Fotografije – nemi svedoci zlodela

Pored čuvenog Rona Haviva, koji je uslikao Željka Ražnatovića Arkana, komandanta Srpske dobrovoljačke garde, kako ispred svoje paravojne jedinice u jednoj ruci drži tigra, a u drugoj pušku, ali i onu srceparajuću fotografiju kada jedan od Arkanovih „momaka“ šutira mrtvu Muslimanku u Bijenjini, i Vejd Godard je zaslužan za to što su ratna stradanja stigla do šire javnosti, jer u suprotnom se za mnoga zla ne bi ni znalo da su se desila.

Godard, koji je bio fotoreporter Rojtersa, NJuzvika i NJujork tajmsa, otvorio je 2004. galeriju u Dubrovniku „War Photo Limited“, kako bi kroz svoje, ali i fotografije drugih kolega i koleginica prikazao ratove širom sveta baš onakvim kakvim i jesu – strašnim. Na drugom spratu njegove galerije postavljena je izložba o raspadu Jugoslavije i ratu u regiji, a autori tih slika, osim Godarda i Haviva, takođe su neki od najpoznatijih svetskih ratnih fotografa, poput Aleksandre Bulat (Alexandra Boulat), Krisa Morisa (Chrisa Morrisa), Klausa Bjorna Larsena (Claus Bjorn Larsen), Darka Bandića, DŽona DŽonsa (Jon Jones)…

Novinari/ke i nastavnici/e iz regiona imali su nedavno priliku da posete Godardovu galeriju u Dubrovniku, pogledaju izložbu o ratovima u Jugoslaviji, ali i narativ agencije SENSE „Zatiranje historije i sjećanja“, porazgovaraju sa Godardom, novinarom i teologom Dragom Pilselom i Markom Sjekavicom, pravnikom i muzeologom.

Godard nam je ispričao da je koncept galerije takav da se široj javnosti objasni da rat uništava sve i „da su svi u ratu žrtve, na ovaj ili onaj način“.

– Mnogi koji dođu u galeriju nemaju predstavu o tome šta se dešavalo, niti su iskusili ratove. Dolaze nam ljudi iz celog sveta. Evo, sada imamo goste iz Azije… Posetio nas je jedan izraelski vojnik, koji je zapravo bio u borbi iz koje je nastala fotografija. Rekao mi je da je još gore bilo uživo nego što to pokazuje slika, rekao je Godard i objasnio nam da fotografije ustvari pokazuju samo mali deo horora.

Izložba fotografija o ratovima u Jugoslaviji je sastavljena od nekoliko izložbi koje su već bile postavljene u ovoj galeriji. Godard nam je objasnio da je fotografije birao tako da pokažu „emotivnu i informativnu priču“ onoga šta se desilo. Na pitanje o vremenu koje je proveo u Mostaru, Godard je naveo da je u taj grad došao 1992. kada je JNA vršila opsadu, a kada je srpska vojska oterana, otišao je na druga ratišta u Bosni. Međutim, vratio se u Mostar prvog dana sukoba hrvatske i bošnjačke strane. Bio je na prvoj liniji vatre.

Životna priča Draga Pilsela je filmska. Odrastao je u porodici ustaških imigranata u Argentini. Brata je izgubio u ratu devedesetih, baš kod Dubrovnika. Odmah na početku nam je rekao da mu povratak u Dubrovnik vraća sećanja, jer mu je 1991. poginuo brat, koji je bio hrvatski branitelj.

– Tada sam napustio bogosloviju i došao u vojsku za oslobođenje Dubrovnika. Bili smo nijemi svedoci zlodela…, ispričao je Pilsel. Kako je istakao, sada se ratni zločinci slave kao nacionalni heroji.

Na kraju svog govora, Pilsel je citirao pismo iz 1995, koje su napisali članovi Hrvatske biskupske konferencije na čijem je čelu bio zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić: „Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici…

Marko Sjekavica, koji nam je pre posete galeriji, pokazao Stari grad i ispričao šta se sve dešavalo tokom rata, gde su bila mesta stradanja i koliko je grad bombardovan, rekao je da je rat u Dubrovniku „ubio suživot“. Dodao je da je skoro sve obnovljeno, ali da se baština i dan danas uništava, ukazujući na grafite „Ubi Srbina“ na pravoslavnoj crkvi.

– Uništavanje baštine tokom rata je bilo ciljano. Ali i današnje uništavanje je takođe ciljano, istakao je Sjekavica. On je objasnio da je Haški tribunal stvorio presedan da se uništavanje baštine imenuje ratnim zločinom i podsetio da je osuđen bivši general JNA Pavle Strugar. S druge strane, naglasio je da je domaće pravosuđe zakazalo.

Studijsko putovanje i seminar za nastavnike/ce organizovali su Historijski muzej BIH, Fond za humanitarno pravo iz Beograda, Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću iz Zagreba i SENSE – Centar za tranzicijsku pravdu iz Pule, od 23. do 27. juna 2017.

Dubrovnik – Stari grad

„Granatiranje dubrovačkog Starog grada krajem 1991. bilo je predmet dvije optužnice Tužiteljstva Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju. Prva optužnica podignuta je u veljači 2001. protiv četvorice časnika bivše Jugoslavenske narodne armije (JNA): generala Pavla Strugara, admirala Miodraga Jokića i Milana Zeca te kapetana Vladimira Kovačevića. Druga je takozvana „Hrvatska optužnica“ protiv Slobodana Miloševića, bivšeg predsjednika Srbije i SR Jugoslavije. Od ukupno 32 točke koje su ga teretile za zločine širom Hrvatske, čak 12 se odnosilo na napad na Dubrovnik i njegov Stari grad.

Od četvorice optuženih časnika JNA, samo se generalu Strugaru sudilo za granatiranje Starog grada, koje je kvalificirano kao uništavanje ili hotimično nanošenje štete ustanovama namijenjenim religiji, dobrotvornim svrhama i obrazovanju, umjetnosti i znanosti, povijesnim spomenicima i umjetničkim i znanstvenim djelima. Osuđen je na 8 godina zatvora, a u žalbenom postupku kazna mu je smanjena na 7,5 godina.

Optužnica protiv admirala Zeca povučena je zbog nedostatka dokaza, a admiral Jokić priznao je krivnju i osuđen je na 7 godina zatvora. Kapetan Kovačević proglašen je procesno nesposobnim i upućen na liječenje u zatvorenu psihijatrijsku ustanovu u Srbiji.

U „hrvatskoj fazi“ suđenja Miloševiću tužiteljstvo je puna tri mjeseca posvetilo izvođenju dokaza o napadu na Dubrovnik. Milošević je osporavao da je Srbija – čiji je on u to vrijeme bio predsjednik – imala bilo kakve veze s „Dubrovačkom operacijom“ JNA. Presuda, međutim, nije donesena zbog smrti optuženog“.

Preuzeto sa sajta SENSE – Centar za tranzicijsku pravdu o narativu „Zatiranje istorije i sjećanja“ (heritage.sense-agency.com/bhs/)