Mi smo političarima samo brojke

Potrebno je da se ceo sistem vladavine u bivšoj Jugoslaviji promeni, da dođu neki mladi, trezveni ljudi, koji će biti u stanju da kažu: „Ja imam prijatelja“, a ne: „Ja imam Srbina za prijatelja“, priča za Danas Šaha Hrustić iz sela Klisa (Bosna i Hercegovina), jedna od brojnih žrtava zločina u opštini Zvornik.

Šaha je u poslednjem ratu izgubila pet muškaraca iz familije – supruga, devera i njegova tri sina. Kako ističe za naš list, žrtve su za političare samo brojke, te da ih se „samo sjete kad trebaju dobit novčanu podršku od nekih organizacija“.

Na početku rata u BiH na teritoriji opštine Zvornik, pripadnici paravojne formacije „Žute ose“ proterali su, opljačkali ili ubili više od 1.300 ljudi.

Srpske snage su 1. juna 1992. kršeći dogovor koji su prethodnog popodneva postigli u kući Vinka Radovića u Petkovcima, opkolile tenkovima i „pragama“ svoje komšije u obližnjem Klisu, Đulićima i Jusićima, i umesto da ih puste da odu prema Tuzli kako su se prethodno saglasili, poterali su kolonu prestrašenih ljudi preko brda put Zvornika.

Usput su ubijali one koji su se usprotivili nenadanoj promeni plana, da bi u sumrak decu, žene i starce odvojili na livadi pored puta, a nekoliko stotina muškaraca potrpali u teretne kamione kojima su ranije prevozili stoku i šut i krenuli put Tehničko-školskog centra u obližnjem Karakaju. Za te zločine pred Specijalnim sudom u Beogradu 2010. osuđeni su Branko Grujić na kaznu zatvora od šest godina, dok je Branko Popović dobio kaznu od 15 godina.

Nakon rata, priča Šaha, neke žene su se vratile svojim porušenim domaćinstvima. Kaže da se nikad nije plašila da se vrati u Zvornik, „jer gde si najjači nego na svome“. Upitana kakav je sada život žena u Zvorniku, odgovara da je to konstantna borba…

– Treba školovat decu sa minimalnim primanjima, raditi, dizati se iz pepela, ne pokleknuti. Međutim, mi smo puno toga naučile jedne od drugih. U opštini imamo i domaćica, i žena sa osnovnom školom, i sa fakultetskom diplomom… Prenosimo snagu i volju jedne na druge. Imamo radionice i sa ženama iz drugih opština, i sa Ženama u crnom, i te radionice nam služe kao psihosocijalna podrška. Učimo žene da se moraju mijenjat… Ja sam naučila kako da se borim. Nekad živim za inat, i kad je najteže ja dignem glavu, ukazuje Šaha.

Kako kaže, vidi mali pomak ka pomirenju, ali je potrebno još puno rada. Na primer, dodaje, sudovi bi trebalo da rade po zakonu, „što oni ne čine, jer izriču minimalne kazne, cinične i uvredljive za žrtve i njihove porodice“.

– Naravno da ne treba posustat. Uvek se nadam da će razum nekad pobediti, zaključuje Šaha Hrustić.

Iz Šahinog svedočenja pred Ženskim sudom

„…Od 1. juna te godine, moja djeca imaju traume. U više navrata smo posjećivali doktore, ali su stres i traume i dalje prisutni. Posmrtne ostatke svog supruga sam dobila prije deset godina i dostojno sam ih sahranila. Vraćam se u svoje selo sa svojom jetrvom koja je izgubila muža i tri sina. Od teške tuge se razboljela od neizlečive bolesti. Za svog života ukopala je dva sina i supruga. Na samrti mi je rekla: „Ostavljam ti u amanet i dužim te, ako se pronađu kosti mog trećeg sina da ga sahraniš kao svojega“. To sam i učinila dvije godine nakon njene smrti. Ja ostajem sama u svojoj kući sa tugom i bolom. Nestadoše naši planovi, sreća i sve. U ratnom periodu sam izgubila brata, a u postratnom moje najmilije. Prerano su otišli na onaj svijet, a sve od tuge. Umrla mi je majka, otac, svekrva, djever i brat koji je stariji dvije godine od mene. Bili bi najvjerovatnije živi da se nije desilo to što nam se desilo. Svačija je bol najveća. Ja sam sama u svojoj kući, ali se borim…“, ispričala je Šaha Hrustić na Ženskom sudu, događaju koji je održan u Sarajevu, maja 2015. godine.

Poseta Beogradu

Čak 40 žena iz opštine Zvornik posetilo je nedavno Beograd. Zahvaljujući Ženama u crnom, koje su organizovale ovu jednodnevnu posetu, žene iz zvorničke opštine obišle su znamenitosti Beograda, krstarile Dunavom… Među tih 40 žena bila je i Šaha Hrustić. Za nju je ovaj susret „proširenje prijateljstva, dokaz onima koji još uvijek stvaraju mržnju i koji nikako da izleče svoju dušu, da smo mi svi samo ljudi, a da je nacionalnost urođena, bogom data“.