Karadžićeva hipnoza Džesike Stern

NJena knjiga „Moj ratni zločinac“ već je privukla pažnju zato što je Stern odlučila da Karadžiću dozvoli da je liječi bioenergijom dok ga intervjuira.

Još jedan zbunjujući aspekt odnosi se na njen čudan pristup vođenju intervjua: tvrdi da je ušla u „izmijenjeno stanje“ identificirajući se Karadžićem tokom 12 sastanaka u zatvoru.

To čak nisu ni najznačajniji problemi u vezi s ovom uznemirujućom knjigom. Stern, profesorica na Bostonskom univerzitetu, otvoreno priznaje da je radila kao istraživački tim s Karadžićem da bi razumjela njegove motive.

Proučavam genocid na Univerzitetu u Sarajevu, a moji istraživački interesi obuhvataju razne oblike radikalizacije, uključujući vjerski ekstremizam.

Tokom intervjua sa takvim profilima ljudi naučila sam da mogu biti istovremeno brutalni i zabavni, tako da razumijem da njeno precizno opisivanje Karadžićeve moći da manipulira i uvjerava, šarmira i racionalizira možda nosi izvjesnu vrijednost. To ima smisla ako se nastoji razumjeti ličnost ratnog zločinca.

Međutim, laskavi i naivni opis Karadžića koji nudi Stern odraz je njegovog dubokog uticaja na nju, koji ponekad graniči s hipnotičkom moći. Čini se da je to pomutilo sposobnost Stern da jasno vidi svoj put kroz labirint negiranja genocida u koji ju je Karadžić uveo.

Stern me kontaktirala tokom pisanja knjige, tražeći moje komentare.

Pročitala sam jedan od prvih nacrta njenog rukopisa. Nažalost, čini se da je zanemarila većinu mojih sugestija i čak pogrešno prikazala neke od mojih radova. Jedan od Karadžićevih argumenata, koji Stern u svojoj knjizi podržava, je da su Srbi počinili genocid iz straha da bosanski muslimani planiraju uvesti šerijatsku državu u Bosni.

Način na koji se ona poziva na moj rad u kontekstu ove tvrdnje jednostavno nije tačan.

Citira moju knjigu „Na Drini genocid“ u vezi sa Karadžićevim tvrdnjama da je Alija Izetbegović, ratni predsjednik BiH, „vlastiti narod smatrao potrošnom robom“ zato što ga je frustrirala činjenica da je ogromna većina muslimana u zemlji „bila sekularna ili bar nisu bili fundamentalisti.“ Ne postoji takva tvrdnja u mojoj knjizi.

Knjiga je posvećena dekonstruiranju srpskog genocida nad muslimanima u BiH i mogla se koristiti kao referenca u raspravi o faktorima koji jesu pokrenuli genocid u Bosni – uglavnom teritorijalnim ambicijama srpskih lidera i njihovom planu da naprave Veliku Srbiju. Zato su srpske elite željele iskorijeniti bosanske muslimane. Međutim, Stern uglavnom ne raspravlja o tim faktorima. Umjesto toga veliki dio svoje knjige posvećuje potvrđivanju ideje da su se Srbi opravdano plašili islama.

U drugom slučaju, Stern podržava srpski nacionalistički narativ tvrdeći da ima „istine u… Karadžićevim tvrdnjama da je Izetbegović uzgajao džihadiste.“

Moj rad je opet citiran kao izvor za ono što je Stern opisala kao „kontinuirani problem Bosne sa džihadistima“.

Svrha izvještaja koji sam napisala za Britanski savjet o selefizmu i drugim oblicima ekstremizma u BiH bila je da se procijeni koliku prijetnju selefijske grupe predstavljaju u BiH.

Toj složenoj temi sam pristupila odgovorno i u kontekstu teorijskog okvira recipročne radikalizacije.

Nalazi tog izvještaja upozoravaju da je hiper-fokusiranje na selefizam u BiH „odvuklo pažnju od drugih oblika ekstremizma,“ naročito od etničke i vjerske radikalizacije Srba u RS, srpskom entitetu u BiH. Nalazi mog izvještaja ne potkrepljuju ciljeve koje Stern ima na umu, pa ona odlučuje da ga pogrešno shvati.

Stern smatra valjanim i tvrdnje da su vojni zapovjednici bosanskih muslimana pucali na vlastiti narod ili pripremali scenarije u kojima će se građani vjerovatno naći na nišanu srpskih snajperista, kako bi privukli međunarodne simpatije.

NJen prikaz ovih dugo osporavanih tvrdnji u suprotnosti je s onim koji je iznio Tribunal na suđenju Karadžiću, u kojem se navodi da „većina međunarodnih svjedoka koji su bili prisutni na terenu nikada nije dobila nijedan uvjerljiv dokaz da je strana bosanskih muslimana pucala iz snajpera ili ispaljivala granate na vlastite civile.“

Nalazimo se u okruženju obnovljenog negiranja genocida u BiH. Nobelova nagrada za književnost dodijeljena je austrijskom piscu Peteru Handkeu, čije knjige su u BiH naišle na opsežne kritike zbog angažmana u negiranju genocida. Ipak, osjećam olakšanje bar zbog jednog aspekta rada DŽesike Stern.

Ona iskreno priznaje da je njen pristup subjektivan. U tom smislu, ne pokušava nikoga obmanuti. Otvoreno je fascinirana Karadžićem zato što je on ratni zločinac, a razumni čitatelji – čak i ako su neinformirani o genocidu u BiH i prvi put se upuštaju u neugodan poduhvat čitanja o njemu – vjerovatno neće pogriješiti i njene stavove smatrati objektivnim.

Radovan Karadžić je počinio genocid nad bosanskim muslimanima. Služi doživotnu zatvorsku kaznu zbog ovog zločina. U presudi Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju jasno se navodi da to nije bilo pitanje samoodbrane. Osim toga, ovo nije bio Karadžićev lični rat, kao što bi se moglo zaključiti iz narativa DŽesike Stern.

Autorka je profesorka na Fakultetu za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije iz Sarajeva. Ceo tekst možete pročitati na sajtovima The Intercept i vijesti.ba