Duge kolone mile drumovima

Iz dana u dan tamo stižu ljudi iz duge kolone, iz Krajine. Oni ovih dana lutaju drumovima bez cilja i nade. Gladni, žedni, umorni, izgubljeni, sa zavežljajima, prikolicama, zapregama. Duge kolone mile drumovima, umirući od iscrpljenosti i tuge. Kakva sličnost sa onim, nama dalekim, a po sudbini sličnim, ljudima iz čamaca. Oni su plutali danima u čamcima po nepreglednim vodenim prostranstvima, tukli ih kiša, vjetar, bure, napadale ih ajkule. Ovi naši plutaju zakrčenim putevima, tuče ili vrućina, mori žeđ, neispavanost, beskrajna ljudska tuga.

Gdje da stanu i umornim rukama odvežu svoje zavežljaje? Da li svu tu dolinu bola vide ideolozi rata, preseljavanja stanovništva, ostvarenja ideje „svi Srbi u jednoj državi“ ili „jedan vođa, jedan narod“. Bože, kako mogu sjesti za sto i mirno ručati u krugu porodice? Kako? Zašto ne idu i kleknu pred te ljude, mole za oproštaj? Kako svojoj djeci mogu pogledati u oči? Gdje su sad ti bezdušni pokretači ovog pakla? Kako su samo trgovci tuđim životima prekrajali granice, čistili teritorije, ratovali sa cijelim svijetom. Ali, nisu oni išli „na prve linije“, njihova djeca ne idu čak ni u njihovu vojsku. Za njih kolone ne postoje, sve će to prekriti nova alhemija velikih majstora laži i obmana. Upakovaće to oni u novi program i moto. Nećemo dugo čekati na njihove nove domete „duha i uma“.

A kolone plutaju šumama i gorama od nemila do nedraga. Bez kuće, bez sna, bez igdje ičega. Kako kaže poslovica: „Nebo visoko, a dole tvrdo“. Kud će stati sa svojim kesama? Drhtavim rukama iz tih kesa izvući će nešto. Gdje će Milina iz Knina prostrijeti da malo počine „tkanu deku, to mi je ruvo“. To je jedino što je mogla da ponese. Hoće li starice, Danica iz Gračaca, Nina iz Kostajnice, Soka iz Dvora u isti kolektivni smeštaj, jer „mi smo se u putu sljubile“? Ostavljene, rasute po autoputu „bratstva i jedinstva“. Hoće li Draginja, starica od 80 godina iz Gline, sama svikla da živi „od onog prvog rata“, moći da čita „one lijepe ljubavne priče“ u kolektivnom smeštaju? Kako za sebe kaže: „Mi smo čemerci, otpaci. Glavari nas prodali“. Od „onog prvog rata“ (Drugog svetskog rata) pa sve do sada nose crninu. Žene u crnom. Žene iz kolone traže crnu odjeću, muškarci iz kolone traže „civilna odijela“ da skinu sa sebe nasilno obučene vojne uniforme.

Mi, iz Žena u crnom, već smo imale susrete sa ljudima iz kolona. Staša, Rada, Violeta, već danima idu na granične prelaze i nose mlijeko, voće, cigarete, pelene, lijekove i sve što može bar malo da ublaži patnje ljudi iz kolona. Moj prvi susret sa njima bio je u Šapcu. Mi, Žene u crnom, priključile smo se radiju B-92, koji je pokrenuo zadivljujuću akciju građanske solidarnosti sa ljudima iz kolone i sa grupom taksista išle u susret ljudima iz kolone. Slike iz Šapca su strašne. Ni u najgoroj procjeni nijesam mogla pomisliti da su ljudi dovedeni do takvog stanja. Otimaju se za cigare, mlijeko, traže, bacaju ono što smatraju trenutno nepotrebnim. Jedan taksista se uhvatio za glavu, stoji nepomičan. Staša otrčala u sobu punu starica koje buncaju i umiru lagano. Ostavljene od svih, jedna sa drugom, jer „mi smo se u putu sljubile“.

Sve slike iz Šapca vrtim u glavi dok sam zatvorena u kombiju na putu prema Novoj Pazovi, pa valjda je bolje tamo. Stižemo. Otvaraju se vrata kombija. Izlazimo. Gledamo okolo. Napuštene barake, sve u raspadu, ispred baraka, na klupama i po zemlji, sjede po grupicama ljudi iz kolone. Neki okolo tumaraju. Vidim djecu, stare, trudnice, mladiće i djevojke. Prilaze kombiju, traže nešto, nekoga. „Gdje je moj pas? Šta li sad tamo radi? Za njim najviše žalim. Telad će ubiti, kravu će zaklati, poješće to. A šta će moj pas? Da se krije, a prijatelja naći neće“, govori okolo sedokosi starac. Drugi starac nam priča: „Ja moje konje doveo. Evo ih, doveo ih iz Dalmacije. Vidi mi ih… Ja sam došao u zapregama“. Vadi sinovljev indeks: „Evo šta mi je od sina ostalo. Izgubio sam sina jedinca i dva brata u ovom ratu. Za mene je rat završen“… Molimo ih da stanu u red. Je li to pravedno? Kako podijeliti ono što smo donele? Red, red… kako ću? Ne mogu. Ne mogu da brojim kolačiće. Zar moram? A kako ih podijeliti pravedno? Gdje sam ja to? Nekako smo uspjele podijeliti hranu, naši prijatelji iz kombija odlaze.

Ostajemo Violeta i ja, paketi koje smo doneli i ljudi oko nas. Stežu prosto obruč oko nas. Violeta je spretna, već nekoliko godina radi sa ljudima iz kolona. Ali, sad se i njoj lice grči od užasa oko nas. Kako sačuvati prisebnost, a gledati ljude sa kriškom hleba u rukama, sa šerpama, u koje je sipan pasulj. To je prvo kuvano jelo posle nekoliko nedelja. Krišom primjećujem kako čuvaju te, već ionako dotrajale, šerpe i lončiće sa pasuljem. Vidim, a ne vjerujem. Mislim, ružan san. Ali nije… Gledajući to sve oko sebe, skljokala sam se u trenutku među pakete. Plačem. Ne mogu više. Iza sebe čujem glas: „Šta ja treba da radim, kad tebe vidim da plačeš“? Gledam je. Stidim se suza. Pomisliće da sam neka razmažena „gospoja“, koja je tu da bi se hvalila „dobrotvornim“ radom. Ne, nisam ja od tih.

Ipak, tu je i Jadranka. Drži stvari pod kontrolom. Ima ona snage. Staša ide okolo, razgovara sa ljudima, njene krupne oči su vrlo tužne. Gledam ih i ćutim. Polako pada veče. Moramo nazad… Jedva čekam da stignem kući, uronim u san, dubok san. Da, san…

Autorka je aktivistkinja Žena u crnom