Moja majka je ubijena i zapaljena

Na pitanje tužioca da li je za njega bila teška odluka da ode, Mirković je izjavio: „Nije samo za mene, nego za sve ljude koji izgube sve ono što se sticalo vjekovima i morali su izgubiti u jednom danu. Kada smo krenuli od kuće nismo znali gdje krećemo i gdje ćemo doći. I to se, u stvari i ustanovilo kasnije kad smo došli negdje u Srbiju. Od tada pa do dan danas mi lutamo svijetom. Znači, izgubili smo sve svoje. Nismo uspjeli nikada nadoknaditi ono što smo nekada imali. Za mlađe ljude koji bi htjeli da rade, nisu imali zaposlenje, za starije ljude, nisu imali penziju. A doći do krova nad glavom, što je nešto osnovno za čovjeka, to je bilo vrlo teško“.

Upitan šta se desilo sa njegovom majkom Đurđijom Mirković, djevojačko Ivakić (rođena 1925. godine), Sava je odgovorio: „Kada smo došli u Srbiju pokušavao sam da pozovem telefonom neke prijatelje u Splitu koji su živili tokom rata tamo. Tada je nemoguće bilo uspostaviti neku vezu ali smo ipak došli do nekog telefona i stupio sam u kontakt sa pokojnim Dušanom Mirkovićem… Umro je već godinu i po dana, mislim. I pitao sam ga. On mi je samo rek’o: „Ja sam došao gore kod tvoje kuće. Ona je ubijena. Polivena je nečim crnim i zapaljena je“. To su bila prva saznanja o tome. Kaže: „Ja sam rekao Jovi Mirkoviću i Miji Laziću koji su se nalazili u zatvoru u Lori, kad odu kući da pokopaju njezine ostatke“. Tada kada je Jovo došao iz zatvora i Smilja, koja je njegova supruga i ja sam s njima stupio u kontakt i našao ih u Banatskom Novom Selu, gdje su dali oni svoju izjavu vašim istražiocima. I ona mi je ispričala sve šta se desilo i kako se desilo. Ako vi želite, ja vam sada mogu ispričati sve šta je ona meni tada rekla 1995. godine“.

Tužilac je odobrio Savi da odgovori, a on je ispričao: „Ona je rekla da su one tih dana bile normalno kod kuće, da su hranile stoku koja je ostala pošto je narod napustio selo. Do tog datuma, ja mislim da je bio po njezinoj priči 12. osmoga, ujutru u 9 sati su bile ispred moje kuće, u dvorištu moje kuće, kada su naišla dva vojnika. Nisu išli putom normalnim, nego su išli stranputicom, preko livada, bašta, preskakali preko zidova i jednostavno je jedan od njih počeo da puca. I pucao je možda sa daljine od nekih 10 metara, po njezinoj priči… Što je ona meni ispričala. Moja majka je odmah pala, ova žena se toliko uplašila i pala je preko nje. Ona se onesvijestila odma’. I kaže, nakon izvesnog vremena kad se osvijestila, nju nisu bili pogodili ili vjerovatno nisu htjeli. Ona je vid’la da je moja majka mrtva, da leži ispod nje. Ona je tada otišla da obavijesti jednog komšiju koji se još u našem zaseoku nalazio, negdje oko 300-350 metara od naše kuće, da mu kaže šta se desilo sa mojom majkom i onda su oni napustili zaseok Mirkovići i otišli u Podinarje gdje se nalazilo oko 25 do 30 ljudi koji su se sklonili bili tamo, pošto su računali da tamo još niko neće doći od Hrvatske vojske. Što se tiče Jove Mirkovića, on kad je došao iz zatvora, to mi je rek’o, da je bio otprilike 21/ 22. osmoga, on mi je rekao: „Došli smo tamo, ja i Mijo Lazić i moj sin Dušan. Ušli smo u tvoju kuću, još nije bilo sve opljačkano. Našli smo dva ćebeta i stavili smo u ćebad samo ono malo kostiju što je ostalo, pošto nije cijelo tijelo bilo, pošto je bilo zapaljeno i vjerovatno i životinje su razvukle. I to su pokopali nekih 50 metara od moje kuće u jednoj bašti pored bunara“.

Upitan da li su se ljudi vratili u zaseok Mirkovići, Sava je odgovorio da nisu, kao i da niko tu ne živi. Sava je rekao i da nikada nije tražio da sazna ko mu je ubio majku, već je tražio da njene ostatke dostojno sahrani u porodičnoj grobnici „Ja znam da to nije uradio čovjek, jer to je uradila zvijer. Znači, čovjek koji ide ubiti jednu staricu od 70 godina, to nije čovjek, bez razlike da li je ta starica bila Srpkinja ili Hrvatica. Ja gledam sa te ljudske strane, gospodine“, rekao je Sava Mirković pred Haškim tribunalom.

Suđenje Gotovini, Markaču i Čermaku

Od 12 optužnica podignutih pred Haškim tribunalom za zločine počinjene tokom rata u Hrvatskoj od 1991. do 1995. godine, dve se bave zločinima nad hrvatskim građanima srpske nacionalnosti. Hrvatskim generalima Anti Gotovini, Ivanu Čermaku i Mladenu Markaču u Hagu se sudilo za zločine počinjene tokom i nakon operacije „Oluja“. Prvostepenom presudom iz 2011. godine, Gotovina je osuđen na 24 godine zatvora, Markač na 18, dok je Čermak oslobođen. Međutim 2012. Žalbeno veće poništava prvostepenu presudu i Gotovina i Markač postaju slobodni.