Socijaldemokrati – nova snaga hrvatske ljevice

Ali, vremenom se pokazalo kako je to „čovjek bez svojstava“, bez karizme i liderskih kapaciteta i ubrzo je padom Račanove vlade (od)gurnut u stranu utonuo u političko sivilo, koje se dolaskom Zorana Milanovića na čelo stranke samo cementiralo. Međutim, nakon Milanovićevog odlaska iz stranke i izbora Davora Bernardića na čelo SDP i Vidović je uskrsnuo iz anonimnosti; novi šef postavio ga je za političkog tajnika i ideologa i zadužio za izradu „moderniziranog“ programa stranka (2018) naslovljenog Za dobro društvo, a upravo je to program kojim se i danas koristi SDP i nakon što je 18 saborskih zastupnika na čelu sa Vidovićem i Bernardićem, uslijed unutarpartijskog sukoba i raskola napustilo matičnu stranku, koju je potom preuzeo Peđa Grbin obečavajući kako će je stabilizirati, ali zasad bez uspijeha.

IZDAJA SOSIJALDEMOKRACIJE: Tim istim programom koristiti će se i Socijaldemokrati, uostalom Vidović se poziva na svoje autorstvo, pa se postavlja logično pitanje: u čemu se to i da li se uopće ove dvije stranke programatski razlikuju i čime misle na svoju stranu privući biračko tijelo? I nakon raskola upirući prstom jedni u druge i dalje se međusobno optužuju za opstrukciju i „izdaju socijaldemokracije“, kojoj su zapravo već odavno, još dok su bili zajedno okrenuli leđa.

Međutim, prave se naivni i bježeći od istine, samo se dodatno blamiraju pred javnošću, umjesto da (samo)kritički pogledaju jedni drugima u oči. Ali, u svakom slučaju odmetnuti su Saboru formirali svoj klub koji je odmah postao najjači u oporbi, tako da su danas, nakon što su osnovali novu stranku (p)ostali najbrojnija oporba sa 14 zastupnika, jer im četvero kolega (još) ne želi formalno pristupit, iako su ostali u klubu i dalje zajednički istupaju.

U kuloarima se priča kako s tom četvorkom pregovara Grbin, ne bi li ih vratio u „matično jato“; oni to odlučno demantiraju, ali gotovo je sigurno da ih stara stranka pokušava vrbovati, a sve sa ciljem što je moguće više oslabiti i smanjiti broj raskolnika i tako povratiti poziciju najjače saborske oporbe, a samim time pokušati zaustaviti daljnji pad rejtinga i inače jako poljuljanog imagea stranke.

Osnivački krug nove stranke čini 150 ljudi; Socijaldemokrati trenutno imaju oko 1.300 članova, a početkom rujna u zagrebačkom Lisinskom održati će se velika konvencija, na kojoj će se predstaviti javnosti i kako tvrdi Vidović, zajedno s Bernardićem, izabranim za međunarodnog tajnika pokazat će svoju pravu snagu. Ujedno je objasnio razloge osnivanja nove stranke na hrvatskoj političkoj sceni; po njegovom mišljenju konačno je vrijeme da ljevica dobije jednu autentičnu partiju koja će zastupati prave socijaldemokratske vrijednosti, sugerirajući time kako je stari, Grbinov SDP zapravo „izdao ideju socijaldemokracije“.

U početku se činilo kako je Grbin, usprkos drakonskim mjerama, izbacivanju neistomišljenika i raspuštanju čitavih ogranaka, a samim time i velikom odljeva članstva, odlučno krenuo u sređivanje i stabilizaciju stranke, ali sve se na koncu svelo na osobne obračune po principi sjaši Kurta da uzjaši Kurta.

Iznova su se javili nezadovoljnici; Viktor Gotovac, šef zagrebačke organizacije SDP kritizirao je koalicijskog partnera u gradskoj skupštini, zeleno-lijevi pokret Možemo i njihovog predsjednika stranke (ujedno i gradonačelnika Zagreba) Tomislava Tomaševića, tražeći od Grbina da prekinu suradnju ili barem redefiniraju koalicijski sporazum, jer će u protivnom SDP posvema izgubiti identitet, budući sve konce vlasti i moći u gradu u svojim rukama drži Možemo, a samim time esdepeovce gura u stranu, a oni polako i sigurno, već gube i onako dramatično suženo biračko tijelo.

NOVA POLITIČKA KULTURA: Ali, Grbin to nikako ne želi; naravno svijestan je težine Gotovčevih zamjerki, ali također dobro zna da im bliska suradnja s Možemo nije samo trenutna taktička nužnost, već i dugoročna strategijska opcija, jer jedino ujedinjena ljevica ima barem nekakve šanse da na slijedećim parlamentarnim izborima zbaci HDZ s vlasti.

I u Možemo postaju toga svijesni; ranije o zajedničkom izlasku sa SDP na izbore nisu ni razmišljali, ali nakon brojnih podmetanja s desna za ovo kratko vrijeme što upravljaju Zagrebom shvatili su da ništa neće, niti mogu sami, odnosno kako se stranka ni izdaleka ne razvija kako bi oni to željeli.

Stoga, koalicijskom partneru odgovaraju kako nemaju ništa protiv revizije ugovora, ali da to ne smije biti predmet javnog prepucavanja, već ozbiljan međustranački razgovor. Osim toga, SDP ima četvero zastupnika u EU parlamentu, a Možemo želi izaći i na europsku političku scenu; tu mu iskustvo, stranačke veze i logistika Grbinovih socijaldemokrata itekako može dobro doći.

Prema relevantnim istraživanjima javnog mnijenja pobjednički optimizam zajedničkog izbornog istupa Možemo i SDP nije bez pokrića; gotovo u svim anketama zajedno bi imali veći broj zastupnika od HDZ u Saboru, a na ljevici je i širi koalicijski potencijal, nego li na desnici koja je sva međusobno toliko zakrvljena da o suradnji nitko i ne razmišlja. Ali, ni ljevica nije bez problema, kako pomiriti stare i nove socijakdemokrate; taštine i stari ratovi nisu zaboravljeni, samo su trenutno zakopane ratne sjekire, ali dovoljna je iskra da iznova planu. A, piromana na obje strane ima više no što možemo zamisliti.

Vidović kaže: „Mi smo stranka u nastajanju i nastojat ćemo biti drukčiji… u praksi ćemo pokazati razlike načinom na koji otvaramo teme i našim članstvom koji će prakticirati jednu novu vrste političke kulture. Misija socijaldemokracije je zaštita sloboda, socijalne pravde, jednakosti, solidarnosti… koje su moćan pokretač suvremenog svijeta.“

A potpredsjednik Socijaldemokrata Domagoj Hajduković ga je nadopunio: „Naši su ciljevi kreiranje i razvoj politike koja će omogućiti podizanje kvalitete života i osobnog standarda svih građana i pravedne države. Zalagat ćemo se za rast plaća, kvalitetno zdravstvo, stanovanje, obrazovanje, efikasnu socijalnu zaštitu… Društvo nam je zapušteno i to mora postati opća, nacionalna tema.“

DUBOKA KRIZA NA LJEVICI: Ali, što je tu novo? Pa, gotovo svaka stranka, podjednako na ljevici kao i desnici, u svom programu navodi praktički identične sadržaje. Vidović tvrdi: „Nećemo predstavljati tip politike koja podilazi biračima“, a na sumnje kako će se Socijaldemokrati prikloniti vladajućem HDZ i tako si pokušati osigurati prostor o(p)stanka u političkoj areni, on to rezulutno niječe, naglašavajući kako s Plenkovićevom strankom nikad i ništa zajedničkog nemaju, niti će imati.

A odmah potom Socijaldemokrati su u Saboru podržali kozmetičku HDZ inicijativu za ustavne promjene, pravdajući se kako nisu isključivi i da će podržati svaku dobru inicijativu, ma sa koje strane dolazila. A, po čemu je HDZ prijedlog promjene Ustava dobar, ako se u njemu odbija da pravo žena na pobačaj postane ustavna kategorija, u što su se Socijaldemokrati glasno i jasno zaklinjali? Još uvijek to nisu objasnili, a izvjesno je da i neće, (ne)svijesni kako su si u startu zabili autogol i zaslužili jedinicu za političku (ne)vjerodostojnost.

Veliki problem Socijaldemokrata bit će i mali koalicijski potencijal; Grbinov SDP i Možemo gotovo izvjesno, usprkos nesporazumima ulaze u dugoročnu suradnju u kojoj tekško da će za Vidovićevu ekipu biti mjesta. A gužva na ljevici olakšava posao HDZ; što se ona više raslojava, sužava si prostor političkog djelovanja; uz to veliko je pitanje što i tko čini birački bazen nove stranke, jer i onaj stari, tradicionalni, ubrzano presušuje, dok sve veći broj građana lijevih preferencija sve rijeđe izlazi na birališta nezadovoljan jalovošću i bezidejnošću ljevice.

Politikolog dr Goran Čular posvema je u pravu kad tvrdi da još uvijek ne vidi značajnu ideološku razliku između SDP i Socijaldemokrata, a i kako bi, jer njihov razlaz nije bio ideološke prirode, već posljedica unutrašnjih sukoba i osobnih animoziteta. Iz ove perspektive čini se kako Socijaldemokrati nemaju nikakvu izglednu budućnost, a sva ova zbivanja samo su dokaz duboke krize na ljevici koja nikako da prođe i pronađe svoj pravi politički i društveni sadržaj.

Istodobno, na ljevici nikako da pronađu lidera koji bi svojim likom i djelom privukao birače i vjerodostojno ih zastupao, Grbin i Vidović nisu tog kalibra, pokazali su se kao jeftina, potrošna roba koju birači čak ni na rasprodaji ne žele kupiti. A Tomašević, koji je puno obećavao, mora na popravni nakon početnih grešaka na funkciji zagrebačkog gradonačelnik; bez sumnje potencijal ima, samo već je vrijeme da ga i u praksi pokaže.