Štap i čekić

Velimir Šonje, ekonomski ekspert srednjih godina i jedan od najgorljivijih domaćih promotora liberalno-kapitalističkih dogmi, misli sasvim drugačije: stareći, čovjek iz upotrebljiva ljudskog materijala evoluira u društvenog parazita i štetočinu.

Svoj je nedavni članak, uz naslovnu napomenu da će pisati o starenju, započeo iz privilegirane planinarske perspektive, opčinjen idiličnim pejzažom, ljepotom prirode i kristalnom jasnoćom koju uzvisina omogućuje: „Vrijeme je ovih dana prekrasno, osobito iznad nizina kojima se povlače jesenske magle. Unatoč tome, većina odlučuje ostati dolje. To bi mogla biti i metafora života: neki ljudi iz nepoznatih razloga odlučuju disati teži zrak i gledati kroz maglu (ne vidjeti), iako bi im samo mali napor otvorio neke nove vidike. Moguće je da starost takav napor čini nepodnošljivim“.

Dobro je odmah uočiti klopku što ju je alpinist postavio u svojoj metafori života: taman pomisliš kako bi banalni prizor pentranja na brdo imao predočiti put do nečega poput spoznaje, kako je uspon ustvari slikoviti prikaz misaonog procesa, mentalnog napora što se poduzima radi svladavanja nizinske magluštine i otvaranja nekih novih vidika, a ekonomski se stručnjak onda vrati na golu fizičku predispoziciju jer je, veli, moguće da starost takav napor čini nepodnošljivim.

Bit će da je riječ o metafori unutar metafore i da autor pomoću fizičke oronulosti osoba odmakle dobi nastoji dočarati njihovo umno zaostajanje i intelektualnu atrofiju.

Odviše si star, kaže, da bi ti se razbistrilo pred očima; čak te ni obilno životno iskustvo ili višak pročitanih knjiga ne mogu dovesti do spoznaje i nekih novih vidika, rezerviranih za mlade planinare.

Starenje je, drugim riječima, osuđenost na nizinu, na disanje teškog zraka, bauljanje kroz neprozirnu maglu i možda tek nostalgično sjećanje na vedriju stranu pameti, kakva krasi Šonju, proroka u najboljim godinama.

Šonje svoje čitatelje ljubazno obavještava kako piše o starenju radi toga da vam zbog pandemije i američkih izbora ne promaknu zanimljive stvari, ali zatim o rečenim zanimljivim stvarima mudruje baš na primjerima pandemije i američkih izbora.

Potonji su za njega prije svega dvoboj starčadi, pa mu se – nakon što s vrha brijega sagleda stvar – nameće jedno dublje pitanje: kako se, naime, Amerika dovela do toga da se sudbinska bitka vodi između Kandidata (77) i Kandidata (74)?

Šonju je to smlavilo: Dvoboj starčadi odvratio me od uživljavanja u ove izbore; ubio je u meni interes i želju za opredjeljenjem.

Jer što ćeš se opredjeljivati ako su sve razlike među kandidatima poništene u fatumu njihove presudne istosti, tj. njihove starosti.

Potom se osvrće na pandemijske frustracije i konstatira da ćemo kad se magle raziđu shvatiti koliko na događaje i pridružene pojmove – kao što je, na primjer, pojam kapaciteta zdravstvenog sustava – utječe demografija, odnosno kontinuirano starenje stanovništva.

Da nije te grozne pošasti, o kapacitetu zdravstvenog sustava kao prijetećoj veličini u stavci troškova ne bismo ni vodili računa.

Stvari izgledaju još zloslutnije kad se uzmu u obzir globalni ekonomski pokazatelji, upozorava lokalni ekonomski ekspert.

Italija je, recimo, s medijalnom starošću populacije od 46 godina jedno od najstarijih društava na svijetu, a istodobno bilježi jednu od najnižih stopa gospodarskog rasta među razvijenim zemljama.

S druge strane, dva su najdinamičnija europska gospodarstva – Irska i Island – ujedno najmlađa društva s medijalnom starošću stanovništva oko 37 godina.

Računicu pomalo kvari Njemačka koja je, s prosječnom dobi žitelja od 47 godina, još starija od Italije, a ekonomski joj ne ide loše.

No alpinist prognozira da slika Njemačke kao gospodarskog pogona Europe neće biti duga vijeka: podaci pokazuju da Francuska (medijalna starost 41 godina) od 2017. bez problema slijedi njemačku ekonomsku dinamiku.

Šonje napominje kako mu ni na kraj pameti nije poticati išta slično gerontofobiji.

On samo glasno razmišlja na uzvisini.

Kako će se mijenjati naš svijet?

Na koji način rješavati narastajući problem?

Što činiti kada su silazne krivulje pojedinčeva organizma – pa još kad je takvih pojedinaca nesnosno mnogo – u koliziji s uzlaznim imperativima društva?

Što kada su biološki parametri u suprotnosti s parametrima željenoga ekonomskog rasta? Kako da društvo eliminira fosilna goriva i pređe na mladalački adrenalin?

Valja ga razumjeti.

Ideologija uzlaznih krivulja – kakvu Šonje, kao dobar vojnik financijske diktature, dosljedno zastupa – podrazumijeva snažnu averziju prema malaksalosti.

Svako usporavanje ukazuje se kao nagovještaj katastrofe.

Svaka je stagnacija potencijalno kobna i uzrokuje paničnu potrebu da nešto napravimo kako bismo izbjegli propast.

Utoliko i ekonomistova brdska umovanja o biopolitičkim izazovima što ih donosi sve veći udio metuzalema u ljudstvu europskih država sliče na neku vrstu preliminarnih razmatranja, na pripremu terena za zauzimanje diskursa koji će isključiti kolebanja i obzire.

Iako sumnjam da će to biti korisno, Šonju vrijedi podsjetiti kako je bilo izrazito teško uočiti starce u filmskim kadrovima Leni Riefenstahl, a još teže na Goebbelsovim propagandnim fotografijama i plakatima.

Fašizam se, između ostaloga, artikulirao kroz agresivnu energolatriju: sve je pucalo od zdravlja, romantičarskog kulta mladosti, snage, ponosa i energije.

Budući da je svojom slabošću – svojom biološkom uvjetovanošću – remetio ideale titanske potentnosti nacije, ostarjeli dio stanovništva tretiran je kao struktura koje se treba sramiti, te je ukloniti makar iz inscenacija kojima se režim samolegitimira i projicira u budućnost, kada su već logori prebukirani drugom sortom nekorisna življa.

(Čak je – uzgred budi rečeno – i alpinistička simbolika za kojom hrvatski ekonomski analitičar lakonski poseže u uvodu svoga teksta usavršavana upravo u vrijeme kad su Joseph, Leni i ekipa modelirali javnu svijest, jer stremilo se ka vrhuncima, ka čistome zraku, snježnim obroncima i bistrim vidicima što se odatle pružaju.)

Neoliberalni kapitalizam, sa svojim himnama agresivnosti, rastu i profitu, opslužuje kult vječne mladosti potrošačkim izobiljem, a prezir prema starosti najčešće se manifestira kroz njeno groteskno poricanje.

Silno je zabavno kada se Šonje grozi matorih predsjedničkih kandidata iako već pogled na njihova lica potvrđuje da su ovi u borbu protiv svojih godina uložili prilične kirurške i farmakološke resurse.

Čak ni to što dijele njegov odium prema starenju (osobito vlastitom) nije spriječilo hrvatskog ekonomista da od njih s gađenjem okrene glavu.

Zaista, kako se uživjeti u nešto što, slijedom ideologije uzlaznih krivulja, više nalikuje sortiranju organskog otpada nego predsjedničkim izborima u vodećoj kapitalističkoj sili svijeta?

Nezgodna stvar je što život – pa i onaj društveni – nije nalik krivulji.

Prije bi se dao predočiti kao čvor, s kojim nikad pouzdano ne znaš je li nagnut prema gore ili prema dolje.

Ali to je teško uvidjeti ako se u potrazi za bistrinom uspneš toliko da ti glava završi u oblacima.

Hoću reći: temeljna magla našeg vremena upravo je sveprisutna ekonomistička retorika koja nas, uz pomoć svojih grafova, statistika i recitatora poput Velimira Šonje, vodi od nužnosti do nužnosti, tj. od moranja do moranja, tj. od prisile do prisile.

Starenje uz takav ideološki presing, hoćeš-nećeš, ispada vid sabotaže.

Možda u to treba polagati nade?

Možda jedini razumni vid otpora leži u forsiranju stagnacije, zaostajanja i klonulosti, čak i prije nego na to uputi puka biologija?

Možda simbol smislene borbe treba biti štap i čekić?

Možda je u pravu Bifo Berardi kad tvrdi da će nadolazeća pobuna voditi oslobađanju kolektivnog tijela i duše od izrabljivanja brzine i konkurencije?

Što reče onaj literarni junak (82) s početka, tek da šonjema vadi mast: Između djetinjstva i starosti događa se kontrarevolucija.