Socijalni bunt nema ko da artikuliše

Zdravko Grebo: Vi ste u svom pitanju rekli – Socijaldemokratska stranka Zlatka Lagumdžije i Savez nezavisnih socijaldemokrata Milorada Dodika. To nije uobičajena politička kvalifikacija, ali je, na žalost, tačna. Da su te dve stranke socijaldemokratske stranke – ne bi se zvale po svojim liderima. To je činjenica, to je stanje stvari. Da li u Bosni i Hercegovini uopšte postoji podjela na desnicu, centar i ljevicu, pri čemu bi socijaldemokratske partije predstavljale ljevicu. Ništa od toga nema. Prema tome, kad je riječ o rezultatima posljednjih lokalnih izbora, veliko je pitanje da li je poražena ideja socijaldemokratije ili su poražene stranke koje se lažno predstavljaju kao socijaldemokratske stranke, a pogotovo njihovi lideri.

Žarko Papić: Poražene su stranke koje se lažno predstavljaju kao socijaldemokratske. Neko bi mogao reći da su obje stranke suočene sa krizom političkog identiteta. Međutim, stvar je mnogo ozbiljnija. Ja mislim da su one izabrale svoj politički identitet, a on se zove borba za vlast. Kad posmatrate rezultate izbora, obe ove partije su izgubile ono što bi im trebalo biti uporište – urbano stanovništvo. Nažalost, sada u BiH nemamo nijednu političku partiju koja bi mogla ponijeti ideju socijalne demokratije, a bojim se da su ove dvije izgubljeni slučajevi. Niko ne artikuliše snažni socijalni naboj koji postoji, što je veliki politički rizik za budućnost – jer na Balkanu velike socijalne naboje obično artikuliše neka desničarska ideologija.

Omer Karabeg: Koliko je Zlatko Lagumdžija kriv za poraz socijaldemokratije u Bosni i Hercegovini?

Zdravko Grebo: Ja sam, kad su mnogi drugi ljudi mahali glavom i gledali u plavo nebo, rekao da je taj čovjek najveća štetočina na političkoj sceni BiH, nemajući naravno ništa lično protiv njega. Sve što je uradio, uradio je ne samo protiv ideje socijaldemokratije, to je notorno, nego je i unio nered na političku scenu BiH.

Žarko Papić: Lagumdžija je veoma, veoma kriv. On autokratski vlada partijom. Članstvo je potpuno zanemareno. Lagumdžija od 1998. godine eliminiše svakog iz SDP-a ko bi mu mogao biti eventualna konkurencija i ko misli drugačije. On ne da HDZ-u da uđe u federalnu vladu, pa kompenzaciju traži u Hrvatskoj stranci prava, koja se nije odrekla svog fašističkog naslijeđa. Čovjek bukvalno destabilizira političku situaciju u BiH već dvije godine.

Omer Karabeg: U kojoj meri je Milorad Dodik kompromitovao socijaldemokratsku ideju?

Zdravko Grebo: Ako je Zlatko Lagumdžija, slično kao Zoran Milanović, Milo Đukanović ili Ivica Dačić, presvukao dres i rekao: „Ne, mi više nismo komunisti, nego socijaldemokrati“, onda ne razumijem zašto je Milorad Dodik ikada pretendovao da bude socijaldemokrata. Prema tome, kad me pitate da li je on kompromitovao socijaldemokratsku ideju, moj odgovor bi naravno bio – da, ali s druge strane kažem – ne, jer nikada nisam shvatio zašto je on uopšte socijaldemokrata. Čini mi se da bi bilo bolje da je ostao u SDS-u ili u nekoj sličnoj partiji.

Žarko Papić: Dodik je 1998. rušio SDS-ovu vlast i to je de facto bio mali državni udar u Republici Srpskoj. Zatim je, pretpostavljam, probao da izabere orijentaciju koja nije nacionalistička, bar u naslovu. Teško mi je sada kazati da li je ikad bio ili nije bio socijaldemokrata, ali sam blizak Zdravkovom mišljenju. Interesantno je da se u predizbornoj kampanji za ovogodišnje lokalne izbore Srpska demokratska stranka mnogo više bavila ekonomskim i lokalnim temama, dok je Savez nezavisnih socijaldemokrata, kao uostalom i Socijaldemokratska partija, mnogo više govorio o onim velikim, mitskim temama. SNSD je govorio o referendumu i samostalnosti, a SDP o državi BiH. Jedinstvo koje je nakon izbornog poraza ispoljeno na sjednici Predsjedništva SDP-a stvarno je nešto od čega se čovjek treba uplašiti. Izgubili su izbore, prave se da su zadovoljni i nastavljaju igranku ko će koga smijeniti.

Omer Karabeg: Da li bi član Predsedništva BiH Željko Komšić, koji je napustio Socijaldemokratsku partiju zbog neslaganja sa Lagumdžijom i koji najavljuje osnivanje nove stranke, mogao da napravi partiju koja bi bila istinski socijaldemokratska i koja bi mogla da privuče birače?

Zdravko Grebo: On je dugo vremena bio u SDP-u, bio je potpredsjednik te partije, bio je ambasador, član je Predsjedništva BiH, on je malo poguravao njih, a oni malo njega. Ne znam, ali ja ne polažem velike nade u tu opciju.

Žarko Papić: Uz sve poštovanje za ratni period Željka Komšića, i ja mislim da on nije šansa. Formirati partiju znači imati iza sebe neki kapital, finansijska sredstva. Međutim, nisam siguran da Željko Komšić uopšte zna šta je socijaldemokratija.

Omer Karabeg: Da li je u Bosni i Hercegovini moguć socijalni bunt koji prevazilazi nacionalne podele?

Zdravko Grebo: Kako stvari stoje, nije moguć. Pogledajte oko sebe. Ljudi su apsolutno dovedeni do ruba očaja. Kopaju po kontejnerima, nemaju nikakvu nadu da će dobiti svojih 15, 16, 20 zaostalih plata – i niko ne pomišlja na ozbiljan bunt. Ne vidim snagu koja bi mogla da povede te ljude.

Žarko Papić: Za tu vrstu socijalne pobune nedostaje subjekt. Moguće je da se desi velika, spontana socijalna pobuna, ali sumnjam da, sem polupanih prozora i eventualno onoga – sjaše Kurta da uzjaše Murta, može doći do stvarnih promjena u društvu, do stvarnih reformi. Napraviću istorijsku paralelu – Bosni i Hercegovini nedostaje Leh Valensa.

Zdravko Grebo: Tačno je to. Nedostaju Leh Valensa, i Gdanjsk, i Solidarnost, ali nedostaje i Vaclav Havel.

Zašto nema sindikalnog pokreta

Omer Karabeg: U Bosni i Hercegovini je velika beda, ogromne su socijalne razlike, mnogo je obespravljenih ljudi. Da li je to šansa za socijaldemokratiju, da li bi tu neka istinska socijaldemokratska stranka mogla da regrutuje birače?

Zdravko Grebo: Ovo što me sad pitate jeste srž problema. Zašto siromašni Srbin, Hrvat, Bošnjak i oni koji se zovu uvredljivim imenom „ostali“ ne mogu naći zajednički interes? To ne postoji. Zašto ne postoji istinski sindikalni pokret? Sindikati glume neku izviđačku organizaciju. To je sramota. Prema tome, nema šanse za socijaldemokratiju sve dok ljudi svoje živote, u većini slučajeva bijedne i nikakve, ne uzmu u svoje ruke i pokušaju da nađu partnere i među Srbima, i među Hrvatima, i među Bošnjacima, ne odričući se svojih kolektivnih, nacionalnih, vjerskih, obrazovnih i lingvističkih identiteta.

Žarko Papić: Strah u kome ljudi žive prije svega je strah od bijede i od toga da se ne desi nešto još gore. S druge strane, ovi karteli, a to i jesu naše političke partije, pokušavaju da ljude zadrže u nacionalnim kavezima. Te dvije stvari blokiraju bilo kakvo ozbiljnije demokratsko mišljenje.