Spomenik spoticanja

Ta se notorna istina potvrdila i u slučaju podizanja, a potom i otvaranja spomenika žrtvama Holokausta stradalih od ruku ustaškog režima u Zagrebu; naime radovi su počeli u prosincu 2020. da bi više od godinu dana umjetničko djelo stajalo dovršeno, ali ne i otkriveno i dostupno javnosti, a to sve zarad nemogućnosti dogovora oko natpisa na monumentu. Sam je spomenik, nazvan Prisutna odsutnost, postavljen u centru grada na zagrebačkom Glavnom kolodvoru, između Pošte i Branimirove ulice (oblikovan od asfalta, betona, kortena i pocinčanog čelika, vrijedan 11 milijuna kuna), jer je upravo s tog mjesta u kolovozu 1942. više od 800 zagrebačkih Židova bilo deportirano u Auschwitz.

Autorski rad arhitekte Krešimira Rogine i kipara Dalibora Stošića, reliziran je u obliku stotine kofera koji simboliziraju prtljagu koju su uhićeni Židovi prije ulaska u stočne/teretne vagone i deportaciju u Auschwitz, morali ostaviti i to je svojevrsni memento mori, slika njihova puta bez povratka u nacističke logore smrti.

IZVEDBA A NE MOTIV:

Rad Rogine i Stošića prvotno je trebao biti otkriven još prošle godine, 22. travnja na Dan proboja zatočenika ustaškog logora Jasenovac, ali je u zadnji čas otvaranje otkazano i premješteno za 27. siječanj, tj. Dan sjećanja na Holokaust, da bi se na koncu svečana ceremonija pomaknula za 27. travanj ove godine, kad je konačno povodom židovskog blagdana Jom Hašoa sa spomenika skinuta cerada u nazočnosti zagrebačkog gradonačelnik Tomislav Tomašević i Olega Mandića, preživjelog logoraša Auschwitza, najvećeg i najstrašnijeg nacističkog stratišta tijekom Drugog svjetskog rata.

Budući je motiv prisilno ostavljenih kofera često recikliran simbol židovskog stradanja diljem Europe, iz dijela arhitektonske i umjetničke struke čule su se oštre kritike na rad dvojca Rogina-Stošić i optužbe da se radi o plagijatu.

Glavni argument kritičara bila je instalacija talijanskog umjetnika Fabija Maurija Zapadni zid ili Zid plača (Il Muro Occidentale o del Pianto) izložen 1993. na Biennalu u Veneciji; međutim autori su odlučno i utemeljeno odbacili sve prigovore i objede naglasivši kako „treba gledati izvedbu, a ne motiv“. Svi koji se barem malo razumiju u umjetnost znaju „kako originalnost rada ne leži u motivu i da stoga nitko nema monopol na prizor hrpe kofera“.

Inače valja podsjetiti da je autorski dvojac višestruko nagrađivan za svoje radove; Rogina se istakao djelima u Japanu i brojnim priznanjima za teorijske tekstove i knjige iz područja arhitekture, posebice suvremenog urbanizma, a Stošić, koji se školovao u Parizu (licej Colbert) pobrao je u Francuskoj niz nagrada za svoje instalacije, tako da je teško vjerovati da bi si dozvolili luksuz plagirati tuđe ideje. Prije će biti da se radi o zavisti dijela kolega kojima očevidno smeta nihova više nego uspješna međunarodna karijera i neprijeporni ugled koji su zaradili svojim ostvarenjima.

PRISUTNA ODSUTNOST:

U vrijeme socijalističke Jugoslavije bili su podignuti brojni spomenici i memorijali žrtvama nacifašizma, ali niti jedan nije komemorirao židovska stradanja kao takva, iako je tragedija Holokausta zastrašujuće unikatna u svekolikoj povijesti ljudskog roda.

Spomen-obilježja su imala nedvojbeno ideološki karakter i funkciju, a daleko su manje trebali pridonijeti njegovanju kulture sjećanja.

A dugotrajno otezanje s otvorenjem spomenika posvećenom židovskim žrtvam i fenomenu antisemitizma samo je potvrda kako se ovih ideoloških boleština još uvijek nismo rješili, samo sada sa drukčijim predznakom; dapače na djelu imamo novu, normalnom umu teško shvatljivu reviziju prošlosti s desna kojom se negiraju vrijednosti antifašizma, a sve više i upornije veličaju nacionalističke, rasisitičke ideje otvoreno bliske fašistoidnoj tradiciji, još uvijek živoj prošlosti koja mučno i teško opterećuje hrvatsko društvo.

I utoliko je teško povjerovati da će memorijal Prisutna odsutnost (p)ostati mjesto masovnog i iskrenog kajanja za sve strahote i zločine koje je počinio ustaški režim nad Židovima, Srbima, Romima i Hrvatima (i ostalim) antifašistima uopće; ali ipak, kada već nije i neće biti obnovljena zagrebačka sinagoga u Praškoj ulici koju su ustaše do temelja razorili, dobro je da bar nešto podsjeća da je u Zagrebu (i uopće u RH) živjela velika, materijalno i duhovno bogata židovska zajednica koja je u mnogo čemu oplemenila i zadužila hrvatsku kulturu i društvo.

Tomašević je u svom govoru prilikom otvaranja spomenika naglasio: „NDH je sustavno provodila ubijanje Židova, uz izravno sudjelovanje ustaškog režima koji joj je bio na čelu“, te je izrazio zadovoljstvo što je s predstavnicima židovske zajednice dogovoreno da natpis uz spomenik jasno odražava i zločinačku prirodu ustaškog režima, a što je prije toga i bio glavni cilj sporenja između bivšeg gradonačelnika Milana Bandića i židovske zajednice.

Naime, nedavno preminuli zagrebački gradonačelnik Bandić nastojao je po svaku cijenu izbjeći, u natpisu uz spomenik, izravno prozvati krivce i zločince, kako bi ugodio nacionalističkoj desnici bez čije potpore nije mogao u gradskoj skupštini ostvariti većinu, ali ujedno i zadržati, barem na formalnoj razini, teško poljuljani image antifašiste.

Prije par godina s istom nepodnošljivom lakoćom oportunizma žrtvovao je ime Trga maršala Tita u središtu Zagreba, samo kako bi o(p)stao na vlasti, ali zagrebačka židovska zajednica se ovaj puta nije dala preveslati, njihov predsjednik, ugledni liječnik prof. dr Ognjen Kraus tražio je da to ne bude samo spomenik žrtvama Holokausta, već i (svim) žrtvama ustaškog terora, odnosno žrtvama NDH.

Istaknuti je povjesničar sa zagrebačkog sveučilišta, prof. dr Ivo Goldstein to objasnio kako nije naglask na komemoriranju općenito šest milijuna pobijenih Židova, već u naglašavnju zločina i žrtve koji su se dogodili konkretno u Hrvatskoj; u protivnom bi spomenik sugerirao da se holokaust dogodio negdje drugdje, a ne i tamo gdje se monument diže. Kraus je doslovno rekao: „U NDH, po rasnim zakonima te tzv. države, uz Židove su sistemski ubijeni Srbi, Romi, kao i svi neprijatelji tadašnjeg režima.“

Predsjednik RH Zoran Milanović je izrazio zadovoljstvo što je spomenik konačno otkriven, napominjući kako je natpis pristoja, dok je onaj ranije predviđen bio nepristojan, eskapistički; nakon višemjesečnog usuglašavanja dogovor je postignut, uz spomenik se nalazi natpis na hrvatskom, engleskom i hebrejskom jeziku na kojem doslovno piše: „U spomen žrtvama Holokausta i ustaškog režima.“

STOLPERSTEINE:

Osobno mišljenje autora ovog teksta je da je ideja Stolpersteinea, njemačkog umjetnika Guntera Deminga (iz 1993), tj. betonskog kamena na čijoj je gornjoj strani pričvršćena mesingana pločica s imenom i prezimenom žrtve, obično ugrađena u pločnik ispred zgrade u kojoj je/su živjeli deportirani i u pravilu mučki ubijeni pripadnici židovskog naroda, daleko najbolja historijska (o)poruka kojom se postiže i (p)ostvaruje osnovna zamisao kulture sjećanja: imena žrtava vratiti na mjesta gdje su nekoć živjela, jer se samo time otvara stvaran prostor za dijalog sa žrtvom i jasno p(r)okazuju krvnici i krivci.

Do danas je ugrađeno više od 50 tisuća Stolpersteinea u 18 zemalja diljem svijeta, ukljućujući odnedavno i Hrvatsku. I treba se slažiti s Demingom da je koncept obilježavanja nacističkog progona i pogroma nad Židovima i općenito nad žrtvom, velikim spomeničkim kipovima, monumentima, statuama i(li) memorijalima nedostatan i nedovoljan za afirmaciju kulture sjećanja u široj javnosti.

Građani su uglavnom ravnodušni na spomenička obilježja, a trebalo bi učiniti nešto da postanu svijesni svog egzistencijalnog, kulturološkog, povijesnog i svakog drugog, uopće civilizacijskog konteksta, a to je za društva duboko kontaminirana ideologijom ustašluka koja čak na toj osnovi želi (iz)vršiti reviziju vlastite prošlosti, iznimno važno, zapravo neophodno, ako konačno želi „prodisati punim plućima“. Hrvatsko je društvo ozbiljno bolesno društvo i potrebno mu je dugotrajno liječenje; naravno memorijali Holokaustu ili Stolpersteinei, sami po sebi tu neće previše pomoći, ali barem će jasno

osvijestiti simptome te opake i zloćudne, pa i zarazne bolesti. Još više griješimo ako mislimo da će nam pomoći masovno uništavanje antifašističke spomeničke baštine, dakle kulturocid koji smo tako zdušno i prilježno i to s punom sviješću svih ovih godina „života u demokraciji“ praktički „trenirali“. Stoga, svaki, pa i mali iskorak u pravcu afirmacije antifašističkih, civilizacijskih vrijednosti, elementarne humanosti i solidarnost sa žrtvom, te pokazivanje i spremnost na istinsku, ne hinjenu moralnu katarzu, važna je pobjeda na dugoročnom putu ozdravljenja zajednice, u protivno sami sebe osuđujemo na propast koju smo u tom slučaju, bez ikakve dvojbe i zaslužili.