Srpske elite i demokratija

Sumnja bi se, dakako, javila i zbog pretpostavljenoga nerazmjera između ambiciozna naslova i krajnjega rezultata.

Slučaj je htio da iznimka nanovo potvrdi pravilo. Kad se pod spomenutim naslovom pojavila knjiga s autorskim potpisom Latinke Perović, povjesničarke koja svojim ukupnim djelom zavređuje golemo povjerenje u strukovnoj sferi, mjesta za sumnju, naravno, nije bilo, a s obzirom na temu najavljenu naslovom očekivanja su bila premašena: nakon što sam pročitao prvu trećinu teksta, uvjerio sam se da je knjiga višestruko postigla svoj ambiciozni telos, koji je pretpostavljao koordinaciju autoričina minuloga rada (rezultate istraživanja moderne srpske povijesti, osobito devetnaestostoljetne), obuhvatnu analizu političke povijesti 20. stoljeća i cjelovit uvid u biografije i bibliografije osoba koje u knjizi čine dva separea srpske političke i intelektualne elite u drugoj polovici 20. i na prijelazu u 21. stoljeće.

Premda se ni iz naslova ni iz podnaslova – Beleške o intelektualnoj i političkoj eliti u Srbiji (XX – XXI vek) – struktura knjige ne da naslutiti (što se neobaviještena čitatelja, kad istom otvori svezak, doimlje kao činitelj ugodna iznenađenja), knjigu tvore portreti pojedinačnih ličnosti intelektualne i političke elite. Posrijedi su monografske studije o njima, a njih je trinaestero: Dobrica Ćosić, Marko Nikezić, Koča Popović, Milovan Đilas, Ivan Đurić, Novak Pribićević, Slobodan Inić, Ivan Stambolić, Olga Popović Obradović, Sima Ćirković, Zoran Đinđić, Bogdan Bogdanović i Radomir Konstantinović. Portreti su podijeljeni u dva dijela, od kojih prvi predstavlja dominantnu elitu (s Dobricom Ćosićem kao jedinim zastupnikom), a drugi neželjenu (s dvanaestero preostalih).

Prije pogleda u tematski svijet Elita istaknuo bih distinktivno obilježje koje Latinku Perović odvaja od većine njezinih fahkolega na slavenskom Jugu. To bih obilježje za ovu prigodu nazvao uzdržavanjem od arbitrarnih političkih sudova o povijesnim ciklusima i epohama kakvima su, na žalost, skloni mnogi povjesničari. Otklon od njih u Latinke Perović sasvim je eksplicitan (str. 150): „Politička osuda simplifikuje prošlost. Ona je lišava unutrašnje dinamike i napetosti. Š…Ć politička osuda bilo kojeg istorijskog fenomena, pa i fenomena komunizma, ne može da zameni potrebu njegovog objašnjenja.“ Ovaj svojevrsni aksiom proizlazi iz činjenice, dosad višekratno potvrđene u njezinim prethodnim radovima, da na povijesne pojave i procese Latinka Perović gleda kao zainteresiran promatrač i profesionalni povjesničar, ali istodobno i kao osoba iznimne spoznajne znatiželje, kojoj povijesne činjenice ne znače mnogo ukoliko nisu okružene odgovarajućim kontekstom i objašnjene podrobno i cjelovito.

Političke osude koje izriču povjesničari doimlju se jednako neozbiljno kao, na primjer, rasprave o imenu jezika što ih rado zapodijevaju ili se u njih uključuju naši jezikoslovci neskloni modernoj lingvistici: povijesna znanost ne raspolaže kriterijem po kojem bi mogla politički suditi, kao što ni lingvistika ne raspolaže kriterijem za imenovanje jezika. S druge strane, događa se još nešto, ne manje zanimljivo. Premda je jasno da politička osuda leži u jurisdikciji praktične političke sfere, suvremeni Zeitgeist svjedoči da upravo ljudi od vlasti, kad se nađu pred kakvim osjetljivim povijesnim problemom, u pomoć dozivlju baš povjesničare (što je prepoznatljivo po frazama od kojih su najfrekventnije dvije: „to je pitanje za povjesničare“ i „pravorijek će dati struka“).

Stupanj istraženosti srpskoga 19. stoljeća postao je visok zahvaljujući predanu istraživačkom radu Latinke Perović. Dvadesetak svezaka povijesnih izvora i monografskih rasprava s njezinim priređivačkim ili autorskim potpisom zacijelo je opus magnum koji joj osigurava počasno mjesto u srpskoj historiografiji, a u hrvatskoj nezaobilazan punkt za proučavatelje hrvatsko-srpskih odnosa 19. i 20. stoljeća. Istraživanja Latinke Perović spominjem kao faktografsku činjenicu, ali i kao sadržaj uvoda u Elite. (Naslovljeno: Intelektualna i politička elita u Srbiji u prethodnim istraživanjima autora knjige – prim. ur.)

Uvod sadržava osvrt na istraživački put Latinke Perović i na njegove rezultate, koji su postali osnova za postavljanje teze o dominantnoj i neželjenoj eliti u Srbiji: dvije se elite pokazuju kao dva realno različita svjetonazorska izbora, kao dvije nepomirljive vizije unutrašnjega ustrojstva i razvoja srpske države, ali i kao dvije sasvim suprotstavljene vanjskopolitičke orijentacije. Naime, od početka njezine moderne povijesti (od 1804. ili pak od tridesetih godina 19. stoljeća) Srbijom dominira politička i intelektualna elita koja opstanku nacije pretpostavlja „oslobođenje i ujedinjenje“, dva cilja neostvariva bez ratova. Zbog ratova ili zbog priprema za njih cjelokupno je društvo stagniralo ili regrediralo: „Unutrašnji razvoj“ – sažimlje Latinka Perović terminologijom dominantne srpske političke i intelektualne elite – „značio je razbijanje organskog jedinstva naroda kao uslova za njegovu kolektivnu slobodu.“ Toj je eliti, u svim razdobljima moderne povijesti, suprotstavljena „tanka liberalna tradicija“. Nakon uspostave parlamentarnoga sistema formiraju se dvije suprotstavljene političke snage, radikali i naprednjaci, a početak formiranja dvaju tabora pada u posljednju trećinu 19. stoljeća, u doba kad se na političkoj pozornici pojavljuje Narodna radikalna stranka. Tu se ujedno nalazi polazna točka za tezu o dominantnoj i neželjenoj eliti.

Od početaka organiziranoga političkog života u novovjekovnoj Srbiji do danas postoje nevolje s institucionalnom demokracijom: od civilizacijske moderne dominantna je elita prihvaćala demokratske procedure samo kao izvanjski okvir, koji je ispunjavala domaćim sadržajem: narodnjačka samouprava trajno je onemogućavala uspostavu institucionalne demokracije, dok su stvarnim političkim procesima upravljale neformalne grupe, u Srbiji tradicionalno utjecajne. Iz glavne se teze izvode dvije podteze, koje stoje u odnosu međuovisnosti. Jedna od njih govori o socijalnom egalitarizmu što ga je prouzročio odbojan stav srpskih stranaka prema ekonomskom razvoju zemlje. Zbog toga je socijalna ravnoteža stvarana ravnomjernom distribucijom siromaštva. S ovom je pojavom u uzročno-posljedičnoj vezi druga podteza, kojom se objašnjava ustrajno odbacivanje kapitalizma i glavnih procesa civilizacijske moderne. Početak odbacivanja modernizacijskih procesa seže u vrijeme Svetozara Markovića, koji je „u Srbiji utemeljio ideju o zaostalosti kao prednosti, to jest o neponavljanju puta koji su u svom razvitku prošli zapadnoevropski narodi. U principima koje su proklamovala revolucionarna učenja u tadašnjoj Zapadnoj Evropi, zajedničkoj svojini i samoupravi naroda, Marković je prepoznao one iste, samo usavršenije principe na kojima su se temeljile patrijarhalne zajednice srpskog naroda (zadruga i opština) u kojima se održao pod dugom tuđinskom vladavinom“.

Neprekinut kontinuitet devetnaestostoljetnih procesa Latinka Perović proteže i na 20. stoljeće, na obje Jugoslavije, ali i na doba poslije njih, koje seže do našega vremena: stara patrijarhalna supstancija pakira se u europsku formu. Tako je nastala i do danas se održala ključna dvojba srpske politike: Zapad ili Istok. Dvojba se očituje i danas, koliko u unutrašnjem razvoju Srbije toliko i u njezinoj vanjskopolitičkoj orijentaciji. Dok neželjena elita upozorava na nužna zapadna odredišta, dominantna im postavlja protusredišta.

* * *

Na početku uvoda Latinka Perović tvrdi da njezina knjiga nije „istorija intelektualne i političke elite u Srbiji“. S tom se tvrdnjom mogu složiti samo uvjetno: u knjigu su uvrštene studije o osobama izabranima po autorskim kriterijima. Ali, kad je posrijedi podloga na kojoj treba počivati povijest intelektualne i političke elite, knjiga Latinke Perović već sada jest dio takve povijesti, pa je podnaslovu knjige mirne duše mogao biti dodan još jedan, Prilozi za povijest intelektualne i političke elite. Kako bilo, s dodatnim podnaslovom ili bez njega, knjizi predviđam – i želim – svijetlu budućnost.

Delovi opširnijeg prikaza objavljenog u časopisu Gordogan br. 33-34