Posle 40 minuta se začuo pucanj. Svi ispred „Nane“ su izvadili pištolje. Dok su se premišljali šta im je činiti dotrčao je Giška, seo s prijateljima u automobil i otišao.

P { text-indent: 2.5cm; margin-bottom: 0.21cm; direction: ltr; color: rgb(0, 0, 0); line-height: 150%; widows: 2; orphans: 2; }P.western { font-family: „YHelvetica“; font-size: 12pt; }P.cjk { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 12pt; }P.ctl { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 10pt; }

Iste večeri otputovao je za Nemačku. U to vreme pucanje je predstavljalo skandal. U „Nanu“ je ubrzo stigao inspektor Bižić, išamarao nekoliko prisutnih kriminalaca, a ovi ispričali šta se događalo. Bojan Petrović je je te večeri bio u Giškinom društvu. Događaj ispred „Nane“ je u razgovoru za knjigu „Kriminal koji je izmenio Srbiju“ živo dočarao:

„Iako su se Giška i Ranko dogovorili da idu na fer dvoboj, Rubežić, Dač Šulc kako su ga zvali, odmah je potegao pištolj i rekao: 'Šta je, Debeli, hoćeš da te upucam!' Giška je bio veoma inteligentan, rekao mu je da treba da se stidi, da je toliko puta jeo kod njegove majke Milene. I Ranko vrati pištolj. Giška mu ga odmah iščupa i uperi u njega. Bio je to specifičan 'kolt 41', samo dve fabrike u Evropi su proizvodile municiju za njega. Giška je imao astigmatizam, nije dobro video, pa je čekao da svane. Međutim, kada mu je oteo pištolj počeo je da ga zavitlava kako će o tome pričati po celom gradu. Ranko se iznervirao i pokušao da ga udari glavom. Skočio je na Gišku iako je ovaj držao i '357' i 'kolt 41'. Giška ga je ranio iz 'kolta', Ranko je pao, ali se nije onesvestio. Odmah je pritrčao DŽamba i počeo da pomaže Ranku, iako ga je ovaj ranije tukao u dva navrata. Kada su policajci pitali Ranka ko ga je ranio, odgovorio je: 'LJuba Zemunac'. A i deca su znala da je LJuba tada bio u zatvoru. Ranka su operisali, izašao je iz bolnice posle dve nedelje. Kako je izašao, tako je pola grada 'zapalilo' preko.“

U Nemačkoj je Giška, kažu, živeo na visokoj nozi. S prijateljima je uzimao veliki procenat od „cuheltera“, makroa koji su držali lanac sauna u kojima su radile atraktivne devojke. Uhapsili su ga zbog reketiranja i zbog teških povreda nanetih nemačkom makrou s kojim se sukobio. Teretili su ga i za ubistvo Stjepana Đurekovića, direktora INA koji je emigrirao u Nemačku, ali ništa nisu mogli da dokažu. Ipak je smešten u Štraubing, zatvor koji je sagrađen za članove terorističke organizacije Crvene brigade. Dve godine nije imao pravo na posetu. Nemačke novine pisale su da je uhapšen glavni čovek beogradskog podzemlja. Izručen je Italiji zbog bekstva iz Zinare, kao i navodne pljačke centralne banke u Milanu.

Taj period svog života Giška je ovako opisao: „U Italiji sam izveo prvu oružanu pljačku. Tu je bilo raznih stvari o kojima ne mogu otvoreno da pričam. To se kad-tad plaća. Ja sam, nevin, zatvorom platio ono što nisam uradio, a za ono što jesam, nisam bio u zatvoru. Nikada u životu nisam imao koristi od bilo koje pljačke. Svaka se završavala uveče, u noćnom klubu, kupanjem u šampanjcu. U životu nisam ništa uštedeo, niti imao makar na trenutak sigurnost, spokoj i bogatstvo od tih para.“ I zbog odnosa prema novcu bio je poštovan u svom svetu. Odnosio se korektno prema svima iako nije imao takvu obavezu. Mlađi kriminalci pamte da je pri susretima, uglavnom po restoranima i diskotekama, ustajao da ih pozdravi, ponudi pićem ili sedenjem za svojim stolom. Tako im je, iz njemu znanih razloga, dizao ugled na ulici. U Beogradu je mnoge zadužio, ništa mu nije bilo teško da učini, prijatelje je vadio iz škripca, krio od potera, mirio zavađene kada su dolazili u sukobe, sve bez ikakvog interesa ili očekivanja protivusluge, što je dodatno učvrstilo poštovanje koje je stekao. U pamćenju kriminalnog miljea postoji bez crne mrlje.

NJegov svojevrsni naslednik Goran Vuković objasnio je to je Giška bio najveći od ovdašnjih kriminalaca:

„Nikada nije maltretirao nijednu devojku. Ni sa jednom nije spavao na silu, nikome nije oteo pare. Ako je mogao Giška je bio jedan od retkih u svom svetu koji je činjenje umeo da artikuliše rečima. Već i po tome je nadilazilo milje kojem je pripadao. Od njega se, međutim, udaljio s prvim preispitivanjem savesti zbog nedostojne prošlosti. Sebe je umirivao javnim priznanjem počinjenog: „Onima koji me optužuju da sam kriminalac, kažem: u Beogradu sam se pročuo kao dosta dobar bokser, vredan u školi, a željan svega. Hoću da se i provedem, volim devojke, a para nema. Kako se snaći? Predloži ovaj ono, 'ajde sitno, 'ajde krupno, 'ajde pljačka… Krenuo sam iz neke želje za avanturizmom, za nekim glupiranjem i toga se danas stidim, nisam nimalo ponosan na taj deo prošlosti. Ali, ja to časno zovem pravim imenom.“

Nastavlja se

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari