Srpsko-hrvatski savez

Omer Karabeg: Jedan od najtrajnijih političkih saveza u BiH je savez između Milorada Dodika i Dragana Čovića. Šta povezuje tu dvojicu političara?

Slavo Kukić: Vrlo često se govori da njih povezuju stvari ideološke naravi. Ja, međutim, mislim da je ideologija samo paravan, da njih povezuje druga vrsta interesa i da je njihov savez vezan za činjenicu da su i jedan i drugi duboko ogrezli u kriminalu. Za njih je „borba za interese naroda“ najbolji paravan da se ono za šta se svugdje u svijetu završava u zatvoru – ako ne u potpunosti anulira, onda barem koliko je to moguće relativizira.

Dragan Bursać: Ja mislim da je riječ o dvojici pragmatika. Nema tu govora o bilo kakvoj ideologiji. NJihov cilj je – ostati na vlasti pošto-poto. Uzmimo primjer gospodina Dodika. On je bio mladi socijalista, pa reformista, pa samostalni kandidat, pa socijaldemokrata, a sada je ultranacionalista pod plaštom socijaldemokratije. Očigledno je da je cilj i jednom i drugom da zadrže stečeno bogatstvo, da ostanu sa ove strane tamničkih vrata, a da bi to ostvarili ne prezaju ni od čega. Koliko god bio nezdrav, njihov savez je normalan.

Omer Karabeg: Najnoviji zajednički potez Dodika i Čovića je zahtev da u Ustavnom sudu BiH ne bude stranaca. Da bi se to ostvarilo mora da se promeni Ustav Bosne i Hercegovine, a on se ne može menjati bez saglasnosti predstavnika Bošnjaka, koji su već odavno stavili do znanja da se neće s tim saglasiti. Ako Dodik i Čović znaju da njihov zahtev ne može proći, zašto ga onda pokreću?

Slavo Kukić: U pitanju je talasanje, jer i jedan i drugi imaju svoje medije. Gospodin Dodik kontroliše najjači elektronski medij u Republici Srpskoj, a Dragana Čovića podržava najčitanija novina na prostoru BiH gdje su Hrvati u većini. I jednom i drugom je jasno da promjena ustava ne može proći. Jer to što oni predlažu da Ustavni sud BiH bude sastavljen od šest sudaca – po dvojica iz svakog od tri konstitutivna naroda – i da nijedna odluka ne može biti donijeta ako za nju ne glasa najmanje po jedan sudac iz svakog naroda, potpuno je suprotno praksi ustavnih sudova u svijetu i u državama koje su slične BiH. Oni žele Ustavni sud pretvoriti u Dom naroda i na taj način odgoditi uspostavljanje pravne države u BiH. To im garantuje da neće odgovarati za ono što su do sada činili, a zbog čega se završava u zatvoru. Zbog toga Dodik ne mora brinuti ni zbog Bobar banke, ni zbog Pavlović banke, niti zbog Boske, niti zbog autoputa, a Čović se ne mora bojati da će ponovo biti otvoreni slučajevi koji se tiču Eroneta i Sokola. NJihova priča o tome kako izmjenama u sastavu Ustavnog suda žele Srbe i Hrvate dovesti u ravnopravnu poziciju i spriječiti majorizacija je priča za malu djecu. Radi se o dvojici izuzetnih pragmatika s tim što je Milorad Dodik siroviji, a Dragan Čović suptilniji. Sve ostalo je potpuno isto.

Dragan Bursać: Riječ je o medijskom bildovanju nacionalnih mišića, jer s vremena na vrijeme treba podizati tenzije. Kako se radi o prvoklasnim političkim šarlatanima koji su ovisni o medijima, oni su u politički život morali ubrizgati injekciju koja se zove promjena ustava, mada to nema nikakve veze sa realnošću. Drugi njihov cilj je obezvređivanje pravosuđa BiH, što je Dodik započeo sprovođenjem referenduma kojim je na neki način demontirao kompletno Tužilaštvo BiH. Gospodin Čović radi to isto, samo daleko suptilnije i i te kako mu odgovara uraganska inicijativa gospodina Dodika. Po mom sudu ova predstava oko Ustavnog suda trajaće još najviše deset-petnaest dana. Naravno da se ništa neće desiti, ali oni su svojom pričom o Ustavnom sudu uspjeli da zatalasaju javnost. Da nije tako ne bismo ni mi sada pričali o tome.

Slavo Kukić: Ja mislim da se to neće tako brzo završiti. Pričom o Ustavnom sudu Milorad Dodik pravi uvod u slijedeće parlamentarne izbore 2018. On je već najavio još jedan referendum u 2017. On želi stalno održavati tenzije među građanima Republike Srpske i marginalizirati opoziciju na isti način kako je to učinio na lokalnim izborima oktobra prošle godine. Što se tiče Čovića, on bi se mogao suočiti sa problemima – ne zbog organa pravosuđa, nego zbog onoga što mu je u predbožićno vrijeme servirala Katolička crkva. To je zapravo bilo najsnažnije distanciranje Katoličke crkve od politike bosanskohercegovačkog HDZ i njegovog lidera od 1996. Naime, uoči Božića Ivo Tomašević, tajnik Biskupske konferencije BiH, u autorskom tekstu u Slobodnoj Dalmaciji vrlo snažno je kritizirao HDZ BiH i Dragana Čovića osobno zbog njihova zalaganja za treću izbornu jedinicu, odnosno treći entitet… Biskup Komarica je još više upro prstom u savez Čović – Dodik tvrdnjom da je iz Republike Srpske nestalo više od 90 posto Hrvata i da bi Čoviću bolje bilo da vodi računa o vlastitim sunarodnicima, nego da kuje planove sa Dodikom.

Omer Karabeg: Gospodin Kukić je uporedio odnos Dodika i Čovića sa odnosom koji su tokom rata imali Radovan Karadžić, lider bosanskohercegovačkih Srba, i Mate Boban, koji je u to vreme bio lider bosanskohercegovačkih Hrvata. Gospodine Bursać, kakvo je vaše mišljenje, podseća li savez Dodik-Čović na savez Karadžić-Boban?

Dragan Bursać: Ta dva saveza se i te kako mogu porediti. Dodik i Čović izigravaju malog Karadžića i malog Bobana. Međutim, zvanični Zagreb i Beograd trenutno ne trebaju ni takvog Dodika ni takvog Čovića. Ta njihova igra uspijeva samo dok se igra na nivou BiH. Dodik nema ništa protiv toga da bude novi Radovan Karadžić u Republici Srpskoj. Međutim, to nikako ne odgovara Vučiću zbog evropskog puta kojim ide Srbija. Sa druge strane, nemojmo zaboraviti da je Dodik ptica zloslutnica, da je on mnoge srbijanske vladare ispratio u debelu penziju, a on je od 2006. stalno na vlasti. On je političar koji koristi minimum manevarskog prostora da bi izvukao maksimum. To mu zasad ide dobro. Međutim, kao što je rekao profesor Kukić, glave bi mu mogla doći represija kojoj će morati pribjeći. Prije svega, doći će do ekonomskog kolapsa koji je već sada vidljiv golim okom. Ne trebate biti ekonomski analitičar da biste bili toga svjesni.

Omer Karabeg: Može li se reći da je zajednički cilj Dodika i Čovića slabljenje BiH?

Dragan Bursać: Nije to zajednički cilj Dodika i Čovića. NJihov zajednički cilj je ostanak na vlasti. Ukoliko bi uslov da ostanu na vlasti i da ne odu u zatvor bio stvaranje unitarne BiH, oni bi bili najveći unitaristi. Oni nemaju vlastita uvjerenja, oni zastupaju samo ono što ih održava na vlasti… Pitate da li su spremni da unište BiH. Jesu – ukoliko će ih to održati na vlasti.

Slavo Kukić: Poznajem Dodika iz drugih vremena kada sam mu govorio: „Mile, smiri se“, jer je bio vrlo žestok kritičar Miloševića, Karadžića i Mladića. To je bilo između 1996. i 2005. Ako on danas slavi Karadžića i Mladića i velikosrpsku politiku, onda on nema nikakav sistem vrijednosti. Jedino što ima – to je pragmatizam. Isto je i sa Draganom Čovićem, samo je njegova karijera išla drugačije. On je devedesetih godina bio jedan od jačih mostarskih ujdijevaca (UJDI – Udruženje za jugoslovensku demokratsku inicijativu) da bi danas došao dotle da priča o trećem entitetu. Niti on istinski želi treći entitet, niti Dodik istinski želi secesiju Republike Srpske. To je za njih samo način da što duže ostanu na vlasti. Ne mislim da je njihov cilj slabljenje BiH, već zadržavanje status quoa. NJima je to potrebno kako na dnevni red ne bi došli njih dvojica.