Stećke za listu svjetske kulturne baštine

Nekropole stećaka, narod najčećće naziva „grčkim“ ili „rimskim grobljima“ mada oni to nisu. Stećci, kami ili mramori su ranosrednjovjekovni nadgrobnici u vidu oko dva metra dugih i metar širokih kamenih ploča ili nešto nižih stubova, sanduka sa slemenom ili bez njega, sa ili bez: ukrasnih ornamenata, reljefa različitog sadržaja, natpisa na bosanskoj ćirilici (bosančici), kojih u takvim oblicima, veličinama i s takvim porukama i ukrasnim motivima nema više nigdje na svijetu. Najviše ih je na teritoriji BiH i susjednih krajeva Srbije, Hrvatske i Crne Gore. Nastajali su u perodu od XI do XVI stoleća. Na jednom stećku iz sela Humskog kod Foče (BiH) na bosaskoj ćirilici je napisano: „A se je kam od Trtiše. Živjeh mirno, Boga moleć’ i zla ne misleć’. Ovden, gdi mi je kam, ubi me grom. Zašto Bože? Da su klete i proklete ruke koje bi ovo preturle dok odgovor ne dobiem. 1174. godine po Gospodu našem.“ I zaista, narod ih dugo vremena nije dirao, plašio se napisanih kletvi, sve do XX stoleća i poslednjeg rata.u Bosni i Hercegovini.

Profesor sarajevskiog univerziteta, akademik Muhamed Filipović tvrdi da ih je u BiH pred I sv. rat bilo 150, a sada ih ima jedva 70 hiljada. Prema popisu iz 1980. godine (Šefik Bešlagić, Stećci) u BiH je utvrđeno postojanje 59. 593 stećaka na 2.687. lokaliteta, u Crnoj Gori 3.049. na 107 lokaliteta, u Hrvatskoj, 4.447. na 247 lokaliteta i u Srbiji, 2.267. na 121 lokalitetu. U BiH ih ima na teritoriji čitave Republike, od Une do Drine, i od Neuma do Save; u Crnoj Gori, uglavnom na teritorijama opština Nikšić, Pljevlja i Žabljak; u Hrvatskoj, oko Dubrovnika, Poljica kod Splita, Imotskog, Knina i drugih mjesta, dok ih u Srbiji najviše ima u Podrinju (Krupanj), srednjem Polimlju (Priboj, Prijepolje i Nova Varoš) i okolini Sjenice. Dva stećka iz okoline Krupnja (zapadna Srbija) doneta su u Beograd prilikom davnog otvaranja Etnografskog muzeja i još uvjek se nalaze ispred njega, dok su tri ukrašena stećka, ranih 70-tih godina XX stoleća dovežena iz BiH u Beograd, u Muzej JNA, za stalnu postavku izložbe naroda SFRJ.

Zbog svoje jedinstvenosti, monumentalnosti i ljepote, stećci su odavno zasluživali da se nađu na spisku spomenika svjetske kulturne baštine UNESCO i da kao takvi budu zaštićeni od propadanja i nestajanja. No kod nas, u bivšim Jugoslavijama (kraljevini i socijalističkoj) trajala je 143-godišnja polemika između srpskih i hrvatskih političkih i naučnih elita, bez učešća Bošnjaka, o tome, čiji su stećci i kom narodu kulturno i istorijski pripadaju. Obzirom da među istoričarima dva najveća južnoslovenska naroda o tom nije bilo saglasnosti, a ni bratskog dogovora među političkim elitama, nominacija nije ni bilo.

Prve bilješke o stećcima u Bosni, javljuju se tokom 16. stoleća, dok se ozbiljnija naučno istraživanja „kamenih spavača“, kako ih u svojim pjesmama naziva pjesnik Mehmedalija Mak Dizdar, javljaju prije 130 godina, sa austrougarskom okupacijom Bosne 1878. i osnivanjem Zemaljskog muzeja u Sarajevu, 1888. godine. Skoro u isto vrijeme nastale su tri teorije o njihovom kulturno-istorijskom i etničkom porjeklu: srpsko-pravoslavna, hrvatsko-katolička i bogumilsko-patarenska, nešto kasnije poznata i kao bošnjačka. Najznačajniji zastupnici prve teorije su Božidar Petranović, koji je 1867. izdao knjigu „Bogumili, crkva bosanska i krstjani“ i dr.Vaso Glušac, koji je u toku II sv. rata, u izdanju Kraljeve akademije izdao knjigu „Istina o bogumilima“, u kojima autori tvrde da stećci pripadaju srpskoj kulturno-istorijskoj baštini. Najznačajniji zastupnik druge teorije, Mihovil Pavlinović, 1877. izdaje u Zagrebu knjigu „Hrvatski razgovori“, u kojoj negira navode prve dvojice i predlaže podjelu Bosne, koja je nažalost pred II svjetski rat i realizirana sporazumom Cvetković-Maček.

Neposredno po pojavi ove dve teorije, javljaju se naučnici među kojima su Artur Evans, (jedan od svijetski najčuvenijih arheologa), Janoš Asbot i Franjo Rački koji ih osporavaju, tvrdeći da „Crkva bosanska“ ne pripada ni pravoslavlju, ni katoličanstvu, već jednom jeretičkom (otpadničkom) hrišćanskom učenju: bogumilstvu i neomanihejstvu (hristijanizovanom dualizmu). Obrazloženje ove teorije je vrlo logično i jednostavno: i pravoslavlje, i katoličanstvo (kanonske crkve) su „Crkvu bosansku“ odbacivale kao jeretičku (nekanonsku), a i veličina teritorije na kojoj je ista djelovala, podudara se sa rasprostranjenošću stećaka. Od tada pa sve do danas ova teorija među naučnicima dobija sve više pristalica: Ćiro Truhelka, Vladimir Ćorović, Aleksandar Solovjev, Mihajlo Dinić, Dmitrij Obolenski, Muhamed Filipović, Sima Ćirković, Dragoljub Dragojlović i drugi.

Zbog sličnosti i duhovne bliskosti Crkve bosanske sa islamom, bošnjačka intelek-tualna elita (Adil Zulfikarpašić, Muhamed Tunjo Filipović) od 90-ih godina (a i danas) insistira na bogumilskom porjeklu Bošnjaka. Adil Zulfikarpašić, osnivač Bošnjačkog instituta u Sarajevu, u knjizi „Bošnjak“ i NIN-u od 1997. daje objašnjenje: „U bogumilstvu postoji niz sličnosti sa islamom. U islamu između čovjeka i Boga nema posrednika. Autoritet je Kur’an, a ne hodža (sveštenik) (…) Činjenica da svijest nacionalne pripadnosti kod muslimana nema onu agresivnu notu koju pokazuju Srbi i Hrvati – plod je bogumilstva. (…) Rim je križarskim ratovima i inkvizicijom htio spriječiti širenje „bogumilske hereze“ i pokatoličiti Bosnu. Iz sličnih pobuda su to i Nemanjići radili…“

Očigledno je da u vezi stećaka nije sve potpuno naučno razjašnjeno. Ali je i očigledno da neki učenjaci, iz dnevnopolitičkih razloga ili lične tvrdoglavosti, ne uvažavaju logične i ubjedljive argumente drugih naučnika zbog čega nisu sposobni da sveobuhvatno sagledaju punu istorijsku istinu o stećcima. Očigledno je da potrebno još istorijskih istraživanja, ali i korektnih naučnih rasprava. To ne znači da stećke (kame ili mramorove) treba ostaviti bez zaštite od propadanja s obzirom na činjenicu da oni nikad nisu bili u jadnijem stanju

Ovog puta, političari kompromisom rešavaju problem stećaka – („mramorova“, kako ih nazivaše Miroslav Krleža), a to je za naše, južnoslovenske, krvavom prošlošću opterećene međunacionalne odnose, kulturni događaj par ekselans, s obzirom da je ovakav pristup najkorektniji i jedino ispravan kako bi se nekropole stećaka koje se nalaze u sve četiri navedene države zaštitili od daljneg propadanja i nestajanja.