Ne kupujem novine, ali dovoljno je da bacim pogled na obešene informacije po kioscima i da brzo prepoznam strujanje straha. Preko naslovnih strana donose se vesti koje uznemiravaju običnog čoveka. Obično su to masovni pokolji, teške saobraćajke ili planetarne katastrofe… Sličnu iluziju, poput naslovnica, priušćuju nam ekrani, radio, ulični abrovi… Važno je da vesti budu strašne i da uzbuđuju umrtvljenost života. Medijski teoretičari su već počeli da informacije ispunjene strahom nazivaju „punjene paprike“. Važno je da narod oseća pritisak latentne nesigurnosti.

 Da li ste skoro videli ili čuli da se forsiraju pozitivni primeri, ili, uglavnom, smrt lebdi nad našom glavom. Sedmi pečat došao je po svoje parče bele hartije sa željom da uradi žig. I mada sa smrću još niko nije dobio partiju šaha, drago mije da povremeno od probuđenih intelektualaca čujem lepe primere. Kao da jedan broj umetnika spoznaje obezličeno i nagomilano zlo koje od sopstvene ogromnosti gubi estetsku draž. Kao da se provlače prvi zraci praskozorja u kojem će čovek ponovo obrađivati svoj vrt i učiniti da bašta bude plodna. Zato mi je drago da Danas još drži dostojanstvo etičkog žurnalizma, da još nije podlegao zahtevima najprimerenije podsvesti da kroz krv i masakr uzbuđuje svoje čitaoce.

Svetsku državu koja kroz koketiranje sa tragedijom, u stvari, usmerava i vlada masom, nazvao sam – „Strahdija“. Stradanje dolazi iznutra. Obrušavaju se zidovi naše psihologije jer se stvaralaštvo i sloboda sužavaju dobrovoljnim odricanjem. Nikog ne možemo da označimo kao protagonistu proizvodnje straha, ali se u nas uvukao crv sumnje da su poruke isfabrikovane i postavljene u službi vlasti. Ljudi se plaše da će ostati bez posla (mada obično kukaju kako puno rade), da će im neko obiti stan ili oteti ženu. Nekad smo se plašili policajca na ulici, a sada se plašimo jer njih nema da nas zaštite od nasilnika. Ja bih čak uveo duhovnu policiju u opticaj. Ona bi štitila ljude od ironičnih napada, od perfidnosti, od eufemističke podlosti.

Ljudi se plaše, a ne primećuju to. Idu ulicama, stiskaju se u trolejbusima sa osećanjem da ne mogu ništa da učine ili preduzmu. Incident, nekako, stalno visi u vazduhu. Provlačimo se kroz podzemne prolaze, zaobilazimo kafiće jer osećamo sablast u svakom času mogućeg ispoljavanja jačeg. Od pojačanog straha od tragedije suzbila se strast. Ne možemo nikog da osudimo, a, ipak, oseća se polje proširene letargije. Verovatno bi Sartr rekao – neprimetnost traga za neprimećivanjem. Skriveno je izbilo na površinu, ali ne možemo sa sigurnošću reći to je despot ili diktator, ili samo spontano stanje opšte situacije zastrašenog sveta.

Celokupni sklop događaja pretvara se u medijski tremendum. Čovek čak, potajno i skriven, postaje ovisan od njih (katastrofičnih slika) jer mu one pokreću adrenalin. Na zemlju se spustio „strašni sud“, proradio je božji gnev prema čoveku čija je podložnost ka strahu velika, zato jer je on mali. Zdrav si, kaže narodna poslovica, kad pronađeš lekara koji ti kaže da nisi bolestan.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari