Srbizacija ili kretenizacija Hrvatske?

Iako se na prvi pogled čini kako genijalni izumitelj Tesla i srpsko narodno, tradicionalno Užičko kolo (nalazi se na Uneskovoj listi nematerijalne baštine) nemaju ikakve smislene veze, svjedoci smo, kako se (samo)voljom politike nacionalističke isključivosti i posvema disparatni pojmovi povezuju i postaju izvorištem novih sukoba i nesporazuma, dakako na već stare i davno „ofucane“ priče i prežvakane teme.

Naime, lik Nikole Tesle, velikog znanstvenika srpskog roda, hrvatske domovine i američkog državljanstva, nesumnjivo najznačajnije ličnosti ikada rođene na ovim prostorima, trebao bi se odlukom Hrvatske narodne banke (HNB), po svemu sudeći najduže za dvije godine (kad se predviđa ulazak RH u tzv. eurozonu i zamjena kune za novu europsku valutu) naći na kovanicama hrvatskog eura (od 10, 20 i 50 centi) i kao jedan od najprepoznatljivijih nacionalnih simbola reprezentirati ono najbolje što ova zajednica ima i može ponuditi svijetu.

Svaka država, članica EU koja prihvati euro ima pravo odabrati (do osam) motiva i time i na zajedničkoj valuti iskazati obilježja vlastitog nacionalnog suverenitet.

Istina, HNB u početku nije imala „ni u peti“ Teslin lik predložiti kao jedan od motiva hrvatskog eura, ali nakon što se u anketi veliki broj građana izjasnio u prilog slavnog znanstvenika, ova je ideja (ne)očekivano dobila potporu i predsjednika Milanovića i premijera Plenkovića što su mnogi pozdravili, ali jednako tako brojni s indignacijom odbili i(li) žestoko kritizirali.

Dežurni skeptici su to protumačili trulim kompromisom u korist nekakve nepostojeće, hrvatsko-srpske unutrašnjopolitičke korektnosti, dok je grlata desnica, u svom kretenskom stilu, počela histerizirati o srbizaciji Hrvatske, pitajući: po čemu je to Tesla zaslužan za uspostavu RH?

Dakako, svi, barem na riječima, uvažavaju njegov znanstveni genij, ali izuzav što je rođen u Hrvatskoj, s njom tvrde, kasnije nije imao nikakve veze; uostalom tijekom Drugog svjetskog rata Tesla je bio lojalist, vjeran dinastiji Karađorđevića, javno se deklarirao kao Srbin, pa zar mi u nacionalnoj povijesti nemamo dostojnije osobe (Franjo Tuđman, Marko Marulić, Ruđer Bošković, Ante Starčević, ban Jelačić, svi ti silni hrvatski vladari, od Tomislava do Petra Svačića…), već moramo posegnuti za likom koji se Hrvatom ne osjeća, niti je sudjelovao u hrvatskom društvenom životu.

„Ukradeni“ Nikola Tesla

Dakako, nismo ostali uskraćeni ni za reakcije iz Beograda; iz Narodne banke Srbije su najavili kako će se žaliti EK u Bruxellesu ukoliko RH odabere Teslin lik za „nacionalnu stranu kovanice evra“, tvrdeći kako im Hrvati „žele prisvojiti i ukrasti“ Teslu.

I dok se vode ove otužne prepirke o tomu, kome Tesla pripada, svi akteri zapostavljaju nedvojbeno najbitniju činjenicu: radi se o istinskom velikanu naše civilizacije koji je zadužio čitav svijet i kao takav pripada tom i takvom svijetu.

A to što je u anketi u kojoj je sudjelovalo 50-ak tisuća građana, Tesla dobio najviše, nešto iznad dvije i pol tisuća glasova (ukupno je bilo oko 11 tisuća prijedloga); što je službena RH danas, zahvaljajući njegovoj globalnoj prepoznatljivosti odlučila brendirati svoj „novi lik otvorene i tolerantne zajednice“, za svaku je pohvalu, ali pri tomu nikada nitko ne smije zaboraviti da su upravo u jeku tzv.

Domovinskog rata pod spomenik tom istom Tesli, u Gospiću 1992, obično dobro (ne)poznati počinitelji stavili eksploziv i posvema ga razrušili, a devastirali su u njegovu rodnu kuću u Smiljanu.

I kad Plenković i Milanović superiorno, visokoparno repliciraju zlonamjernim i glupavim prigovorima iz Beograda, dijeleći maloumne lekcije o „hrvatskoj toleranciji“, bilo bi u najmanju ruku pristojno da se barem u jednoj rečenici samokritički prisjete ovog vandalskog kulturocida.

Kad su se u nacionalističkom ludilu, koje se ničim ne da opravdati, pa ni velikosrpskom agresijom ostracirali svi hrvatski Srbi kao nepoželjni, Milanovića i Plenkovića nije bilo ni čuti; dobro, tada su bili mladi diplomat koji su u Zapadnoj Europi stasavli i „ganjali karijere“, ali zašto o tomu šute danas kad vode ovu državu?

Odgovor se nažalost nameće sam po sebi, nimalo laskav za ovu zajednicu.

I dok se strasti oko Tesle nisu ni stišale, na društvenim se mrežama pojavio video snimak koji je skandalizirao „čitavu hrvatsku javnost“, na kojem se vidi kako mladi polaznici „Policijske škole Josip Jović“ slave i vesele se „igrajući“ Užičko kolo.

Polaznica spomenute akademije MUP RH zbog „neovlaštenog snimanja i objavljivanja sadržaja s policijske Akademije“ po hitnom je postupku izbačena iz škole, jer je „počinila nemjerljivu štetu“ i narušila ugled ove institucije, a sankcionirani su i ostali koji su se uhvatili u kolo, a hoće li ih biti još (recimo i u upravi Akademije) na koncu nije ni važno, budući je cijela ova afera zapravo puka farsa koja više nego zorno ilustrira „stanje nacionalno pomahnitalog duha“ u RH.

Međutim, nameće se logično pitanje: je li mlada kadetkinja isključena samo zbog neovlaštenog snimanja, ili i zbog objave autentičnog snimka na društvenim mrežama koji svjedoči o istini kako se veliki broj mladih u RH općenito, pa tako i u policijskoj školi zabavlja, između ostalog plešući i Užičko kolo koje je „nacinalna baština agresorske države“, a to je unutar jedne hrvatske, službene institucije skaredno i nedopustivo.

Što bi na to rekle žrtve velikosrpske agresije; sigurno puno toga, ali ne samo o tomu, već na žalost i o nizu drugih stvari kojima nam se nije za (po)hvaliti, samo kad bi smjele ili mogle.

„Trus“ jednako „Užičko“

Nacionalni higijeničari, uspaljeni dušebrižnici i ostala „stoka sitna zuba“, da se poslužim prispodobom Franje Tuđmana, odmah su se digli na noge, konsternirano su zagalamili kako su na sve to odavno upozoravali, srbizacija RH nam se događa ispred nosa, a odgovorni, kako bi opstali na vlasti koketiraju s Pupovčevim Srbima i sve to mirno dopuštaju.

Sve to svjedoči o „žalosnom stanju nelustrirane Hrvatske“, koju danas vodi bivša zlatna komunistička mladež oličena u Plenkoviću i Milanoviću.

Kako je uopće moguće, zgraža se i pita ogorčeno i tradicionalno domobranski miroljubiv, većinski hrvatski puk (svak se u pravilu hvali prijateljstvom s nekim Srbinom) tako vrijeđati dostojanstvo i ponos Hrvata, pa zar te mlade kadetkinje i kadeti ne znaju da su se u to kolo „hvatali“ srbočetnički agresori slaveći razaranje Vukovara, Škabrnje, Dubrovnika…

Istina, poneki, poput živopisnog patera Ivana Ike Mandarića pokušali su relativizirati „sramotu“, ustvrdivši kako su budući policajci zapravo plesali tradicionalni trus, kolo iz Dalmatinske Zagore, slično Užičkom i optužio je medije kako mlade ljude, ni krive, ni dužne, „progone iz čistog neznanja“.

Ali, proročki glas patera Ike nije se „primio“ u javnosti; da su mladi policajci kojim slučajem zaigrali polku, valcer, čardaš, makedonski oro ili bilo što drugo, ni pol brige, ali Užičko, sačuvaj nas Bože.

A, upravo takav način razmišljanja (priznajem u nedostatku boljeg pretenciozno koristim ovaj izraz), jasno signalizira hipokriziju „društva bolesnog na smrt“, opominje koliko smo licemjerni, kakav i koji sustav vrijednosti dominira, kako unutar državnih institucija, tako i u društvu kao cjelini.

Pretpostavljam da se među hrvatskim kadetima, polaznicima Akademije nalaze i pripadnici srpske nacionalnosti; smiju li oni, kada i gdje zaplesati Užičko, a da to ne bude shvaćeno kako sramote instituciju koju predstavljaju?

Naravno, Marko Perković Thompson i njegovo arlaukanje, pjesme u kojima otvoreno i kontekstualno poziva na mržnju i netrpeljivost prema Srbima, a koje su u dobrom dijelu hrvatske, ne samo desno-nacionalističke populacije, široko prihvaćene i poimaju se kao obrazac i stereotip domoljublja, za policijsku Akademiju nisu sporne.

Jednako kao ni Škorine himne i budnice u kojima se prozivaju „ljudi čudna imena“ (naravno, ne misli na Papuance) koji samo snuju kako da naštete „njegovom voljenom hrvatskom narodu“, uz napomenu kako je tu svoju ljubav, donedavni lider hrvatske radikalne desnice i nacionalističkog polusvijeta okupljenih oko Domovinskog pokreta „debelo“ naplaćivao.

Utoliko ne čudi kako veliki dio tzv. braniteljske populacije, za koje je sve srpsko agresorsko, vrhunaravni izraz domoljubne „poetike“ pronalazi upravo u stihovima Škore i Thompsona, ali je ipak začudno (iako i lako objašnjivo bliskošću hrvatsko-srpskih estradnih folk stererotipa) kako se „mrzitelji svega srpsko-jugoslavensko-komunističkog“ tako razdragano opuštaju uz cajke, zavijanje Arkanove udovice Svetlane Ražnatović Cece, nekakve Seke Aleksić ili Jelene Karleuše; na koncu to je razina glazbe (po receptu Grand parade) i „pinkoidne umjetnosti“ koju jedino razumiju, jer im govori istim razumljivim jezikom („filozofijom“) palanke, kao recimo i Čavoglavi Marka Perkovića Thompsona ili Sude mi što volim svoje najmilije njegova kuma Miroslava Škore.

To nije sve…

Ali, kao i u svakoj lošoj reklami, naravno „to nije sve“; u istoj dičnoj policijskoj Akademiji, šakom i kapom su se prepisivali diplomski radovi (među inim, sjetimo se notornog prepisivača Milijana Brkića Vase, svojedobno jednog od najmoćnijih ljudi HDZ), međutim za to nikad nitko nije odgovarao; hrvatska pogranična policija mlati imigrante, iživljava se na njima, oduzima tim jadnim ljudima, koji u potrazi za boljim životom prelaze ilegalno (kako će drukčije?) i našu granicu: novac, satove, mobitele, dokumente, ne poštuje međunarodne humanitarne kodekse, pa čak ni zakone vlastite zemlje, ali sve to nije problem.

Zašto?

Pa, jer hrvatski ministar unutrašnjih poslova Božinović trubi kako sve to nije istina, iako cijela međunarodna zajednica bruji o nepodpštinama „njegovih ljudi“.

Osim toga, to nije problem, niti sramota sve dok se policajci ne uhvate u Užičko kolo, e tada treba žustro reagirati. Neki su dan dva policajca zamjenili identitet osobe koju su, ispostavilo se greškom uhitili, radilo se o starijem, slijepom čovjeku, kojeg su tijekom privođenja, navodno se opirao, pretukli. Sve do danas traje istraga i sankcija nema (niti će ih biti), ali ne daj Bože, zaigraš li Užičko…

Majka isključene kadetkinje, Marina Kaselj, zgrožena rigoroznom kaznom nad svojom kćerkom obratila se javnosti tražeći pomoć i pravdu za svoje dijete.

Bez odjeka.

Ministar Božinović koji svakog dana daje brojne, različite izjave također o svemu ovome šuti, a kad i govori, ništa ne kaže; na koncu čak i dobronamjerni građani rezoniraju: ideja s Teslom još je i OK, ali plesati srpsko kolo u policijskoj Akademiji, to je ipak previše.

Možda bi Plenković i društvo, ipak vlastitu snagu i vjerodostojnost, recimo najprimjerenije pokazali da „treniranje strogoće“ primjene odlučnom zabranom ustaškog pozdrava Za dom spremni, a ne da pogoduju primitivnim nacionalističkim refleksima raznoraznih uspaljenih ustašoida koji su svojim šovinističkim istupima (p)ostali (ne)prikrivenom mjerom nakaznog hrvatskog domoljublja.

I ne, na žalost, ne radi se o nekakvoj manjini, glasnim marginalcima, kako se ravnodušna na sve tješi „tiha većina“, već o dobro raspoređenim, utjecajnim skupinama koje ista ta tzv. tiha većina tolerira, a dobrim dijelom čak i podržava. A najgore je što to ne želimo vidjeti, što se svi pravimo ka(k)o to nije istina.

**

Ulazak u tajne prirode

Nikola Tesla (Smiljan, 10. jul 1856 – Njujork, 7. januar 1943)

Svojom vanvremenskom genijalnošću i kolosalnom intuicijom Nikola Tesla ušao je u tajne prirode. Živeo je u idejama i istovremeno ih pretvarao u život. Jedan je od najvećih pronalazača sveta, najvećih svetskih naučnika koji je trasirao put oblastima elektrotehnike, svojim fascinantnim pronalascima bio je ispred svojih savremenika, a njegovo delo nadživelo je čitav vek.

Iako je zvanično patentirao 118 svojih izuma (Edison više od 1.000), dosta pronalazaka je ostalo nepatentirano (700), ali brojna dokumentacija koja je ostala posle njegove smrti, sa potpunim opisima stotina ideja iz najrazličitijih oblasti, upućuje na kvalitet njegovog vizionarskog opusa. Teslina istraživanja su promenila način života, a njegovi pronalasci se i danas svakodnevno upotrebljavaju širom sveta.

Tesla se bavio elektrotehnikom u svim oblastima gde je postojala mogućnost za njenu primenu, radio na polju fizike i mašinstva i svojim pronalascima je doprineo pokretanju druge tehnološke revolucije.

Najveća zasluga ovog genija je uvođenje naizmenične struje u široku upotrebu, a Teslini izumi koji su zasnovani na naizmeničnoj struji su temelj razvoja elektronike u svetu

Nikola Tesla rođen je u ponoć između 9. i 10. jula 1856. u selu Smiljanu u Lici, koja je u to vreme pripadala austrijskoj Vojnoj granici, danas Republika Hrvatska. Bio je četvrto dete u svešteničkoj porodici Milutina Tesle. Prezime Tesla potiče od alata za obradu drveta, ali nije poznato da se neko u njegovoj porodici bavio ovim zanatom, posebno ručnom alatkom tesla, po kojoj je, kako se pretpostavlja, porodica dobila prezime…

Iz knjige „Pet srpskih zvezda“ Anđelke Bogdanov (izdavači Feniks libris i Neven, Beograd, 2014)

U spomen Tesli

JEDINSTVENI Muzej Nikole Tesle u Beogradu poseduje bogatu riznicu Teslinih ličnih stvari, predmeta, slika, skulptura, instrumenata i druge lične i naučne arhive. Zgrada je spomenik kulture od 1987, a arhivska građa iz zaostavštine Nikole Tesle nupisana je u registar Uneska Pamćenje sveta 2003;

SPOMENIK Nikoli Tesli postavljena 1963. ispred Elektrotehničkog fakulteta u Beogradu, rad je Frana Kršinića iz 1956. Identičan spomenik nalazi se na Nijagarinim vodopadima sa američke strane, postavljen 1976;

SPOMENIK Nikoli Tesli u prirodnoj veličini, na Nijagarinim vodopadima sa kanadske strane, postavljen 2006, prema rešenju kanadskog vajara Lesa Drajslera;

SPOMEN PLOČA sa likom Nikole Tesle i sa tekstom „U spomen na boravak Nikole Tesle u Beogradu i znameniti govor koji je održao na Velikoj školi 2. juna 1892. godine“, na zgradi rektorata Univerziteta u Beograda;

BRONZANA BISTA koju je po Teslinoj želji izradio njegov prijatelj, vajar Ivan Meštrović 1952, nalazi se u Muzeju Nikole Tesle u Beogradu. Odlivci ove biste nalaze se i u Tehničkom muzeju u Beču i u Muzeju Like u Gospiću;

SPOMENIK Tesli na Beogradskom aerodromu Nikola Tesla, postavljen 2006. Rad Drinke Radovanović visok 3.5 metara, izliven je u bronzi;

SPOMENIK u obliku biste Nikoli Tesli u Novom Sadu nalazi se ispred Fakulteta tehničkih nauka od 2006. Uradio ga je vajar Vladimir Jokanović;

BISTA Nikole Tesle ispred hidrocentrale (jedne od prvih na svetu koja je koristila Tesline patente), rad akademskog vajara Nikole Jankovića, od 2008. u Užicu;

SPOMENIK Tesli, delo Ivana Meštrovića, premešten je 2006. iz zagrebačkog instituta Ruđer Bošković na ugao Masarikove i Preradovićeve u Zagrebu;

STATUA, delo Emila Bohutinskog iz 1932. u Tehničkom muzeju u Zagrebu;

SPOMENIK u zgradi Fakulteta elektrotehnike i računarstva u Zagrebu;

SPOMEN PLOČA na zgradi Stare gradske vijećnice u Zagrebu;

BISTA Nikole Tesle postavljena 2006. ispred Teslinog memorijalnog centra u Smiljanu rad je Mile Blaževića;

SPOMENIK u Banjaluci, ispred zgrade direkcije Elektrokrajine od 2007;

SPOMENIK Nikoli Tesli u Međašima kod Bijeljine od 2011;

BISTA Nikole Tesle u holu zgrade Mađarskog radija u Budimpešti, od 2002;

SPOMEN PLOČA Nikoli Tesli u Pomazu (Mađarska), od 1994;

SPOMEN PLOČA i kamen temeljac za spomenik Nikoli Tesli u ulici Nikole Tesle u Pragu, od 2006;

BISTA Nikole Tesle u srednjoj školi u Moskvi, od 2006;

SPOMEN PLOČA na bivšoj zgradi njujorškog hotela Gerlak gde je Tesla jedno vreme živeo, postavljena 1977. Danas je to Zgrada radio-talasa;

SPOMEN PLOČA na hotelu Njujorker, gde je Tesla i najduže živeo (od 1933. do 7. januara 1943 – soba 3327 na 33. spratu), od 2001;

BISTE na univerzitetima Harvard, Jejl, Kolumbija, Prinston, Mičigen, Viskonsin, Merilend, Ilinois, Purdju, Kornel, Djuk, Karnegi Melon, Džon Hopkins, Pen, Pensilvanije i Mičigena i u Institutu tehnologija Masačusetsa, Institutu tehnologija Kalifornije i Institutu tehnologija Džordžije, postavljene su zahvaljujući upornosti učitelja i učenika iz jedne osnovne škole u En Aboru u Mičigenu;

SPOMENIK Nikoli Tesli ispred Srpske pravoslavne crkve Sv. Sava na Menhetnu u Njujorku;

BISTA Nikole Tesle u Istorijskom muzeju električne energije u zgradi Elektrodistribucije u Jokohami (Japan), od 2008;

SPOMEN BISTE Nikole Tesle u Australiji: u Srpskom centru Zapadne Australije od 2006, rad vajara Jovana Radanovića; u Školi za elektrotehniku, elektroniku i računarsko inženjerstvo Univerziteta Zapadne Australije;

SPOMENIK Nikoli Tesli u jednom od centralnih parkova Bakua (Azerbejdžan), otkrivena 2013. Autori spomenika visokog 3,3 metra izlivenog u bronzi su azerbejdžanski vajar Omar Eldarov i arhitekta Sanan Salamzadeh…

Nikoli Tesli u čast

* Jedinica za magnetnu indukciju nosi naziv Tesla od 1960, što je retko priznanje naučnicima. Tu čast ima samo 15 naučnika u svetu;

* The Tesla Society, osnovano 1956;

* Tesla krater na mescu;

* 2244 Tesla, mala planeta;

* Termoelektrana Nikola Tesla u Obrenovcu;

* Tesla, kompanija u Češkoj

* Tesla Motors, kompanija za proizvodnju električnih automobila u SAD;

* Tesla super računar kompanije NVIDIA;

* Aerodrom Nikola Tesla u Beogradu;

* Nikola Tesla nagrada;

* Teslin lik na novčanici od 100 dinara;

* Teslin lik na novčanici od jednog dolara;

* Nikola Tesla Corner u Njujorku;

* Nikola Tesla na naslovnoj strani magazina Time, 1931…