Slika otrovne stvarnosti

Ostarili smo i mnogo je naših drugova već nepovratno otišlo. Nema Severa, Milišića, Vujice Tucića, Miše Stanisavljevića, Voje Despotova, nema Brančila Petrovića, Novice Tadića, a o starijima da ne govorimo. Svoj vijek smo Ibrahim i mi ostali proživjeli u društvu sjajnih pjesnika, koji su imali tu nesreću da pišu na sitnom i beznačajnom jeziku za koji (jezik) Evropa zapravo i ne zna, te do njega i ne drži. Naravno ni oni stariji od nas nisu bitno bolje prošli, te osim Andrića i njegovog Nobela ni takvi geniji kakvi su bili Krleža, Crnjanski, Ujević ili Meša Selimović nisu imali nikakvu evropsku šansu. Naš jezik je naš zatvor i cijelog se vijeka krećemo u toj uskoj i tijesnoj hapsani iz koje nas u pravilu neće izvaditi literarni razlozi ni kad je u pitanju npr. Danilo Kiš, ali eventualno hoće politički, kao u slučaju Đilasa i njegove Nove klase. Ta je okolnost (postojanje jednog i jedinstvenog jezika nekolikih južno slavjanskih etnikuma) omogućavala kroz sedam i više decenija kako nama, tako i onima prije nas prostraniji manevarski prostor. Nismo morali pisati za marginalnu jezičnu grupu, nismo morali lično poznavati svakog svog čitaoca, pa su i tiraži naših knjiga mogli biti pristojniji. Kretali smo se u miljeu od petnaest do dvadeset miliona čitalaca, što je naravno ništa u poređenju sa velikim svjetskim jezicima, ali je svakako veće i udobnije od današnje jezične zbilje, ove primitivne mizerije kojom mogu da se podiče i zadovolje samo sitne nacionalističke duše.

Širina je (i tolerancija također) istovremeno logično omogućavala da i pripadnici manjinskih nacija ravnopravno participiraju u zajedničkom književnom životu. Posebno mjesto u tom kontekstu pripada Beogradu, tom istinskom Pijemontu balkanskog juga prema kojemu je (kao prema nekom svjetioniku) hrlilo svako kulturno ime, svako mlado biće u kome se začela neka umjetnička ambicija. Ne znam gdje bi nas sve odvelo puko nabrajanje imena što su odasvud, kroz tolike godine, navirala u Beograd, sa željom da se upravo u njemu potvrde i afirmišu jer bi takav popis bio nepregledan. Ja se uostalom ne mogu prisjetiti nijednog značajnog imena iz bilo koje ovdašnje nacionalne sredine, a da se (to ime) nije iskušalo na terazijskom asfaltu. Kad pomislim da je Antun Gustav Matoš prije stotinjak godina neko vrijeme našao sklonište na podavalskoj košavi, a da je Tin Ujević svoje dvije ponajbolje zbirke (Kolajnu i Lelek sebra) ovdje objavio dvadesetih godina na ćirilici i na ekavici, današnja situacija mi se učini gotovo nepodnošljivom, ali možda nije čas ni mjesto da se o tome sad i ovdje opširnije govori.

No, to je (i upravo to) u mnogome odredilo i sudbinu Ibrahima Hadžića, odnosno sudbinu njegovog književnog djela. Svi znamo da je on najbolji gljivar među piscima i najbolji pisac među gljivarima sad kad više nema Ivana Fohta i Branislava Petrovića, ali se on gljivama vjerovatno mogao veoma uspješno baviti i u Rožajima, dok se na Parnas srpske poezije, živeći tamo, sasvim sigurno ne bi popeo. Može li neko svega dvadesetak godina mlađi danas zamisliti atmosferu ranih šezdesetih godina, kad iz svojih dalekih šuma (kao mladi Breht) u klupe beogradskog univerziteta sjeda mladić po skromnom imenu Ibrahim, a po drskoj namjeri ime iz mnogih antologija srpske lirike? Je li tako nešto sad moguće? Nije to nevažno pitanje, u hemiji se to zove lakmus papir, a ne mora se valjda ponovno roditi Sima Lozanić da nam objasni ulogu i važnost tog na prvi pogled neuglednog papirića…

… Prošlo je i to nesnosno razdoblje u našem životu i mi smo (nas dvojica) sad već stari ljudi, kojima se svakog dana polako primiče Gospođa sijede kose sa kosom u ruci. Prije šest godina Ibrahim je u beogradskoj Prosveti (bilo je izgleda potrebno da se Prosveta maltene ugasi, pa da u svoj program ponovo uvrsti ovog pisca) objavio svoju zasad posljednju zbirku pod naslovom Nepročitane i nove pesme. U poplavi poetskih (i još više kvazipoetskih) tekstova savremene domaće produkcije, koji uglavnom govore ni o čemu, ovaj poetski glas strši svojom prepoznatljivošću i uvjerljivošću. Kao u doba Harmsa i Mandeljštama, koji su se nosili sa staljinskom aveti, ovaj se naš kultivisani, obrazovani i snažni autor nosi sa naslagama ovdašnje arhaične, konzervativne i primitivne svijesti. Bar bi se on, koji je studirao opštu (tzv. svjetsku) književnost, a diplomirao istoriju umjetnosti na beogradskom filološkom fakultetu, mogao povući u kulu od bjelokosti i ispisivati tone nekakve postmodernističke hartije nadasve učene i istovremeno apsolutno nepotrebne. Iako sam već ponešto citirao iz njegovog opusa, moram pri kraju ovog napisa iz spomenute knjige donijeti antologijsku pjesmu Poreklo:

Ja sam Ilir, možda potomak onog nesretnika

Što mu još viri strela iz kičmenog pršljena

U Kragujevačkom zavičajnom muzeju.

Ili Tračanin,

Možda Kelt,

Naravno ili potomak penzionisanog vojnika

Flavijeve legije,

A zašto ne i pripadnik Anta, kako su ih zvali Prokopije i Mavrikije,

Iliti Sloven.

Što da ne i Turčin, a možda i Semit,

Pa moguće je i Mađar.

Ko kaže da nisam Crnogorac? Ili stari Sorab?

Star sam skoro tri veka, jer o tome svedoči

Groblje mojih predaka

U kojem su sahranjeni svi moji preci

Do i iza askurđela i kurajbera

Mogu pozvati nekog od stručnjaka

Koji otkopava lobanje

I da vam ih poturi na stol kao neoboriv dokaz.

I hvala bogu što ne posedujem porodično stablo

Koje bi me povezalo sa majmunom

Star sam, i imam sve,

I nemam ništa!

Pa ko sam ja?

(2004)

Mislim da upravo ovi stihovi na najbolji način objašnjavaju poeziju moga druga i mislim ujedno da im nije neophodan tumač. Pišući o Hadžićevom pjesničkom djelu, namjerno sam zanemario knjigu Zapisi i crte (izdavač Damad, Novi Pazar, 1997) kao i knjigu lirske proze koju je pod naslovom Posmatrač objavila sarajevska Dobra knjiga 2009, jer sam smatrao da se osvrt mora baviti onim suštinskim, a suštinska je i u njegovom slučaju (kao i kod svih drugih pisaca) isključivo poezija.

Kad bih bio (kao što nisam) profesionalni književni kritičar, svakako bih znatnu pažnju u analizi ovog pjesništva posvetio nevjerovatnom leksičkom bogatstvu, koje gotovo da nema uzora, premca ni pandana u suvremenom pjesništvu nekadašnjeg zajedničkog književnog jezika, te naše jedine domovine. Na ovome mjestu tek notiram taj aspekt, budući da po mom mišljenje zaslužuje posebnu pažnju, te se nadam da će se već naći pametno pero da o tome napiše iscrpniju studiju.

Delovi iz besede Gorana Babića na promociji u Novom Pazaru

Preuzeto sa Portala tacno.net

Bosanski stećak

Priznanje Bosanski stećak ovogodišnjih Sarajevskih dana poezije pripalo je Ibrahimu Hadžiću, beogradskom pesniku za zbirku pesama Ko sam ja.

Književna manifestacija Sarajevski dani poezije, koja traje već pet decenija i predstavlja pesničku scenu BiH, regiona, Evrope i sveta, održana je od 22. do 27. maja. Dosad su ovu nagradu dobili istaknuti pesnici iz Španije, Hrvatske, Palestine, Mađarske…