Julsko ludilo

Tiraži beogradskih novina na kninskim kioscima su se utrostručili. Ko nije ranije rezervisao „Politiku“, morao je podraniti da ne ostane bez svog primjerka.

Običan svijet je osjećao da se bliži nešto nepoznato i da će se u državi brzo desiti lom. Nije bilo kafane, seoske prodavnice ispred koje se sjevčilo pivo, balotišta ili nekog drugog mjesta gdje se ljudi sastaju, a da se nije pričalo o krizi države. LJudi, ranije potpuno nezainteresovani za politiku, odjednom su sve znali o „nepravednom Ustavu iz 1974. godine“ koji je pocijepao Srbiju i Miloševićevim namjerama da tu „nepravdu“ ispravi. Bravari, tokati i željezničari su znali i kao iz rukava istresali brojke i argumente o tome ko koga iskorištava i koji dio zemlje živi na račun onog drugog.
… Razvila se čitava palanačka doktrina o Titu kao „srpskom neprijatelju koji je godinama radio protiv Srba“ a vrlo su je gorljivo objašnjavali i njegovi bivši borci, penzionisani oficiri, udbaši, aktivisti i cinkaroši, do skora spremni da prijave i spakuju u zatvor najrođenijeg, ako što zucne kontra Tita. Zatekao sam se kod prijatelja moga oca, čika Spasoja, kad su mu stigli drugari na uobičajenu popodnevnu sedeljku. Vodili su vrlo reprezentativan razgovor.
– Tito je bio uvijek protiv Srba – mudrovao je Boća, pedesetrogodišnjak, koji je svojevremeno plakao kad su ga isključivali iz partije, zbog nekog muljanja u trgovačkom preduzeću gdje je radio.
– Ma, naravno da je bio. Mi Srbi u Hrvatskoj smo trebali dobiti autonomiju prije Šiptara, pa i republiku prije Makedonaca, al nam on ne dade. Moša Pijade predložio, on nije dao – prilagao je dodatnu argumentaciju Spasoje, kapetan u penziji, još uvijek član partije i borac od 1943. koji je u penziju otišao sa 35 godina.
– Eto, kad je vama komunistima došlo u glavu, šta da kažemo mi iz četničkih familija, pribadao ih je Božo, bolničar pred penzijom.
– Eee, komunisti, pa mene su isključili zato što sam Srbin, nijeste samo vi četnici Srbi, pravdao se Boća…
– Dobro, braćo Srbi, izgleda da je došlo vrijeme da danas svi mi više cijenimo vojvodu Đujića nego Tita i njegove. Boća je klimao glavom, ali Spasoju to ipak nije išlo pod kapu. Kakvog Đujića kad su mu njegovi ubili strica, zapalili pojatu, a on sam ratovao protiv njih.
– Ja nikada ne mogu zaboraviti šta je Đujić uradio mojoj familiji. Šta će nam Đujić, imamo danas Miloševića, pravog Srbina i komunistu. On je naša nada i čoek koji će sve staviti na svoje mjesto – poentirao je Spasoje.
– Dobro, nemam ja ništa protiv Miloševića, ali nema srpstva bez četništva – nije se dao Božo.
– Ne smijemo se više dijeliti, ne smijemo imati partizane i četnike, jer će nas đavo odnijeti. Sad svi moramo uhvatiti za išti štap i stati pod isti kišobran – pripijajući gemišt, zaključivao je Boća, a sagovornici klimanjem glave odobravali.
**********************
Odnekud su se pojavile uokvirene Miloševićeve fotografije svih formata, koje su se prodavale po kioscima, na pijaci ili na ulici. Da je đavo skroz odnio šalu, vidio sam, negdje u proljeće, kad je i moj otac nabavio portret „spasioca“, malu, uokvirenu fotografiju, formata džepnog ogledalca i postavio je uspravljenu na sto u svojoj sobi…
– Ovo će biti naš spasilac.
– Ih, od čega?
– Od svih dušmana. Od ustaša, Šiptara, Vatikana, NJemačke i Amerike.
– Pa ako imamo tolike dušmane, neće nas bog spasti, rekoh.
– Oće, oće. Milošević i Rusi, kad zbace ovog nesretnog Gorbačova.
Moja majka se nije direktno miješala u izbor novog očeva političkog favorita. Kao neko ko nikad nije simpatisao komuniste, ipak nije mogla da bar malo ne „podbode“.
– Ne mogu on i njegovi bez vođe. Juče Tito, danas Milošević, sutra, ko zna. Evo, vake slike su ušle u sve kuće. Eno kod našega popa još veće slike. Veća mu je od slavske ikone. Ne valja kad slike kače popovi i komesari.
**************************
Miloševićev govor na Gazimestanu, otac je gledao sa velikim uzbuđenjem. Upijao je svaku riječ, i iz njega je povremeno izlazio oduševljavajući polušapat – bravo. Kad je govor završen, okrenuo se i upitao me:
– A, šta kažeš?
– Ništa, rekao sam.
– Kako ništa, ovako lijep govor a ti – ništa.
– Zapamtio sam samo da pominje mogućnost rata.
– Pa to u tome i jeste stvar. Neka im je rekao, da vidimo šta će sada.
– Ko, šta će sada. Kome je to rekao.
– Rekao je svim našim dušmanima, pred onolikim narodom.
– Opet ne razumijem, kome je rekao?
– Ej, ne pravi se lud. Rekao je svima onima što hoće da razbiju Jugoslaviju i naude Srbima – znači Šiptarima, ustašama, Vatikanu, Zapadu, NJemačkoj, Americi, ma svima. Uz njega generali, a on kaže – nema zajebancije, ako bude trebalo – ratovaćemo.
– Toga se i bojim. A mislim da se Jugoslavija ne može sačuvati silom.
– Nego kako se država čuva kad se mora, nego silom. Silom se i stvara i čuva.
– Ja mislim da je ovim govorom i ovom predstavom za milione posmatrača duplirao broj svojih i srpskih protivnika. To nije dobro.
– A, jebi ti to. Ne osjete li oni strah, ovo će se rasuti samo od sebe.

O autoru
Drago Kovačević je rođen 1953. u Kninu. Od početka 1994. do avgusta 1995. bio je gradonačelnik Knina. Knjiga „Kundak Bože Kaurina i druge priče“ sadrži 12 odabranih priča. U predgovoru, Lazar Stojanović (1944-2017), rekao je da ove priče „nisu dokument o prostoru i vremenu, nego su čitko i promišljeno, proživljeno predstavljanje osobenog sistema vrednosti, načina govora, jedinstvenih likova i istorijskog iskustva Krajine“.