograničeno sposoban za obavljanje svoje dužnosti ako se ta dužnost svodi na proizvodnju društvene štete? Da je hrvatska ministrica kulture, uzmimo, zbog zdravstvenih tegoba prinuđena boraviti na poslu pola radnoga vremena, kulturna devastacija koju uzrokuje bila bi dvostruko manja, a gospođa Obuljen na trajnom bolovanju, e to je već pretpostavka za ozbiljan kulturni procvat.

Ukratko, nisu bolesni, već su zdravi političari ti koji siju kancerogene efekte. Oni su rak-rana hrvatskoga društva. Parola koju valja usvojiti kao najozbiljniju opomenu glasi: U zdravome tijelu, zdrav zloduh!

Tragično je što je tenziji kolektivne predrasude i kultu zdravlja na vlasti svojedobno podlegao i velikan formata Franje Tuđmana, sjetimo li se onog legendarnog prizora s konca prošloga stoljeća kad je aterirao na zagrebački aerodrom po povratku iz klinike Walter Reed, krijući metastaze kao zmija noge, pa na novinarsko pitanje o zdravstvenome stanju bijesno odbrusio: „Zar čovjek ne može biti umoran i malo nahlađen?!“ A onda s prijeteći skupljenim obrvama dodao: „Nemojte biti u službi onih koji bi htjeli neku drugu Hrvatsku!“

Zamislimo da je Otac države tada rekao: „Da, dijagnosticirana mi je proširena verzija karcinoma i uvjeravam vas da to neće utjecati na moje predsjedničke poslove. Preciznije rečeno, da Hrvatsku neću upropaštavati u većoj mjeri nego što sam to činio dosad, dok dijagnoze nije bilo. Naprotiv, vjerojatno je kako će odluka – makar donesena protiv moje volje – da se s ovoga preselim na onaj svijet biti jedan od strateški najvažnijih državničkih poteza.“

U nekoj racionalnijoj zemlji na takvom bi se primjeru žrtvovanja za voljenu državu možda gradio romantični mit o domovinskom raku. Naime, moguće je fikcionalizirati i bitno drugačiji ishod – da Najveći sin koncem prošlog i početkom ovoga stoljeća puca od zdravlja, i to po svim šavovima, odlučan da pucnjava bude nastavljena i iz konkretnijeg naoružanja, jer je spletom nezamislivih okolnosti izgubio izbore, a ne želi zlotvorima prepustiti vlast, nije on tu tiraniju gradio za druge, sada na vlastitom slučaju primjenjuje taktiku iz doba tzv. zagrebačke krize, samo poboljšanu, razularenu svjetinu suzavcem rastjeruju policijski kordoni, Besmrtni se preko ekrana obraća naciji: „Nemojte biti u službi onih koji bi htjeli neku drugu Hrvatsku!“… brrr-brrrr…

Sve u svemu, zdravlje nije garancija kvalitete, a često je baš obrnuto. Zahtjevi da Miroslav Škoro javno izloži svoje zdravstvene performanse, sva ta nepodnošljiva kardiovaskularna budnost i dreka, podmukli su pokušaj ugradnje najpogubnije diskriminatorske prakse u demokratsku proceduru.

Uopće se ne bih začudio da netko od dušobrižnika poput Mrsića ili Orepića predloži formiranje posebnoga liječničkog konzilija koji bi obavljao selekciju pretendenata na prijestolje. Pita li se tkogod zašto je u Hrvatskoj toliko liječnika među političarima – uzgred budi rečeno – treba razmišljati o logici povezivanja dva profesionalna polja koja zadovoljavaju autoritarna nagnuća, o prirodnom savezništvu boga i batine.

Što se mene tiče, dok god je na snazi ideološki imperativ „srca koje kuca za Hrvatsku“, predsjednički kandidat sa srčanom manom ima bar jednu prednost pred kandidatom koji tu manu nema.