Šta Grčka ima protiv Makedonije

Grčka histerija vezana za činjenicu da ustavno ime novoformirane države čuje i naziv sjevernog dijela Grčke, da je solunska Bijela kula na makedonskim kovanicama, te da je zvijezda iz Vergine na zastavi, tvrdila je da Republika Makedonija ima teritorijalne ekspanizionističke ambicije. Zvanična Atina je, prije svega, imala zamjerke na član 49. Ustava Republike Makedonije iz 1991. godine, koji kaže: „Republikata se griži za položbata i pravata na pripadnicite na makedonskiot narod vo susednite zemji i za iselenicite od Makedonija, go pomaga nivniot kulturen razvoj i gi unapreduva vrskite so niv. Republikata se griži za kulturnite, ekonomskite i socijalnite prava na gradjanite na Republikata vo stranstvo“.

Atina je tumačila odredbe ovog člana Ustava kao poticaje za teritorijalne pretenzije prema Grčkoj. Da bi razuvjerilo Grke u postojanje takvih ambicija, Sobranje je 6. januara 1992. godine usvojilo dva amandmana na Ustav. Amandman I kaže da „Republika Makedonija nema teritorijalni – pretenzii kon sosidnite državi, granicata na Republika Makedonija može da se menuva samo vo soglasnost so Ustavot, a vrz principot na dobrovolnost i vo soglasnost so opštoprifatenite megjunarodni normi.“

Amandman II propisuje da „Republikata pritoa nema da se meša vo suverenite prava na drugi državi i vo nivnite vnatrešni raboti“.

Ovo ipak nije bilo dovoljno da Grčka preispita svoju politku prema Makedoniji, sve do septembra 1995. kada je potpisan Privremeni sporazum. Mjesec kasnije Grčka je ukinula embargo protiv Makedonije. Grčka od proglašenja nezavisnosti permanentno zahtijeva da se Republika Makedonija u potpunosti odrekne riječi „Makedonija“ u svom imenu.

Ujedinjene nacije su Makedoniju priznale tek 1993. godine pod imeno Bivša Jugosavenska Republika Makedonija. Do tada, embargom i tranzicijom izmučena zemlja nije mogla imati ni pristup kreditima međunarodnih finansijskih institucija. Ovim spor nije bio riješen, već je samo omogućeno minimalno priznavanje postojanja Makedonije na međunarodnoj sceni. Grčka je u maju 1993. odbila i pokušaj UN-a da posredstvom svog izaslanika Curusa Vancea pokuša izgraditi povjerenje dviju zemalja narušeno usljed sporenja. Već 16. februara 1994. godine, dva dana nakon velikih demonstracija protiv korištenja ustavnog imena Republike Makedonije u Atini, novoizabrani grčki premijer Papandreu nametnuo je novi embargo protestirajući zbog ruskog i američkog priznanja ove zemlje.

Ovaj embargo ostavio je na Makedoniju užasne posljedice, pogotovo zbog onemogućavanja transporta nafte i naftnih derivata. Istovrmeno, zemlja je indirektno trpjela teške posljedice činjenice da je i susjedna Savezna Republika Jugoslavija pod međunarodnim sankcijama. Spor je stavljen pod kontrolu tek Privremenim sporazumom iz 1995. godine, uz pomoć Ujedinjenih nacija i Sjedinjenih Američkih Država.

Rijetko su Grci pominjali naglas svoju strepnju da će postojanje makedonske države potvrditi postojanje makedonske nacije, što bi moglo podstaći i ohrabriti slavenofonsku manjinu u Grčkoj da traži status nacionalne manjine. Antimakedonska kampanja zvanične Atine, koja ostaje aktuelna i dvadeset godina poslije, otpočela je izjavom ministra vanjskih poslova Antonisa Samarasa iz 1991. da Grčka nikad neće priznati državu koja sebe zove Makedonijom.

Mitsotakis je lobirao kod svojih evropskih partnera ubjeđujući ih da treba da prihvate njegove tvrdolinijske stavove prema Makedoniji. Dodatno je bio opterećen strepnjom da će javno mnijenje u Grčkoj tražiti njegovu smjenu ukoliko načini korak u smjeru bilo kakvog kompromisa. Ponavljao je da bi to značilo „povratak još većeg šoviniste Andreasa Papandreua i PASOK-a“. Ovu Mitsotakisovu prijeteću slutnju potvrdile su masovne demonstrcije u februaru u Solunu i u Atini u decembru 1992. godine.

PASOK-ov slogan „I Makedonia einai elliniki“ („Makedonija je Grčka“) s početka devedesetih, u nekim zapadnim medijima pogrešno je protumačen kao nastojanje Grčke da se okoristi haotičnim stanjem u susjednoj Jugoslaviji da bi polagala prvo na teritorij Republike Makedonije. Politički protivnici PASOK-a su tu slutnju nastojali maksimalno kapitalizirati da bi učvrstili vlastitu poziciju.

Pojavom VMRO-DPMNE na makedonskoj političkoj sceni radikalni diskursi i retorike se zaoštravaju na obje strane. VMRO asocira Grke (i ne samo njih) na, po njima, ozloglašenu antigrčku organizaciju spočetka XX stoljeća. Nadalje, prijedlog da se stavi zvijezda iz Vergine na zastavu Republike Makedonije, te makedonskim ustavom definirana briga za „makedonsku manjinu“ u Grčkoj, uzburkali su duhove zvanične Atine, koja je ove poteze Skoplja počela u krajnjim situacijama tumačiti i kao najavu teritorijalnih pretenzija Makedonije prema Grčkoj. Zvijezda iz Vergine, simbol porodice Filipa i Aleksandra Makedonskog, za Grke simbolira snagu koja je ujedinila zavađene grčke polise i raširila tekovine grčke civilizacije širom svijeta u četvrtom stljeću prije nove ere.

Posrednička uloga UN-a otpočela je imenovanjem Cyrusa Vancea na poziciju specijalnog izaslanika UN-a u oktobru 1991. Zajedno s drugim kopredsjedavajućim lordom Owenom prezentirao je nacrt dokumenta za medijaciju 14. maja 1993. godine. U tom periodu, kopredsjedavajući su izašli i s nekoliko prijedloga za novi naziv BJRM, među kojima je bila i „Nova Makedonija“, ali su ih obje strane odbacile.

Generalna pozicija Grčke je da upotrebom termina Makedonija, nova država uzurpira grčko ekskluzivno naslijeđe, pod vodstvom slavenskih nacionalista. U grčkom diskursu, nova država je nazivana „Republikom Skoplje“. Makedonci su, s druge strane, željeli iskoristiti svoje pravo na nezavisnost u trenutku raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i iskoristiti svoje pravo na nacionalno samoopredjeljenje. Grčka je 4. decembra 1991. objavila svoj zvanični stav po kojem priznanje Republike Makedonije ovisi od njenih garancija da se neće pozivati na polaganje prava na dio grčke teritorije, da će zaustaviti neprijateljsku propagandu protiv Grčke, te da će isključiti ime „Makedonija“ i njegove izvedenice iz svog imena.

Iako je fokus ovog grčkog stava na imenu, preciznije kontekstualiziranje također zahtijeva pojašnjenje razloga za isticanje i druga dva zahtjeva. Zahtjev koji se odnosi na garanciju Makedonije da neće posezati za grčkom teritorijom direktno je vezan za član 49 novog makedonskog ustava, po kojem se „Republika stara za status i prava onih osoba iz susjednih zemalja koje pripadaju makedonskom narodu i makedonskom iseljenštvu…“ Istovremeno, konkretnosti radi, ovdje treba istaći da član 108. Ustava Grčke ima veoma sličan sadržaj. Drugi zahtjev se odnosio na neprijateljski nastrojeni diskurs prema Grčkoj u medijima odnosio se jednostavno na obuzdavanje onoga što je Grčka doživljavala kao antigrčku propagandu.

Upravo na insistiranje Grčke Evropska unija je krajem decembra 1991. zahtijevala od Republike Makedonije da promijeni sporni sadržaj u svom ustavu. Već u januaru 1992. godine makedonska skupština, Sobranje, usvojila je amandmane na ustav, ističući da nema pretenzija na tuđe teritorije. Evropska unija je potom izdala Izvještaj Badinterove komisije u skladu s kojim je i ova zemlja ispunjavala sve uvjete za međunarodno priznanje državne samostalnosti.

U tom periodu postmaastrichtske euforije vezane za osnivanje Evropske unije, koja je za jedan od svojih ključnih elemenata imala „evropsku solidarnost“, Grčka je kao zemlja članica ozbiljno računala na podršku nije u svom obračunu s novoosnovanom državom. U tom periodu Atina se zalagala za jaku Srbiju, tada pod Miloševićevim režimom, koja bi mogla rukovoditi ovim novim federalnim entitetom. Ove procjene su bile pogrešne, budući da se u tom periodu Srbija suočavala s tenzijama na Kosovu i povlačenjem vojske iz Makedonije, što Grci nisu uzeli u obzir.

Od 1991. do 1993. godine grčki premijer Mitsotakis i ministar vanjskih poslova Samaras nekoliko puta su se suretali s Miloešvićem da bi razgovarali o „makedonskom problemu“. Gligorov je 16. januara 1992. javno protestirao što Milošević s Atinom razgovara o Makedoniji u odsustvu makedonskih predstavnika. Milošević je tada tvrdio da nije tačno da ima 40.000 Srba na sjeveru Makedonije, na što su ukazivali rezultati posljednjeg popisa, već 150.000. Nakon izbora u Grčkoj, razgovori s novim grčkim premijerom Andreasom Papandreuom nastsvljani su u 1995. godini.

Snažan utjecaj „makedonskog pitanja“ na unutrašnje političke odnose u Grčkoj početkom devedesetih godina doveo je do „makedonizacije“ grčke vanjske politike. Kofos (grčki politički analitičar – prim. ur.) izgradnju tog dijela vanjskopolitičkog djelovanja dijeli na tri faze: Mitsotakisova vladavina od 1991. do oktobra 1993. godine, Papandreuovu politiku od oktobra 1993. do 1995. godine i stupanje na snagu Privremenog sporazuma.

U prvoj fazi, svaka razlika između grčke ljevice i desnice o makedonskom pitanju nestala je 1992. godine, kada je lider tadašnje opozicije Andreas Papandreu osvojio izuzetno negativan stav prema bilo kakvom pokušaju premijera Mitsotakisa da radi na pronalaženju kompromisnog rješenja spora s Makedonijom. U međuvremenu, maksimalistički zahtjevi u pogledu imena Republike Makedonije postali su vanjskopolitičkim imperativom na kojem se dokazuje ili opovrgava grčki patriotizam i time stječu ili gube poeni na uzburkanoj grčkoj političkoj sceni.

Drugu fazu razvoja „makedonskog pitanja“ obilježila je tvrdolinijaška vanjska politika, uglavnom fokusirana na kritiziranje ustupaka koje je prethodna vlast bila spremna praviti. Nespremnost nove vlade na kompromise bila je od velike pomoći Gligorovu na međunarodnoj sceni.

Uslijedio je embargo (odnosno „protivmjere“ kako ih je grčka vlada zvanično nazvala) prema Republici Makedoniji u februaru 1994. godine za sve artikle osim hrane i lijekova. Sve ovo doprinijelo je tome da međunarodna zajednica percipira grčku politiku o „makedonskom pitanju“ kao nasilničku i agresivnu. Vremenom sve snažniji ekonomski i trgovački interesi te gubici koje je trpjela i grčka ekonomija, pogotovo na sjeveru zemlje zbog nemogućnosti prodora na nova tržišta na Balkanu i istočnoj Evropi, išli su u korist odluke da se embargo ukine. Akademska zajednica je konačno počela naglas nabrajati negativne ishode maksimalističke politike. U međuvremenu Sud Evropskih zajednica odbio je prijedlog Komisije za „privremene mjere“ protiv Grčke. Godinu poslije, sredinom 1995. Pravobranilaštvo Suda prihvatilo je grčku argumentaciju. Potpisivanje Privremenog sporazuma u septembru 1995. na određeni način je spasilo Evrpsku komisiju od odbijanja njiovog slučaja protiv Grčke. Ipak, Sud je od nje tražio pokrivanje sudskih troškova. Istovremeno Vance je uključio UN u posredovanje između strana u sporu.

Treća faza, otpočeta stupanjem na snagu Privremenog sporazuma, bila je rezultat novog pristupa rješavanju ovog, u suštini, bilateralnog sporazuma. Ipak, crna mrlja njegove provedbe bio je stav Grčke po kojem ime BJRM ne smije uključivati riječ „Makedonija“ niti njene izvedenice. U nedostatku manevarskog prostora, s kojom se suočava od proglašenja svoje nezavisnosti, makedonska država je otvoreno računala da će grčko zatezanje situacije vremenom splasnuti, te da će spor izgubiti na prvobitnom značaju. Nijedno pitanje u grčkoj vanjskoj politici nije zadobilo takvu pažnju javnog mnijenja poslije „kiparske krize“ pedesetih godina.

Kofos je ocijenio da su ova pitanja podijelila grčku javnost na „solunsku“, odnosno „sjevernjake“ koji uključuju egejske Makedonce, Tračane i Epirote, te onu „atinsku“. Dok je ona sjevernjačka strana sklonija pružanju podrške praktičnim rješenjima, poput onih koje su predlagali Simitris i Pangalos, smatrano je da „atinska“ politika i predugo balansira i održava sve u statusu quo.

Neprimjerene razmjere i načini politizacije ovog pitanja od Grčke ovoj strani su oduzele dosta bodova u diplomatskim krugovima, što je išlo u prilog Makedoncima. Krug onih koji su priznavali ovu republiku počeo se rapidno povećavati te je ona podnijela zahtjev za članstvo u Ujedinjenim nacijama. U januaru 1993. godine tri zemlje članice Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija (Velika Britanija, Francuska i Španija) predložile su plan za poboljšanje odnosa dviju zemalja i predložile akronim FYRoM (tj. BJRM). Kada su pod tim nazivom šest zemalja članica EU odlučile 16. decembra 1993. priznati novu državu, zvanična grčka pozicija je doživjela svoj prvi poraz. Suočivši se s diplomatskim porazom Grčka je uvela novi embargo u februaru 1994. godine, kada je izričito zabranila prolazak robe za Makedoniju preko solunske luke. Evropska komisija je neuspješno pokušala dokazati nelegitimnost ovog embarga u Evropskom sudu. Ogromna ekonomska šteta pretrpljena zbog embarga ubrzala je intervenciju Sjedinjenih Američkih Država, što je dovelo do Privremenog sporazuma između Grčke i Makedonije 1995. godine. Kao protuuslugu za ukidanje embarga Makedonija je promijenila izgled svoje zastave, na kojoj je bila zvijezda od Vergine, koju su grčki arheolozi doveli u vezu s porodicom Aleksandra Makedonskog.

Tako je 13. septembra 1995. godine u New Yorku potpisan Privremeni sporazum kojim se Republika Makedonija obavezuje da će se odreći spronog simbola na zastavi i uzdržati od bilo kakvih teritorijalnih potraživanja od Grčke. Zauzvrat, Grčka će ukinuti embargo i uzdržati se od protivljenja članstvu Makedonije u multilateralnim organizacijama. Angažman Washingtona bio je dvojako motiviran – SAD je htio vidjeti stabilizaciju unutar bivše Jugoslavije i spriječti daljnju destabilizaciju Makedonije. Po potpisivanju ovog sporazuma Makedonija je konačno mogla postati punopravnom članicom OSCE-a, u kojoj je imala posmatrački status od 1993, te Vijeća Evrope i NATO-ovog programa Partnerstvo za mir. Dvije zemlje su se također dogovorile da održavaju redovne dugogodišnje susreta na kojima bi diskutirale o otvorenim bilateralnim pitanjima.

Rad na ovoj knjizi zaključuje se u vrijeme kada procedura u Makedoniji i Grčkoj još uvijek treba reći da li je poslije dvije i pol decenije okončan bilateralni spor o ustavnom imenu Republike Makedonije i da li će ona time postati Republika Sjeverna Makedonija.

Izdavačka kuća Mostart iz Zemuna objavila je studiju bosanskohercegovačke autorke Lejle Ramić Mesihović Makedonija – čedo realpolitike XX veka sa podnaslovom Ključni vanjskopolitički izazovi Republike Makedonije. Ova knjiga rezultat je višegodišnjih istraživanja geopolitike južnog Balkana što je predmet autorkinog akademskog angažamana.

U dogovoru sa izdavačem Danas prenosi odlomke iz poglavlja ove knjige o dvadesetogodišnjem sporu Makedonije i Grčke koji se ovih dana možda privodi kraju. Izbor i oprema teksta redakcijski.