Šta i koliko jedu deca u školi: Poredili smo podatke iz Hrvatske, CG, BiH i Srbije

Od običnih pekarskih proizvoda, pizze i bureka s ponekom voćkom, do raznih variva poput onoga s lećom i junetinom, paprikaša, rižota, posluženog uz salate i integralni ili kukuruzni kruh, pa do menija u kojem se poštuju religijske, svjetonazorske ili zdravstvene potrebe učenika – sve to nalazi se na tanjuru hrvatskih osnovnoškolaca.

Sve su škole dužne organizirati jedan obrok za učenika za što se iz državnog proračuna samo za prvi mjesec primjene izdvojilo šest milijuna eura za ukupno pet milijuna konzumiranih obroka u svim hrvatskim školama.

Bila je to mjera koja je za glavni cilj imala izbjeći glad među učenicima i mjera koja je otkrila sav jad svake lokalne i regionalne samouprave u Hrvatskoj.

Naime odlukom da se financira jedan obrok svi su učenici u Hrvatskoj mogli imati kuhane obroke, dakle pravi ručak da su lokalne vlasti koje su vlasnici školskih ustanova dosita ulagali u školske kuhinje i zapošljavanje kuhara, a ne na iste gledali kao trošak, stoga je i sada prisutan nesrazmjer u ponudi jela učenicima.

Kad se odluka o jednom besplatnom obroku morala primijeniti s početkom drugog polugodišta škole koje su imale kuhinju i uvjete sredstva su prenamijenile u topli obrok za učenike, a one koje kuhinje nemaju snalazile su se ugovorima s pekarama poput većine škola u Dalmaciji.

Tada su nesrazmjer obroka morali objašnjavati redom ravnatelji takvih škola, ne i lokalni političari koji su proračunski novac usmjeravali na druge „prioritete“.

Nasuprot njima, prije odluke o jednom besplatnom obroku Hrvatska je imala i ima škole koje ne samo da imaju kuhinju nego poput onih u Sisku imaju angažirane nutricioniste za izradu menija učenicima ili poput OŠ „Matija Gubac“ u Zagrebu u kojoj se nudi bezgluteinska hrana, hrana za vegetarijance, kao i halal.

Prije uvođenja besplatnog obroka, modeli prehrane bili su različiti, negdje su roditelji plaćali pune iznose kuhinja, negdje je prehrana bila sufinancirana, a ponegdje su roditelji bili prisiljeni djecu slati s pripremljenom užinom ili novcima za kupovinu obroka u obližnjim dućanima.

I tada i sada kad je osiguran jedan besplatan obrok, učenici koji su prerasli dnevni boravak u većini škola na raspolaganju imaju jedan obrok dnevno, dok oni najmlađi koji pohađaju dnevni boravak imaju u danu u školama tri obroka – mliječni, ručak i užinu.

Roditeljima takvih učenika odlukom o financiranju jednog obroka mjesečni računi za kuhinju se umanjuju za mliječni obrok kojeg dijete dobije u školi, a ostatak računa za preostala dva jela roditelji plaćaju sami.

Uvođenje jednog besplatnog obroka u školama zapravo je priprema osnovnoškolskog sustava na cjelodnevnu nastavu koja će se uvesti za nekoliko godina kao velika obrazovna promjena u svim školama. Baš zato što je jedan od njezinih preduvjeta pauza za ručak i to topli, dakle kuhani ručak, sve će škole u Hrvatskoj morati imati kuhinje i blagovaonice.

Uskoro će biti objavljen prvi popis prvih škola po gradovima koje idu u nadogradnju i proširenje, a koji uključuje i izgradnju kuhinja. Riječ je o školama, odnosno gradovima koji su se prijavili na natječaj Ministarstva obrazovanja u kojem je novac osiguran iz EU, odnosno fonda za oporavak i koji će prvi u radove izgradnje kuhinja.

Crna Gora: Bez organizovane đačke užine

Za tridesetak eura, koliko mjesečno roditelj izdvaja za đačku užinu prvaka u produženom boravku, dijete dobija isključivo peciva od bijelog brašna, uz koje uglavnom stiže jogurt, voćni jogurt ili industrijski sok sa dodatim šećerom.

U Crnoj Gori ne postoji organizovana đačka užina, a priliku za obrok u školi dobijaju samo učenici prvih i drugih razreda pojedinih škola u produženom boravku.

Ostala djeca namirnice kupuju u školi, ukoliko ustanova ima sklopljen ugovor sa nekom od lokalnih pekara ili u okolnim prodavnicama, picerijama, buregdžinicama… Rijetki su roditelji koji svojoj djeci pakuju i šalju užinu za školski dan, jer to, pogotovo među starijim osnovcima, nije „kul“.

Zdravi obroci, koje preporučuju nutricionisti i koje mogu izabrati njihovi vršnjaci iz zemalja Evrope i svijeta, za crnogorske učenike u ovom trenutku ne postoje.

„U Crnoj Gori ne postoji organizovana đačka užina već godinama. I kada je postojala uglavnom je bila samo na teritoriji opštine Podgorica, a u saradnji sa srednjom školom ‘Sergije Stanić’. Ponovo je bila uspostavljena prije pojave korona virusa, ali se tokom pandemije stalo sa tim. U drugim opštinama, nije bilo ni ranije, da mi znamo“, kaže predstavnica Udruženja Roditelji Lepa Žunjić.

Ona tvrdi da se tokom školskih odmora, u dvorištu ustanova, jasno može steći slika o tome imaju li naša djeca, roditelji i porodice svijest o važnosti kvaliteta ishrane, pa i užine: „Primijetićete da se uglavnom jedu grickalice i konzumiraju napici koje će vam pedijatri i nutricionisti reći da izbjegavate da dajete djece.“

Pitanje ishrane djece među roditeljima izaziva velike polemike, a Žunjić pojašnjava da se iz tih razgovora dolazi do zaključka da nemaju baš jasne stavove o tome šta je zdrava hrana: „Imali smo nedavno priliku da vidimo podataka da je mjesečno četvoročlanoj porodici u Crnoj Gori, u kojoj je prosječna plata 700 eura, potrebno oko 1.800 eura da bi zadovoljila svoje osnovne potrebe.“

Prema podacima Instituta za javno zdravlje, svaki peti dječak i svaka deseta djevojčica u Crnoj Gori su gojazni.

Po ovom parametru naša država je među 10 najgorih u Evropi. Žunjić smatra da je najveća odgovornost za ovakvu statistiku na roditeljima.

Ipak, poručuje da se ne smije zanemariti činjenica da nemamo svi iste mogućnosti, iako upravo roditelji odlučuju o tome kako će se njihovo dijete u najranijem uzrastu hraniti.

Stručnjaci IJZ ranije su donijeli preporuke za smanjenje unosa hrane bogate zasićenim mastima, transmastima, šećerima i solju kod djece zbog indikatora da se nezdravo hrane.

„Važno da i njihovi vršnjaci imaju slične stavove kada je riječ o ishrani, ali i slične mogućnosti. Ne smijemo zaboraviti da je u Crnoj Gori svako treće dijete u riziku od siromaštva“, upozorava Žunjić i dodaje da će se Udruženje Roditelji će se i ubuduće, kao i ranijih godina, zalagati za inicijativu da svi osnovci dobiju besplatnu zdravu užinu ili barem oni koji žive u siromaštvu i socijalnu ugroženim porodicama.

„Evropska unija već godinama ima bužet koji opredjeljuje zemljama EU, u okviru kojeg đaci dobijaju besplatno voće i povrće, mlijeko i mliječne prerađevine. Istovremeno djeca kroz ovaj program EU uče o značaju zdrave ishrane, radi se na prevenciji, a višestruke su koristi za razvoj poljoprivrede i domaće proizvođače“, pojašnjava Žunjić.

Crnogorsko ministarstvo poljoprivrede prije nekoliko godina pokrenulo je program posvećen zdravoj ishrani u školama, koji je tada obuhvatio oko 3.000 đaka iz sedam crnogorskih škola.

Prošle godine je najavljeno da se program nastavlja od oktobra, ali nema informacije koje škole su odabrane i koliko djece sada dobija zdravu užinu. Iz Udruženja roditelji poručuju da bi ovaj program trebalo nastaviti i proširiti na sve crnogorske škole i opštine.

Bosna i Hercegovina: Salama jeftinija od voća i povrća

Hrana može biti bolest, ali i lijek. Izbor je na svakom pojedincu, ali oni koji nemaju izbor su djeca.

Odrastaju sa pogrešnim navikama, a u društvu ne nailaze na korektor, podršku, ali i bolje mogućnosti. Nažalost ni u školskim kantinama se ne kontroliše ili u najboljem slučaju rijetko kontroliše ponuda, pa tako djeca odmah poslije časa na kojem su učili o štetnosti gaziranih napitaka i šećera odu po krofnu i gazirano ili energetsko piće.
Prije nekoliko mjeseci u javnosti su se pojavile fotografije užina iz sarajevskih škola.

Iako su svi znali da su užine upravo takve, nikakve, svi su se čudili nekoliko dana. Ali kod nas svakog čuda tri dana dosta.

Užine su i danas iste. Bijela kifla sa komadićem salame i sira, kifla premazana paštetom, punjena lisnata tijesta, hamburgeri, pržena piletina, pomfrit, svakodnevno su na meniju školaraca širom BiH.

Pored nezdravih navika, za ovakvu ponudu je „kriva“ i cijena. Puno je lakše izdvojiti jednu KM (0,50 eura), dvije ili dvije i pol, koliko u većini školskih kuhinja košta ovakva užina, nego kupovati, nabavljati i nuditi integralna peciva, svježe voće i povrće, prirodne sokove.

Dok u drugim gradovima užinu isključivo plaćaju roditelji iz vlastitih sredstava, u Kantonu Sarajevo općine izdvajaju novac za nabavku užina socijalno ugroženim kategorijama.

Na tenderima koje raspisuju škole uglavnom prolaze ponuđači sa najnižom cijenom, jer su sredstva ograničena, pa u tom slučaju užina za jedno dijete za mjesec dana košta od 18-20 KM. I u drugim sredinama učenici slabijeg materijalnog stanja dobijaju besplatne užine, ali zahvaljujući humanitarnim organizacijama.

Samo Organizacija Pomozi.ba na dnevnom nivou osigurava užine za oko 1.100 mališana iz škola u Varešu, Fojnici, Zavidovićima, Dubici, Vitezu, Travniku, Kiseljaku, Goraždu, Mostaru, a širom BiH još nekoliko humanitarnih organizacija na ovaj način pomaže školarcima.

KS je prije pet godina napravio revolucionaran iskorak kada je borba sa nezdravim prehrambenim navikama u pitanju. Usvojen je Pravilnik o ishrani djece – učenika u predškolskim ustanovama, osnovnim i srednjim školama KS-a koji je propisao koja hrana treba biti zastupljena, a koja u ograničenoj upotrebi ili potpuno izbačena iz školskih kantina.

Tada se govorilo kako je bolje i zdravije, ali i cjenovno prihvatljivije da djeca umjesto lisnatog tijesta dobiju bananu ili jabuku, da se u kuhinje uvedu svježe voće i povrće, ali više se i ne govori o tome.

„Nažalost, mislim da se ishrana učenika u školama ne shvata dovoljno ozbiljno bez obzira da li se radi o kantini, školskoj kuhinji a imamo još škola koje nisu u potpunosti izbacile automate sa slatkišima i gaziranim sokovima“, rekla nam je Suada Karić, voditeljica Radne grupe za izradu Pravilnika i profesorica u Poljoprivredno prehrambenoj školi i naglasila da su djeca hiperaktivna, nedovoljno koncentrisana sa poremećajima pažnje upravo zbog hrane i sokova sa visokim sadržajem praznih kalorija, aditiva i vještačkih boja.

Ministarstvo obrazovanja KS-a je sa Kantonalnom inspekcijom 2019. pokrenulo nadzor provođenja Pravilnika u školama. Nažalost, uslijedila pandemija i ta aktivnost je u mirovanju.

Iz Kantonalne uprave za inspekcijske poslove su naglasili da se inspekcijski nadzori iz nadležnosti sanitarne i inspekcije za hranu provode stalno.

„Najčešći nedostaci su neadekvatni sanitarno-higijenski i temperaturni uslovi čuvanja hrane, neimplementiranost sistema samokontrole sigurnosti hrane i kritičnih kontrolnih tačaka, neadekvatno deklarisani proizvodi, needuciranost osoblja. Odredbe Pravilnika ne smatraju se obavezujućim i tretiraju kao preporuke pa nisu predviđene kazne“, objasnila nam je Vildana Brdarić, stručna savjetnica za informisanje KUIP-a.

I dok je ishrana djece u školama u drugim sredinama još uvijek u drugom planu, odnosno o tome se ne govori ni na jednom nivou, u KS-u je i Vijeće roditelja uporno u borbi za poštivanje Pravilnika o ishrani.

Srbija: Svoja kuhinja kao nemoguća misija

Ne baš retko u medijima i na društvenim mrežama osvane vest da se neko dete onesvestilo u školi. Od gladi. Nisu svi mali nevoljnici siromašni, mada je to najčešće, ali ima i onih koji naprosto ne ponesu užinu ili novac.

Jer u Srbiji odavno nema ogranizovane ishrane đaka. Svetao primer u Beogradu je Osnovna škola „Drinka Pavlovića, u čijoj kuhinji se dnevno pripremi više od 1.000 obroka „kao kod kuće“, a osim zaposlenih u kuhinji, škola je angažovala i nutricionistu, koji kontroliše propisane hranljive vrednosti obroka.

Zbog problema sa ishranom dece, Ministarstvo prosvete je pre nekoliko godina najavilo da će početi rad na vraćanju kuhinja u škole, no nije je maklo od planova, jer je prema tada objavljenim podacima, tek svaka četvrta škola imala uslove ili bi uz mala ulaganja mogla da ima zadovoljavajuću đačku kuhinju.

Zbog nedostatka prostora i radne snage, ali i visokih standarda koje đačke kuhinje treba da ispune, taj broj se samo smanjivao, pa od 166 redovnih osnovnih škola u Beogradu tek njih desetak ima svoju kuhinju u kojoj se sprema hrana.

Veoma je mali broj onih koje se odlučuju za ketering užinu, a uglavnom se i škole i roditelji odlučuju za nepopularniju varijantu, pekare u iznajmljenom školskom prostoru. Slično je i u ostatku Srbije.

Beogradska OŠ „Svetozar Marković“ nema uslova za sopstvenu kuhinju, ali u okviru zgrade izdaje prostor pekari. Obroci se nabavljaju jedino za decu koja ostaju u produženom školskom boravku.

„Uslovi da škola ima svoju kuhinju najpre zavise od samog objekta i ima li prostora i mogućnosti za to, a mi se uglavnom snalazimo prema zatečenim uslovima. Mi imamo pekaru u krugu škole, kako deca ne bi izlazila van dvorišta. Za izdavanje prostora pekari potrebno je da dobijete dozvolu od Grada. U boravku hranu nabavljamo preko keteringa i obezbeđen je ručak“, objašnjava direktorka Ivana Orolički.

Cena ručka kreće se od 220 do 250 dinara, a roditelji plaćaju na kraju meseca, u zavisnosti od toga koliko dana je dete bilo u boravku. Za izbor distributera hrane raspisuje se javna ponuda, pa onda Savet roditelja odlučuje između tri ponuđača koje će izabrati, navodi Orolički.

Međutim, pekare u školi mogu da budu mač sa dve oštrice, kako objašnjava Snežana Knežević, direktorka OŠ „Vladislav Ribnikar“. Škola radi u različitim smenama, pa je broj dece promenljiv i ona ne dolaze svakog dana u isto vreme, pa je komplikovano urediti distribuciju obroka koja bi sve uslove ispunila.

Zato je, na zahtev roditelja, odlučeno da se ipak u školski prostor uvede pekara.

„To je otvorilo druge probleme, jer škola nije imala uticaj na sadržaj, cenu, kvalitet hrane, jedino smo uspeli da postignemo dogovor da se deci ne prodaju konditorski proizvodi i gazirana pića.

Ipak, opet uz saglasnost roditelja, prekinuli smo tu praksu i vidim da je to u velikoj meri promenilo i navike dece, sve češće ih viđam sa spremljenim obrocima od kuće. Znam da roditeljima to predstavlja dodatni problem, ali i lično mislim da je to bolje rešenje“, navodi Knežević.

Ona dodaje da se za decu u produženom boravku nabavlja ručak preko distributera, te da je cena obroka 270 dinara. Formiranje kuhinje u školi sa 1.111 učenika je „nemoguća misija“: „To je veliki i ozbiljan posao, treba ispuniti HASAP propise, da ne pričamo o tome da li je izvodljivo da se zaposle svi koji u kuhinji treba da rade, da se proširuje broj zaposlenih. Mi imamo jednu servirku na više od 200 učenika, toliko nam pripada po sistematizaciji.“

U srednjim školama situacija je još gora. Organizovane užine ima samo u privatnim školama i internatima, pa se većina dece okreće prema najbližem objektu, pekari, kiosku sa pljeskavicama ili supermarketu.

Ishrana školaraca polako postaje javno-zdravstveni problem.

Od poslednjih najava Ministarstva koje su se bavile ishranom učenika prošlo je nekoliko godina, kada je tadašnji ministar Mladen Šarčević planirao da formira tim koji će se baviti reformom ishrane đaka.

Prvi korak trebalo je da bude prikupljanje podataka o tome koliko škola ima kuhinju, gde su one u upotrebi, a gde je potrebno renoviranje i nabavka opreme.

Da bi u školskoj kuhinji mogli da se pripremaju obroci za đake, potrebno je da dobije HASAP standard, a još veći problem je naći kuvaricu, koja za malu platu mora da spremi minimum 180 obroka dnevno, a servirku posluži 360 učenika. Da bi kuhinja postojala, u školi mora da ima najmanje 100 zainteresovanih učenika, zaposlenu kuvaricu i servirku.