Smiješne anomalije

Ipak, vrijeme do podnevnog vlaka „Podravka express“ iz Osijeka za Zagreb prolazi brzo, a ugodno i pitomo ozračje Slavonije i Podravine u kupeu u Koprivnici prekida par koji je očito odavno na istim valnim dužinama. „Bez petanja, molim.

More naiti kondukter“, polu u zbilji, polu u šali će dama s jakim međimurskim kajkavskim gosponu čija je je ruka mahinalno krenula ka njenoj kosi. Gdje je njihova ljubav s glavnog kolodvora završila Bog će ju znati, ali iste večeri doznajem da Andriji Kopiloviću u Skupštini grada nije upriličena komemoracija.

„On je, zapravo, toga dana drugi puta umro“, reći će mi kirurški precizno kolegica Nada Sudarević, aludirajući na to da je dr. Andrija Kopilović prije osam godina naprasno smijenen sa svih funkcija koje je obavljao i uklonjen iz javnog života u cistercitske samostane, prvo u Italiju, a potom u Sloveniju. I smrt se, baš kao i ljubav ono dvoje iz vlaka, ponekad događa na sramotu svjedoka.

Petak, 15. studenoga

Još jedna smrt utjecala je na rasplamsavanje ljubavi. Upravo na dan Otvorenja „Interlibera“, na svoj 80. rođendan, u Zagrebu je 12. studenoga umrla teatrologinja, kazališna kritičarka i spisateljica Mani Gotovac, što je sigurno utjecalo da njeni „Rastanci“ i ostala djela budu među najprodavanjima na sajmu. Iznimno tražen bio je i „Šaptač“ Alexa Northa, a ljubitelji lika i djela Drage Hedla konačno su dočekali „Kijevsku piletinu“, završni dio trilogije započete „Izbornom šutnjom“ i „Ispovjednom tajnom“.

Na radost brojnih posjetitelja (organizatori kažu da ih je bilo oko 130.000) mnoštvo naslova se moglo kupiti za 10-20 kuna (160-320 dinara), što ni za ovdašnje prilike nije skupo.

Vlasnici antikvarijata od reda ističu kako nikada lakše nisu dolazili do knjiga.

„Ne, nije razlog masovni odlazak ljudi iz Hrvatske nego činjenica da je knjiga danas postala balast u domovima kog se mnogi žele osloboditi“, reći će nam unisono, baš kao da su se dogovorili. Ali, kako lako do knjiga dolaze, nešto teže se od njih oslobađaju, pa im prostori, na žalost, sve više postaju ropotarnice polako izumiruće navike.

Subota, 16. studenoga

Početak dana zapravo je tematski nastavak završetka prethodne večeri. Donedavni hrvatski konzul u Subotici a sada novinar „Nacionala“ Dragan Đurić, prijatelj iz blaženopočivše JNA a sada kolumnist „Novog lista“ Branko Podgovrnik i redatelj na HRT-u a uskoro djelatnik u Kulturno-informativnom centru Branko Ištvančić i ja raspravljali smo o tome u kolikoj su nesrazmjeri duh i tijelo.

„Uzalud sve znanje i inteligencija kojim raspolaže duh kada zbog svoje nadmenosti nije u stanju pratiti govor tijela, odnosno onoga što mu precizan mehanizam kao što je organizam govori. Uzalud duhu spoznaja o štetnosti duhana, alkohola i drugih hedonizama kada ih se on zbog svoje slabosti ne može odreći, a da pri tomu niti pojma nema niti želi znati što se odvija u organizmu“, rekao je netko pametan dok je konobar donosio novu turu pića.

Zajednički prijatelj, subotički redatelj Zolton Siflis preko skypea u subotu potvrđuje ovu tezu riječima kako je „Čajanka s Belom Durancijem“ u srijedu u subotičkoj „Suvremenoj galeriji“ održana uz vino i rakiju.

Nedjelja, 17. studenoga

Iako se Hrvatska izravno plasirala na Euro 2020, niti u subotu uvečer na Rudešu niti jutro kasnije na Cvjetnom trgu nikakvih znakova euforije: bez pucnjave, trubljenja i već sličnih primitivizama likova koji su svoje „Ja“ odavno utopili u kolektivno „Mi“ niti su gosponi uz kavicu nešto posebno komentirali igru „generacije koja raste“.

Ni mediji toga dana nisu imali laku zadaću: s jedne strane proslaviti još jednog uspjeha nogometne reprezentacije, a s druge žaliti za žrtvama prije 28 godina paloga Vukovara. Ta crno-bijela slika s naslovnica navečer se najbolje oslikala u Slavoniji i Baranji, gdje su u prozorima na mnogim kućama bile zapaljene svijeće. Treba biti pošten i reći da u mnogima i nisu. E sad je li to pitanje etničke ili nacionalne podijeljenosti, odnosno različitog gledanja na isti događaj teško je (sa)znati bez toga da tamo ne živiš.

Ponedjeljak, 18. studenoga

Nakon oho-ho vremena ponovno sam u dvorani bivšeg subotičkog kina „Jadran“ na kojoj već dugo piše „Narodno pozorište – Narodno kazalište – Nepszenhez“. Na repertoaru predstava Georgesa Feydeaua „Osztriges Mici“ (Dama iz Maksima) u izvedbi Drame na mađarskom.

Navikla na operetsko-kabaretske komade subotička publika tih dva sata ne samo da je uživala u lakoj komediji i korektnoj glumi nego se i vratila u neka davna, ali sretnija i bezbrižnija vremena kada su u ovom gradu, umjesto nadmenosti i primitivizma, vladali red i uljuđenost.

Da toga ima i danas dokazali su mladi srednjoškolci koji su, disciplinirano se iz kazališta vraćajući u internat, izveli simpatičan ritual: zaobišli su „Sunčani sat“ kod Gradske kuće, koračajući po njegovim rubovima. Kažu da ih taj „običaj“ štiti od toga da sljedećeg dana dobiju jedinicu u školi.

Utorak, 19. studenoga

Ugodne dojmove prethodne večeri već sljedećeg dana narušava sam kontakt s ljudima: zabrinutim, neraspoloženim, ljutitim… Na kafić „Borsalino“ netko je u ponedjeljak rano ujutro bacio bombu. Malo tko u bližoj i daljoj okolini to je čuo, a istraga je, naravno, u tijeku, pa su i detalji tog čina za sada predmet lako predvidljivih nagađanja.

U Ulici braće Radića, zaštićenoj od Republičkog zavoda za zaštitu spomenika a uz dozvolu Grada, i dalje stoji porušen niz kuća kao dokaz bahatosti i suradnje lokalne samouprave i braće Dultona na zajedničkom poslu materijalne devastacije već odavno duhovno devastirane varoši. U jednom lokalu konobarica ne da čašu vode ženi tamnije puti uz izgovor da se i voda naplaćuje, a sredovječna dobrostojeća dama konsterniranim slušateljima prepričava najnoviju storiju s neke mađarske TV stanice da su migranti iz Azije tolike životinje da u nedostatku žena siluju pse!

O tome da ovdašnji mužjaci malo masovnije siluju svoje kćerke, prebijaju žene ili kolju susjede niti riječi. Što bi rekao Bata Stojković: „Šta se tu ima tražiti? Zna se valjda ko krade“.

Srijeda, 20. studenoga

Program Radio Novog Sada na mađarskom jeziku jedan je od rijetkih koji zadovoljava ukuse pristojnog građanina-slušatelja i već davno zaboravljene standarde profesije.

Ako izuzmemo vijesti, koje uvijek počinju s aktivnostima predsjednika, sve ostalo je slušljivo. Ima tu emisija za svakoga nešto: i za poljoprivrednike, i za umirovljenike, i onih o zdravstvu, i uživog uključivanja slušatelja koji komentiraju određenu temu, i želja i čestitki, i radio drama, i sve to uz vrlo, vrlo korektan izbor glazbe.

Ali, ima jedna emisija, „Libeg?“ (Lelujavo) se zove, koja srozava sve navedeno.

Da li uz znanje njezinog autora Attile Balazsa ili bez, tek u sat vremena njezina trajanja tehnički urednik iz nepoznatih razloga jednostavno na trenutke podivlja i skrembluje glas, praveći od autora klovna, a od slušatelja budalu. Iz malo poznatijih razloga (neobrazovanosti ili želje za ismijevanjem srpskog) uglavnom mlađi voditelji, navodeći internetske adrese, ponekad znaju izgovoriti „Novi Šad“ ili „Šubotica“ (latinično „s“ u mađarskom se čita kao „š“).

Slijedeći tu logiku zanimljivo je da nikada ne izgovaraju „Šan Franciško“ ili „Šplit“, primjerice. Još zanimljivije je da ovakve „smiješne“ anomalije ne smetaju uredniku.

Autor je novinar „Hrvatske riječi“ iz Subotice i potpisnik Deklaracije o zajedničkom jeziku