Nestanak oca bio je signal Hrvatima da se isele iz Vojvodine

Srbija ih nije tražila jer da ih je tražila onda bi sigurno na naš upit odgovorila konkretnije od onoga – vaša prijava se odbacuje. Činjenica je da je moj otac bio politički angažiran, kao i moj stric. Činjenica je da su samo oni iz sela odvedeni od strane uniformiranih lica. Činjenica je da su svjedoci potvrdili da su ih vidjeli u prostorijama SUP-a Šid. Činjenica je da je nakon njihovog odvođenja i nestanka veći dio Hrvata napustio Morović. Ponavljam, nikada niti jednu informaciju nismo dobili od službenih tijela progona osim da nam se zahtjevi i prijave odbacuju – kaže u razgovoru za Danas Vesna Abjanović, ćerka Mate Abjanovića, koji je 23. oktobra 1991. sa bratom Ivicom nestao iz vojvođanskog sela Morović i čija sudbina do danas nije razrešena.

*Živeli su u Moroviću, kako kaže naša sagovornica, bogatom selu opštine Šid, u kojem je pre rata živeo podjednak broj Srba i Hrvata.

– Stric Ivica bio je komercijalist u „Hempru boje i lakovi“ Šid. Otac Mata je bio upravitelj tamošnje ekonomije, slovili smo za imućnije i utjecajnije žitelje toga kraja. U vrijeme raspada bivše države, otac Mata se priklonio ideji političkog organiziranja vojvođanskih Hrvata s ciljem očuvanja nacionalnog i kulturnog identiteta. Kao jedan od osnivača Demokratskog saveza Hrvata Vojvodine u Moroviću došao je pod udar ekstremnih Srba. Počinju prijetnje, podmetanja na poslu, a potom ostaje i bez posla. Nedugo pronalazi posao u Hrvatskoj, na ekonomiji u Lipovcu. Promet na auto-putu prema Lipovcu svakodnevno su kontrolirale specijalne vojne jedinice iz Novog Sada pod zapovjedništvom komandira Sudžuma. Dan uoči odvođenja iz obiteljske kuće, prilikom povratka, ocu je bio zabranjen ponovni ulazak u Lipovac. Citiram, prema izjavi pokojnog oca: „Abjanoviću, ova cesta za tebe više ne važi!“ Predvečer 23. listopada 1991. oko 17.20 časova, pred obiteljsku kuću došlo je vozilo registarskih oznaka JNA – priča Vesna događaje tog tragičnog dana. Seća se da je bila u kuhinji, učila je geografiju, na stolu je bila karta sveta.

– Na vratima su bila četiri naoružana muškarca uredno i identično odjevena – svijetloplave košulje, tamne kravate, tamnoplave hlače, tamnoplave „titovke“ na glavama, naoružani strojnicama. Mama, tata, brat i baka bili su u dnevnoj sobi i gledali TV, a stric je bio u dvorištu u štalama, čistio i hranio stoku. Tada sam imala 11 godina, a brat 13. Upitana sam da li je to kuća Mate Abjanović i da li je tata kod kuće. Ubrzo su se svi moji ukućani našli u dvorištu, na terasi. Majka Gordana je u isti tren pomislila kako su oca došli mobilizirati i da će ga, kao i neke druge Hrvate iz Vojvodine, slati u Vukovar. Međutim, odmah su rekli da dolaze s nalogom SUP-a Šid i da ga vode na saslušanje. Moj stric Ivica je tražio da pokažu nalog, ali ga oni nisu pokazali. Rekli su da će tatu nakon saslušanja vratiti kući, te da može ići s njim netko iz obitelji. Majka je htjela poći, ali ju je stric zaustavio i rekao: „Ti ostani s djecom, ja idem.“ Otac i stric su se pošli u sobe presvući i uzeti osobne isprave, u stopu ih je pratio po jedan naoružan muškarac. Jedan od naoružanih muškaraca je rekao, vidjevši u garaži parkiran automobil bijeli „citroen visu“, kako se otac i stric mogu povesti njime da se mogu vratiti kući nakon saslušanja. Budući je bila nestašica goriva u Srbiji i nismo imali goriva u automobilu, rekli su stricu da ode posuditi goriva kod susjeda. Što je stric i učinio, s njim je išao i moj stariji brat Josip – priča Vesna.

U međuvremenu se otac spremio, dodaje ona, te izašao iz sobe i rekao kako mu nije jasno zbog čega ga privode jer nizašta nije kriv.

– Na to je jedan od naoružanih muškaraca, najstariji i najviši među njima, izrazito mršave građe tijela, rekao drugome neka mu stavi lisice. Ovaj drugi, rekao je da nema lisice već je izvadio žicu za svezati ruke. U tom trenutku sve nam je postalo sumnjivo. Uredno obučeni, naoružani, a nemaju prave lisice. U tom trenutku se vratio i stric nazad, i kada su vidjeli da se vraća bez goriva, a otac je već ranije izrazio verbalno negodovanje što ga privode, pokojna baka je tada rekla: „Idi, Mato, kažu da će te vratiti.“ Izveli su ih iz dvorišta i posjeli u automobil registarskih oznaka JNA, metalik sive boje. Tada smo vidjeli da je parkiran još jedan isti automobil u kojem su sjedila dvojica naoružanih muškaraca. Tata i stric se više nikada nisu vratili – kaže nam Vesna.

Kasnije su od komšija saznali kako su te uniformirane osobe koje su joj odvele oca i strica tražile po ulici njihovu kuću.

– Ubrzo nakon što su odveli oca i strica, majka i brat su otišli upoznati sa događajem našeg mještanina, u to vrijeme predsjednika šidske općine, prijatelja mog oca i strica od ranog djetinjstva, Iliju Popovića, danas pokojnog. Nisu ga pronašli kod kuće, njegov otac je samo rekao majci kako mu je žao oca i strica i da će njegov sin Ilija pomoći da im se ništa ne dogodi. To su Srbi starosjedioci. Nakon toga majka i brat su produžili do Miroljuba Lukića, u to vrijeme radio u Kooperaciji Morović, upravitelj, u to vrijeme šef Civilne zaštite (teritorijalne obrane) u Moroviću. To je značilo da nitko nije mogao ući, niti izići iz sela bez da nije prošao kontrolu naoružane straže. Majka kaže kako je Miroljub otišao do fiksnog telefona i nazvao u Policijsku postaju Šid gdje su mu rekli kako nije bilo nikakvog naloga za privođenje Abjanovića – navodi Vesna za naš list.

Nakon toga, kaže da su se majka i brat vratili kući, da je majka biciklom otišla do najbližih rođaka u susjednu ulicu (Batrovačka ulica), Andrije Tetkić i Antuna Tetkića i da su svi otišli u SUP Šid.

– Kako je bio već bilo iza 20 sati, primio ih je stražar, koji je rekao da ništa ne znaju i da dođemo sutradan. Drugog dana išle su majka Gordana i baka Marija. Primio ih je načelnik SUP-a Nedeljko Makivić i rekao da s njihove strane nije izdan nalog za njihovo privođenje i da budemo sretni jer da su „na onoj strani“, misleći na Hrvatsku. Baka je bila neutješna, u jednoj večeri izgubila je dva sina. Narednih dana kako je majka dolazila pitati u SUP za sudbinu oca i strica, susrela je Slovaka Janka Suđetskog, dugogodišnjeg poznanika, koji joj je rekao da je vidio oca kobne večeri u hodniku SUP-a Šid. Na molbu moje majke, dao je iskaz u SUP-u kako je vidio oca, ali je ubrzo nakon kratkog vremena pod prijetnjama islednika Smajića isti iskaz morao povući. Poslije nekoliko dana čuli smo da postoje svjedoci koji su oca vidjeli te večeri u SUP-u Šid. Više nitko nije htio niti smio svjedočiti iz straha za vlastitu sigurnost i život. O našima se više nije govorilo, ali su krenule torture, premlaćivanja Hrvata. Već od slijedeće godine krenula je zamjena kuća između Hrvata iz Vojvodine i Srba iz Hrvatske. Nestanak oca bilo je signal za Hrvate u Vojvodini da se krenu iseljavati – ističe Vesna.

Narednih meseci Matu i Ivicu su tražili po sabirnim centrima u koje su dovodili ljude iz okoline Vukovara, zatim po logorima od Novog Sada, Sremske Mitrovice, Beograda, Begejaca, Stajićeva…

– Nakon dvije godine bezuspješne potrage, nismo više mogli izdržati život u Moroviću, te kao i mnogi drugi Hrvati iz Vojvodine mijenjamo dvije kuće i oranice, te dolazimo u Hrvatsku. S tim događajima moja obitelj živi svaki dan. Baka koja je u jednoj noći izgubila dva sina umrla je u Osijeku od tuge i nije saznala njihovu sudbinu. Moja majka ostala je sama s bratom i sa mnom, mučila se da nas podigne. Odvođenje oca ostavilo je teškog traga na mog brata tako da se razbolio. Ja neću nikada odustati od traganja za mojim ocem i stricem – kaže na kraju našeg razgovora Vesna Abjanović.

„Nitko ih od službenih organa vlasti nije tražio“

Na pitanje da li je njena porodica ikad dobila službenu informaciju o tome šta se dogodilo sa njenim ocem i stricem, Vesna Abjanović kaže da nije.

– Nitko ih od službenih organa vlasti nije tražio. Neshvatljivo je da građani jedne države u kojoj nije bilo rata mogu biti odvedeni u noći, a da ih vlasti uopće ne traže – ističe Vesna, dodajući da su se odmah kako su bili odvedeni obratili policiji u Šidu, međutim, oni su negirali da su bili tamo i više porodici Abjanović nisu dali da dolaze u stanicu.

– Nismo niti mogli podnijeti krivičnu prijavu jer nam nisu dopuštali uopće ulazak u stanicu. Kasnije smo podnijeli krivičnu prijavu sudu, međutim odbačena je. Godine 2004. podnijeli smo prijavu nadležnom Tužiteljstvu za ratne zločine, međutim oni su to proslijedili u Sremsku Mitrovicu i tamo je kaznena prijava zbog zastare bila odbačena. Nadležna tijela Srbije ovaj nestanak mog oca i strica su tretirali kao obično ubojstvo, iako su ih odvele uniformirane osobe, iako su postojali svjedoci koji su ih vidjeli u stanici policije – priča Vesna i naglašava da dok je živa neće odustati od traganja za ocem i stricem.