Naši narodi su bolesni i moraju se lečiti

Jer, naši narodi nisu Britanci, koji su na parlamentarnim izborima 1945. glasali protiv Čerčila, unatoč tome što su za vrijeme rata govorili da nebo slobodnog svijeta leži na njegovim ramenima. Smatrali su da on ne bi mogao odgovoriti potrebama mirnodopskog rasta i razvoja. Naši slavenski narodi iz bivše Jugoslavije nikad nisu imali optimalnu mentalnu dubinu. U svojoj psihičkoj esenciji, ostali su primitivni. I dalje žive u atavističkom vremenu naših davnih predaka, u kojemu je modus operandi bio i ostao animalan. Bez milosti, tolerancije i empatije. S nagonom mržnje, tim oružjem za masovno uništenje – ocenjuje u razgovoru za Danas Zdravko Bazdan, dugogodišnji profesor na Sveučilištu u Dubrovniku i jedan od najznačajnijih boraca za ljudska prava na našim prostorima.

Sagovornik Danasa se istakao u odbrani ljudskih i manjinskih prava u ratnim uslovima, spašavajući najpre Hrvate tokom okupacije Dubrovnika, a potom Srbe i Bošnjake na tom području. Kako je sam jednom rekao, u ovoj drugoj fazi borbe bio je manje uspešan, iako ga dobri poznavaoci, poput pisca Nenada Prokića, opisuju kao jednog od retkih koji u toj borbi nikada nije ustuknuo, odnosno da je broj građana srpske nacionalnosti koje je spasao tokom rata nepregledan. Bivši je potpredsednik Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava i voditelj Suradnog centra HHO-a za Dubrovačko-neretvansku županiju od 1993. do 2008.

* Nedavno je na jednom skupu istoričara regiona u Beogradu konstatovano da se službena verzija iskrivljenih činjenica iz ratova devedesetih, ustanovljena na samom početku sukoba, u gotovo neizmenjenoj formi proteže i dan danas. Da li je nakon toliko vremena moguće pretpostaviti i nadati se nekakvom velikom obrtu – od skrivanja odgovornosti i relativizacije ka istinitim stanovištima?

– Ne vjerujem i ne nadam se nekakvom velikom iskoraku u pravcu racionalnog pristupa fenomenima koje navodite. Prije ulaska Hrvatske u EU, nadao sam se da će njezine ustanove, skupa s ustanovama Vijeća Evrope, koje su temeljene na promicanju i zaštiti ljudskih prava, preokrenuti trend, da će doći do velikog obrata, koji spominjete. Ništa od toga se nije dogodilo. Danas je u Hrvatskoj, po pitanju ljudskih prava, stanje lošije nego što je bilo prije pet godina, kada smo bili u pretpristupnoj fazi.

* Komunizam i socijalizam su u tim lažnim verzijama istorije predstavljeni kao najveća opasnost za interese pojedinačnih naroda, koji su „odbrambenim“ i „preventivnim“ ratovima spašeni. Kako je to uspelo da prođe kod građana, savremenika oba vremena – i socijalističkog i nacionalističkog – i to u tolikoj meri da i najveći „sopstveni“ zločini nađu opravdanje?

– Kako je to uspjelo? Kada je u pitanju moja država, po mome mišljenju to je uspjelo manipulacijom. Obećanjima o boljem životu. Sjećam se dr Šime Đodana i njegovih predizbornih govora 1990. kada je tumačio da će, ako pobijedi HDZ, sav novac koji je do tada išao u savezne ustanove u Beograd, postati dio plaće hrvatskih građana. Prvi predsjednik Hrvatskog sabora je u to vrijeme javno tumačio da će, ako pobijedi HDZ, hrvatski narod za tri do pet godina prestići Švicarsku. Nota bene: Švicarska je osnovana 1648. Sve te mantre su bacale mase u nacionalni delirij. S druge strane, pojava Slobodana Miloševića izazivala je zebnju. S treće strane, postajalo je jasno da je Marx bio u pravu kad je govorio da je religija opijum za narod. S četvrte, geostrateški gledano, zapadnim državama nije odgovarala socijalistička Jugoslavija koja je imala veliki ugled i budila nadu obespravljenih radnika i seljaka diljem svijeta. U tom kolopletu interesa, našao se i njemački. A to da i najveći „vlastiti“ zločini budu opravdani, stavljam u kontekst već spomenutog primitivizma. Uzgred, psihološke razlike ne postoje u odnosu na naše davne pretke iz kamenog doba. Dubina, odnosno plitkoća ljudske psihe nije se promijenila.

* Uoči godišnjice srebreničkog genocida i njegovog negiranja od strane srpskih vlasti, čuju se stavovi da će Aleksandar Vučić doprineti trajnom pomirenju dva naroda. Da li je moguće očekivati „napredak“ u odnosu na tadašnju Vučićevu ratnohuškačku propagandu?

– Ne bih Vam mogao kompetentno odgovoriti na postavljeno pitanje. Iskoristio bih pitanje kao šlagvort na temu: da li je uopće moguće očekivati smislenost u poboljšanju odnosa na relaciji Beograd – Zagreb – Sarajevo. Da, moguće je očekivati preokret, pod uvjetom da se u osnovnoškolske, srednjoškolske i fakultetske kurikulume uvede predmet koji bi u fokusu imao ljudska prava i građanski odgoj. Obrazovanje za ljudska prava vidim kao glavni mehanizam poboljšanja kronično poremećenih odnosa na ovim prostorima. Jer, ljudska prava u fokusu imaju jednakost ljudi, bez obzira na etnicitet, vjeru, spol. No, obrazovanje za ljudska prava daje rezultate tek u dugom roku. A ljudska prava su, među ostalim, usmjerena na zaustavljanje govora mržnje te rasizma, ksenofobije, antisemitizma i netolerancije. Posljednja četiri fenomena se nazivaju akutnim, a negdje i kroničnim bolestima naše civilizacije. Po mome sudu, naši narodi su obolili i moraju se liječiti. Jedno od terapijskih sredstava je obrazovanje za ljudska prava. Drugo je u rukama psihologa i psihijatara.

* Vučić je, takođe, prepoznat kao neko ko će doprineti pomirenju Srba i Albanaca. Imajući u vidu način na koji on vodi taj proces, da li će on ispuniti svoju svrhu – prestanak mržnje i početak uzajamnog poštovanja dva naroda?

– Titansko je to breme. Svjestan sam gordijskog čvora koji bi trebao presjeći Vaš predsjednik Aleksandar Vučić. Znam, Kosovo je srce vašega nacionalnog identiteta. Postojbina vaše državnosti. No, po mome mišljenju, to je povijest. Sadašnjost je neumoljiva i ne treba biti odveć pametan i konstatirati da se, posebno od Huga Grotiusa, uzima u obzir teritorij, stanovništvo i efektivna vlast. A nestanak mržnje koju spominjete? Pod optimalnim uvjetima, to je proces u dugom roku, za koji je Keynes rekao: „U dugom roku, svi smo mrtvi“.

* Kako gledate na uticaj EU i SAD na našim prostorima? Da li bi države regiona same mogle više da postignu u sopstvenom interesu?

– Razočaran sam evropskim liderima. Da ustanu iz groba Francuzi Monet i Šuman, utemeljitelji današnje EU, da to uradi i Čerčil, koji je utemeljitelj Vijeća Europe, Marks, Kejnz, mislim da bi bili neugodno iznenađeni. A SAD, koje su, za sada jedina super-sila na svijetu, ravnaju se prema svojim strateškim interesima. Glavni im je bio vojna baza na Balkanu, i u tome su uspjeli. Više ne moraju pitati Turke za dopuštenje preleta preko njihovog zračnog prostora. Dakako da bi države regije, prije svega Srbija i Hrvatska, teorijski mogle uzajamno bolje i više. Kako bi im narodi imali veći kvalitet života. No, imajući na umu retoriku i stanje na terenu, ne vjerujem da će se to dogoditi pod sadašnjim nacionalnim elitama i odnosom globalnih snaga. Mislim da će Balkan ići i dalje u suboptimalnom pravcu.

Neznanje je gore od mržnje

* Kako se osećate u Beogradu danas? I kako se oseća neko Vama sličan iz Srbije kada ode u Dubrovnik?

– U Beogradu se osjećam odlično. Tako je bilo i prošle sedmice, kada sam došao u Beograd na poziv Milutina Đurđevića, moga permanentnog prijatelja iz 1972. Zahvaljujući Miću, posjetio sam i neke bivše kolege s Fakulteta političkih nauka i s postdiplomskih studija Pravnog fakulteta. Sreo sam se i sa svojim prijateljem, profesorom Nenadom Prokićem, velikim srpskim i evropskim intelektualcem. Nenad me je upoznao sa svojim društvom, gospodom: Filipom Davidom, Goranom Babićem, Predragom Čudićem, Draganom Banjcem, Milanom Đorđevićem, DŽevadom Sabljakovićem. A kako se osjeća Beograđanin kad dođe u Dubrovnik? Da, svjestan sam mržnje koja se nadvila. No, od mržnje, koja spada u jednu od bezbrojnih sekundarnih emocija naše podsvijesti, postoji još nešto gore. To je neznanje. Nije slučajno još Sokrat upozoravao kako je neznanje razlogom svih nedaća i osnova svih zabluda. Pored toga, priklanjam se i velikoj ideji Diogena iz Sinope o bratstvu među narodima. Jer, jedan smo rod, gens una sumus. Svima nam je rodno mjesto Afrika.