Srbi u Hrvatskoj ne treba da budu most sa Srbijom

Tim povodom Hasanbegović je pred odlazak za Pakrac u razgovoru za Danas juče rekao da dobro poznaje problematiku hrvatsko-srpskih odnosa. „To mi je blisko, ja sam povjesničar koji je svoju povjesničarsku karijeru napravio na dugogodišnjem radu u srpskim arhivama i čovjek sam koji je pišući doktorsku disertaciju živio nekoliko mjeseci u Beogradu i imam velik krug prijatelja među srpskim povjesničarima. Na srpsko-hrvatskim odnosima treba raditi. Postoje dobre pretpostavke da se liše opterećenja prošlosti i da se fokusiraju na probleme i budućnost. Postoje srpska i hrvatska država, barem ja sam od rođenja želio da to bude okvir za hrvatsko-srpske odnose i nema razloga da budemo zatočenici prošlosti“, priča Hasanbegović i najavljuje razgovore s predstavnicima SPC.

„Ja sam izaslanik predsednice Republike, ali sam i neovisno o tome pozvan kao ministar kulture od episkopa Jovana. Ministarstvo kulture je glavno u obnovi crkve i episkopskog dvora, negde oko 10 miliona kuna je uloženo i sad se taj projekat nastavlja. Mi se danas upoznajemo, a razgovaraćemo posebno u Zagrebu. Ja ću se sa svakim episkopom posebno susresti i onda ćemo imati radne sastanke“, kaže hrvatski ministar.

Postoji neki spor između Srbije i Hrvatske oko kulturne baštine SPC u Hrvatskoj?

– Nije spor zapravo. Postoji Međudržavno povjerenstvo o povratu i evidentirane su te umjetnine koje hrvatska strana potražuje i to su uglavnom crkvene umjetnine koje se trebaju vratiti u crkvene ustanove, recimo Benkovac ili u pojedinačne manastire. To permanentno traje. Sad će se ponovno imenovati s hrvatske strane novi ljudi i o tome će se nastaviti razgovor.

Jeste li vi sagledali situaciju i ima li tu zaista nekih problema pošto se po novinama svaki čas ponovo poteže to pitanje?

– Postoji problem restauracije i načina prihvaćanja tih umjetnina i ikona, kada se vrate da budu dostojno izložene. To što se tiče crkvenog vlasništva. Ali i svaki garnizon JNA je imao velike umjetnine koje su s vojskom otišle. Sad je problem do tih evidencija doći.

Imate li vi bilo kakvu evidenciju umetničkih dela koja je posedovala vojska, a koja potražujete?

– Vojska je to imala uredno vođeno od čuturice do zadnje slike, ali tome sada treba ući u trag. I videti uopšte po kojem se ključu to rješava. To je posebno pitanje i ja sada načelno govorim.

 Vi ste videli u medijima da ih ima koji smatraju da je gospođa Nataša Jovičić, direktorka Spomen područja Jasenovac trebalo da protestuje zbog nekih vaših izjava o Jasenovcu?

– Ja nikada o Jasenovcu nisam govorio tako da ne znam na koju se izjavu misli. Radi se o prošlogodišnjoj komemoraciji kada je došlo do incidenta kada su stanoviti elementi zviždali preživjelom iz Aušvica, gospodinu (Branko) Lustigu. To je obilježilo prošle godine cijeli događaj. Što nije valjda zabilježeno u povijesti komemoriranja žrtve.

Možda se misli na intervju koji ste imali u emisiji „Bujica“…

– Problem je da se kod svih događaja kojima je država pokrovitelj takve stvari ne smiju događati. To je u tom smislu jedino bilo, da se treba depolitizirati komemoracije da ne mogu biti mitingaške pozornice za političke govore.

Dakle, vi nemate ideju da se ukine državno pokroviteljstvo nad tom komemoracijom?

– Ne. Niti sam to u primisli imao niti sam to rekao. To je smiješno. Pa kako može neko ukinut tako nešto.

Ipak, učestvovali ste u emisiji „Bujica“ Velimira Bujaneca, koji se u vašem prisustvu, više puta podsmevao tome što je na komemoraciji u Jasenovcu navodno bilo samo 500 ljudi – potomaka nastradalih, a u Blajburgu njih 50.000?

– To je stil voditeljski. Ja o tome nisam govorio i to je irelevantno. Može biti deset ljudi, ako je komemoracija, tih deset ima pravo tamo doći. Problem svih komemoracija je kad postaju poprište političkih govora i unutarhrvatskih obračuna. To je poniženje i za žrtve i za preživjele i za komemoraciju.

 Preslušala sam vaš govor u Blajburgu. Mislite da vaš govor u Blajburgu nema elemenata politike, bar asocijativno?

– Ne. Ima asocijativno, ali to je bilo vezano za kontroverzu ukidanja tada saborskog pokroviteljstva. Sada je Hrvatski sabor među prvim odlukama vratio saborsko pokroviteljstvo. I time se stječu uvjeti da i ta komemoracija bude lišena bilo kakve dnevne politike.

Vi ste tamo govorili kao istoričar, političar, potomak nastradalih…?

– U svojstvu zamjenika predsjednika Počasnog blajburškog voda, to je austrijska udruga koja je vlasnik zemljišta i koja već pedeset i više godina organizira komemoraciju u saradnji sa austrijskim vlastima. Govorio sam kao jedan od organizatora te komemoracije.

 Da li vam je neko nastradao u Blajburgu?

– Pa evo, moj djed je jedan od žrtava, ne kao vojnik nego kao dio celog tog kompleksa stradanja. Kao potpuno apolitični zagrebački trgovac je pogubljen na nepoznatom mjestu. Blajburg je samo simbol. Dio tih žrtava se komemorira na Kočevskom rogu, Srpska pravoslavna crkva ima takođe komemoraciju, dakle taj cijeli kompleks poratnog stradanja nije samo hrvatski nacionalni problem već ima šire dimenzije.

 Jeste li vi svoju poziciju raščistili u odnosu na oponente vašem imenovanju za ministra?

– Ne. To je demokracija. Uvijek će postojati oponenti, tako da nema tu potrebe za raščišćavanjem. Ja radim svoj posao, otvoren sam za saradnju sa svima, svi moji oponenti mogu kad god žele doći do mene. To je više političko-kulturni folklor.

Ne mislite da bi neki vaši stari, pa i noviji stavovi ipak zahtevali dodatna objašnjenja?

– To je sad za raspravu. Ja ću se susresti s ljudima koji bi takođe mogli do sudnjeg dana objašnjavati svoje izjave, ali to nema smisla. Mislim na aktere bilo koje politike. Bilateralni odnosi između država ne smiju se opterećivati i mjeriti po izjavama iz prošlosti nego po radu u sadašnjosti.

Centar „Simon Vizental“ je takođe tražio vašu smenu. Da li ste imali neke kontakte s njima, jeste li sa njima raščistili pitanje vaših stavova?

– Pa, nisam. Ja ne znam, Centar „Simon Vizental“ je gospodin Zurof, ja nemam što s njim raščišćavati. Ja surađujem sa židovskim zajednicama u Hrvatskoj. Ja poznajem mnoge ljude, rabini su moji stari poznanici, u raznim prigodama smo već razgovarali, a i službeno ćemo se susresti.

Srbi u Hrvatskoj nikako ne uspevaju da postanu most između dve države nego su stalno povod…

– Pa i ne trebaju biti most. Nezgodno vam je biti most. Prvo, srpska zajednica u Hrvatskoj je sastavni dio hrvatske države, i hrvatska država mora prema njima postupati kao prema svim svojim građanima. I postoji već okvir, ustavni zakoni o položaju i pravima nacionalnih manjina, postoje srpske institucije.

Ali se stalno osporavaju ta zakonska prava srpske zajednice, kao što je pravo na upotrebu ćirilice?

– To je pitanje vukovarske situacije. Dvojezičnost i dvopismenost je provedena u mnogim mjestima u Hrvatskoj, Vukovar je jedan specifičan slučaj. Ali dijalogom se i to može riješiti. Vukovar je jedna specifična sredina i treba uvažavati nekakve povijesne činjenice i raspoloženje u samom gradu i ne preko koljena lomiti stvari.

Kako gledate na inicijativu rektora Zagrebačkog univerziteta Damira Borasa da se ćirilica uči u školama u Hrvatskoj?

– To je ovako bila jedna usputna inicijativa. Osobno ćirilicu jednako poznajem kao i latinicu, i u čitanju i pisanju, i znam je sigurno bolje od mnogih istaknutih prvaka srpske zajednice u Hrvatskoj, tako da ja nemam problema ni sa raspravom o tome. To je pitanje Ministarstva znanosti i obrazovanja i sve je vezano uz interes ljudi i uz jednu klimu, ozračje jedno. Ako imate konfliktnu situaciju, onda nijednu inicijativu ne možete provesti.

 Mislite li da je Vlada Hrvatske ipak trebalo da reaguje na protestni skup održan u Zagrebu zbog izricanja kazne za govor mržnje lokalnoj Z1 televiziji?

– Pa i reagiralo se. To je bilo pravo okupljanja, i vi sad ne možete utjecati na izjave svakog pojedinca. A i to okupljanje je opet rezultat određenih odnosa, nezadovoljstva odlukom Vijeća za elektronske medije. Ne bih taj događaj promatrao u kontekstu hrvatsko-srpskih odnosa ni na koji način.

 Mislite da je takav izraz nezadovoljstva tom kaznom bio opravdan?

– Zato što je kazna presedanskoga tipa. Govor mržnje po raznim osnovama možete čuti u mnogim medijima, pa se ne reagira.

Pa ne baš onakvog sadržaja?

– To je lokalna televizija. Ne možete zbog neprimjerene izjave jednog od aktera kazniti cijelu televiziju. I na kraju se i povukla ta odluka. Kaznama, državnom represijom ne možete nametnuti kućni odgoj, pristojnost i zdravu pamet. Ni u Hrvatskoj ni u Srbiji. Nego na tome treba raditi.

Ne mislite da je taj poziv upućen sa televizije mogao da deluje zastrašujuće na Srbe koji žive u Zagrebu?

– Ne samo na Srbe, nego na svakoga ko ne želi takvu vrstu govora. Svako pametan je osudio taj način govora. I ja sam u tom smislu dao izjavu. Moramo ipak paziti što govorimo.

Frljić ima estradni pristup

* Koje su vaše nadležnosti u imenovanju Olivera Frljića za direktora HNK u Rijeci?

– Ministarstvo kulture je sufinansijer HNK u Rijeci, grad Rijeka i država. I u postupku imenovanja intendanta sudjeluje i ja tu ne vidim nekakvu posebnu kontroverzu.

  Mislite li da treba postaviti pitanje njegovog rada u tom pozorištu?

– Ja nisam politički komesar. On odgovara za svoj rad i finansijsko poslovanje je jedino mjerodavno sve ostalo je izvan moga fokusa. On voli jednu vrstu estradnog pristupa, ali ja nemam uopće namjeru se baviti s tim. To je umjetnička stvar, on ima svoj mandat i to je to.