
Jerej Stevan Jovanović, pomoćnik predsednika Odbora za versku nastavu Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke, istakao je danas u autorskom tekstu na zvaničnom sajtu Srpske pravoslavne crkve da je građanska borba za pravnu državu ne samo legitimna već i neophodna u svakom društvu.
„Kada je reč o delovanju Crkve moramo uzeti u obzir činjenicu da ona svoje nade ne polaže ni u jedan politički sistem. Svoje nade Crkva polaže u Boga, a svoje snage, a to su uvek snage Duha Svetog“, dodao je on.
Kompletan tekst jereja Stevana Jovanovića, objavljen na sajtu Srpske pravoslavne crkve, pročitajte u produžetku:
„Dva su glavna i sasvim opravdana razloga iz kojih srpska javnost očekuje veći društveni i javni angažman Srpske Crkve. Prvi i osnovni tiče se doprinosa koji je Crkva dala formiranju, očuvanju i razvitku srpskog naroda u najrazličitijim društvenim okolnostima u kojima se on zajedno sa svojom Crkvom nalazio. Ovi doprinosi su opštepoznati, pa ih ne treba posebno obrazlagati.
Drugi razlog, međutim, tiče se znatno širih događanja i veoma dubokih društvenih i kulturnih promena koje su zahvatile evropsku kulturu od 16. veka. Iako je njihova početna karakteristika bila vera u čoveka kao ikonu Božju, biće koje može i treba da saznaje i odgovorno upravlja sobom i svetom u kom živi, konačni pečat im je dao onaj deo evropske inteligencije koji je pomenuta stremljenja proglasio verom u Čoveka.
Slom ovog projekta mi i danas živimo, a jedini mogući pravac izlaska iz društvene i kulturne krize, iz egzistencijalnog besmisla i beznađa u koji nas je dovela obezbožena evropska inteligencija upravo jeste povratak na zdrave osnove tzv. teističkog humanizma. Upravo se to danas dešava u srpskom društvu, i ne samo u njemu. To je, dakle, drugi razlog iz kojeg naša javnost očekuje veći angažman Srpske Crkve u javnom životu.
Oba navedena razloga spadaju u tzv. činioce dugog trajanja, te stoga nema dileme da li će rasti interesovanje naše javnosti za direktnije uključivanje Crkve u javni život. Dilemu, međutim, izaziva pitanje: Kakav bi trebalo da bude angažman Crkve u javnoj sferi? Na to pitanje nije lako odgovoriti. Doduše, na prvi pogled deluje da bi na njega svako mogao da pruži odgovor, ali treba imati na umu da mnogi odgovori, zapravo, neće uvažiti misiju same Crkve. Mnogi odgovori će biti posledica pogrešne predstave o tome šta je uopšte Crkva, u čemu je cilj njene misije i kojim sredstvima ih ona ostvaruje. Stoga neretko u javnosti čujemo kontradiktorne izjave da li uopšte Crkva treba da se oglašava, po kojim pitanjima treba/sme i na koji način. Doduše, ima i onih koji razumeju u čemu je priroda i misija Crkve, ali to prosto ne uvažavaju, pa bi da je „izmene i dopune“.
Nedavna tragedija u Novom Sadu izazvala je opravdani strah i nezadovoljstvo javnosti i artikulisala se kroz studentske i građanske proteste i zahteve koji su javno postavljeni nadležnim institucijama i zvaničnicima. Javnost je i ovog puta, što je sasvim razumljivo i opravdano, imala potrebu da čuje glas Crkve. Oglasili su se pojedinačno i Patrijarh i pojedini episkopi, a naposletku se i na najzvaničniji mogući način Crkva oglasila i kroz Božićnu poslanicu. U svim tim prilikama Crkva je pružila jasnu i nedvosmislenu podršku zahtevima studenata. Povod za diskusiju bilo je to što je podrška pružena na različite načine, a jedan deo javnosti očekivao je da osim otvorene podrške Crkva napravi i „korak više“, a to nas vraća na naše glavno pitanje: Kakav bi tačno trebalo da bude angažman Crkve u javnoj sferi?
Često se kao primer i obrazac delovanja Crkve u javnoj sferi navode dva događaja iz devedesetih godina: dolazak patrijarha Pavla na Terazije i „probijanje“ policijskog kordona u Kolarčevoj ulici. Što se prvog događaja tiče, u javnosti je malo poznato da je patrijarh Pavle bio upozoren da se ni posle tri dana tenzije kod Terazijske česme ne smiruju i da postoji rizik da bude pucano na demonstrante, te odlazi na Terazije ne da „podrži demonstrante“ niti da podigne tenzije, nego, kako je to rekao krajnje biranim rečima: „da se ne bi desilo nešto neuputno“. Svetosavska Litija kojom je 1997. godine probijen kordon u Kolarčevoj ulici usledila je nakon sedmodnevne pat-pozicije i rastućih napetosti između demonstranata i policije. To je bila jedna vrsta „časnog poraza“ za Miloševićev režim i za opoziciju, tj. jedini način da tenzije splasnu, ne da se povećaju!
Budući, dakle, da ni teorijski ni činjenično nije moguće da se od pomenutih događaja napravi paradigma crkvenog delovanja u javnosti, oni koji preko različitih medija, članaka i intervjua oštro, a poneki i krajnje besprizorno, kritikuju Crkvu i patrijarha Porfirija što „ne stane na čelo studentskih protesta“ počeli su da pribegavaju citiranju Svetog Pisma u nadi da će na taj način pokazati kako Crkva svojim istovremenim pozivanjem i na pravdu i na mir izdaje svoju misiju.
Svet ni danas nije suštinski drugačiji. Crkva je i danas, a biće i ubuduće, pred istim očekivanjima od strane javnosti pred kojima je bio i Hristos, ali Crkva ne može da odustane od puta, od načina Hristovog. U svom spoljašnjem delovanju Crkva može i dužna je i da kritikuje i apeluje da se gradi pravednije društvo, ali je jednako dužna da vodi računa da se istovremeno gradi i mir.
Svima nam je jasno da je građanska borba za pravnu državu svakom društvu legitimna i potrebna. Međutim, kada je reč o delovanju Crkve moramo uzeti u obzir činjenicu da ona svoje nade ne polaže ni u jedan politički sistem. Svoje nade Crkva polaže u Boga, a svoje snage, a to su uvek snage Duha Svetog, Crkva ne može da ulaže u bilo šta drugo osim u sredstva koja su njoj poverena i jedino njoj – u svete i osveštavajuće tajne Hristove, koje mir i pravednost donose najpre u čovekovo srce. I nije to nikakva pasivnost niti defetizam. Naprotiv, ta borba je teža od svake spoljašnje, a pravednost koju donosi zaista je svetlost svetu i mir i blagoslov.
Na kraju je potrebno reći samo još i to da način na koji Crkva treba da deluje u vremenima i izazovima koji su pred nama možda nije do kraja predvidljiv i do detalja jasan; uostalom, u toj tajni Bog dela (Mt 10,20). Međutim, mi pouzdano znamo da put Crkve mora biti istovremeno i put pravde i put mira. To je juče bio put patrijarha Pavla, a danas je to put patrijarha Porfirija. To će sasvim sigurno biti i put svih budućih srpskih patrijarha, kao što je bio i svih prošlih, jer je to put Hristov. U svakom vremenu se jednom delu javnosti taj put ne sviđa, ali Crkva za drugi put niti zna niti može znati. Taj put je so zemlji. Ako so obljutavi, čime će se osoliti (Mt 5,13)?“
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.