Ratnohuškačka retorika prisutna u Srbiji, BiH, Hrvatskoj i Kosovu

Živjeli smo kao većina mladih bračnih parova. Imali smo prijatelje, išli smo na godišnje odmore i nikada nismo razmišljali šta nas čeka „sutra“ – počinje svoju životnu priču za Danas dugogodišnja feministkinja i braniteljka ljudskih prava Jadranka Miličević, direktorka Fondacije CURE iz Sarajeva.

Kako dodaje, sama činjenica da su u leto 1991. počeli da grade novu kuću ide u prilog tome da nisu bili svesni situacije.

– Slušali smo na vijestima o događanjima u Borovu selu, Vukovaru, Krajini, ali nismo ni slutili da će se tako brzo i nama promjeniti životi. Kao što je poznato, prve barikade u Sarajevu su već u martu postavljene i granatiranja su počela sa Trebevića na centar grada. Ali bez obzira na sve to, većina nas je išla na posao, te smo se na razne načine prebacivali do posla, tako da je moj posljednji radni dan bio 30. april 1992. Mi smo stanovali u privatnoj kući u dijelu grada koji se zove Briješće i locirano je na relaciji Stup-Rajlovac. U kasarni „Rajlovac“ je bio smješten Vazduhoplovno-tehnički zavod u kojem je bila stacionirana JNA. Ulaskom dobrovoljaca u kasarnu, poznatih kao „šešeljovci“, za nas u ovom dijelu grada je počeo rat. Granatiranje igrališta pored škole gdje su se moji sinovi zajedno s drugom djecom počelo jer 3. maja 1992. Od tog dana pa sve do 12. juna 1992. moja porodica i ja smo spavali u podrumu komšijine zgrade – priča nam Jadranka.

NJen suprug i ona nakon nekoliko dana odlučuju da sa sinovima privremeno napuste Sarajevo, i zahvaljujući pomoći prijatelja, ona kreće sa decom i majkom u pravcu Beograda, dok njen suprug i otac ostaju tokom čitavih ratnih dešavanja u Sarajevu. Nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, Jadranka se sa sinovima vraća u Sarajevo, ali se nikada nije vratila u svoju kuću jer je u maju 1993. izgorela. Jadranka nikada nije ostvarila ni pravo da se vrati na posao na kojem je radila 14 godina – u Službu društvenog knjigovodstva, kako ukazuje, jer je bila „pobjegulja, pa još sa ovim imenom“.

* U Beogradu ste se pridružili Ženama u crnom?

– Pridružila sam se Ženama u crnom u novembru 1992. jer sam preko rođake saznala da se one ne slažu s politikom Slobodana Miloševića i da svake srijede stoje pred Studentskim kulturnim centrom obučene držeći transparente sa porukama protiv rata, podrškom Sarajlijama… Od samog dolaska u Beograd imala sam osjećaj krivice što sam u gradu koji je odgovoran za sve što se dešava u BiH i mom Sarajevu i bilo mi je važno da pokažem da se i ja ne slažem s politikom Miloševićevog režima. Mi, članovi/ce Žena u crnom smo od decembra 1992. do jula 1996. godine, kada se zvanično vraćam u Sarajevo, bili veoma aktivni/e. Svake srijede smo stajale na Trgu republike s transparentima protiv režima, ali smo i paralelno pomagali u nekoliko izbjegličkih kampova. Od maja 1993. do juna 1996. redovno smo obilazili JKP Mikulja u Smederevskoj Palanci, izbjeglički kamp Mala Krsna kod Požarevca, te Kovilovo na Zrenjaninskom putu, Bolnicu za pedijatriju „Dr Olga Popović – Dedijer“ i Bajrakli džamiju gdje su bili smještane izbjeglice. Zahvaljujući našim prijateljima/cama mreže Žena u crnom iz cijelog svijeta, direktno smo pomagali izbjeglicama u hrani, lijekovima, odjeći, čak i materijalno, jer su naši prijatelji/ce kupovali ručne radove koje su žene pravile da bi preživjele.

* Onda ste se posle rata vratili u Sarajevo i bili ste suosnivačica organizacija „Fondacija CURE“ i „Žene ženama“?

– Tokom rata sam nekoliko puta dolazila u Sarajevo, preko Mađarske, Hrvatske, prolazila tunelom, i sebi sam obećala da ću se vratiti čim stanu ratna dejstva. I to sam uradila. Sa prijateljicama Sarajkama sam se dogovarala da ćemo zajedno raditi za dobrobit svih žena u Sarajevu i BiH kada se budemo vratile u Sarajevo. Kako me nisu željeli primiti na posao gdje sam radila do rata, od septembra 1996. sam s nekoliko prijateljica pokrenula procedure za osnivanje Udruženja građanki „Žene ženama“ koje smo registrovale u martu 1997. Tokom dugogodišnjeg rada sam prepoznala probleme s kojima se susreću mlade žene, nove generacije i sa nekim bivšim članicama „Žene ženama“, osnovala Fondaciju CURE u novembru 2005. CURE su feminističko-aktivistička organizacija koja djeluje za jednakost spolova i rodova, zalagajući se za pozitivne društvene promjene putem obrazovnih, umjetničko-kulturnih i istraživačkih programa. Organizujući afirmativne akcije CURE slave snagu i moć žena, te rade na osnaživanju osoba kako bi postali/e pokretači/ce društvenih promjena u BiH i svijetu. Feministički aktivizam je omogućio siguran prostor u kojem su žene jake, neustrašive, sposobne i ujedinjene sa svim svojim različitostima. CURE je organizacija profesionalaca/ki i volontera/ki, koji/e izlaze na ulice u znak protesta protiv nasilja, diskriminacije, kršenja zakona… Organiziraju performanse protiv nasilja, pozivaju na akciju i konkretan lični doprinos za kreiranje boljeg i zdravijeg bosanskohercegovačkog društva.

* U regionu je na snazi, čini se, revizija sukoba iz devedesetih. Zašto Srbija, BiH, Hrvatska i Kosovo nisu ništa naučili iz ratova i onolikog razaranja?

– Ja bih predefinisala ovo pitanje i rekla da mi je žao što narodi, odnosno građani/ke ovih država i dalje prihvataju da budu taoci političkih lidera koji ih vode preko 25 godina. Podsjećanje i ratno huškačka retorika je prisutna, posebno u predizbornim kampanjama u svim ovim državama. Ratni zločinci se veličaju i slave zbog činjenice da se podgrijava atmosfera nacionalizma, mržnje i podjela kako bi se manipuliralo masom koja podržava političke lidere koji su i dalje na vlasti.

* Može li, ipak, biti pomirenja ili možda novih sukoba?

– Tokom ratnih događanja mnogi su ostali u dobrim odnosima i bez obzira na veoma tešku mogućnost komuniciranja brinuli jedni o drugima, slali pakete, pisma, poruke. Nakon prekida telefonskih veza veoma su važni bili radio amater, kojima se zahvaljujem ovom prilikom, koji su nas spajali s našim porodicama i prijateljima. Često na pitanje da li će biti pomirenja obično ljudi odgovaraju „ja se nisam ni sa kim ni svađao i nemam se potrebe ni miriti“. Svjesni smo da je do sukoba došlo zbog određenih političkih ideja i želje za vlašću. Ne vjerujem da bih moglo doći do novih sukoba. Svakodnevno smo izloženi raznim huškačkim retorikama i nametnutim „nacionalizmima“ jer drugačije ne bi ti isti političari opstali preko 25 godina. Gledamo kako se političari sastaju, dogovaraju i donose odluke u „naše ime“ i vode nas u sve veće podjele samo da bi oni ostali na vodećim pozicijama moći.

* Jedna ste od prvih žena koje su počele da zagovaraju feminizam?

– Za mene feminizam predstavlja slobodu, znanje, podršku, jednakost, ravnopravnost i siguran prostor. Poštujem druge i drugačije i mislim da svi/e imaju pravo na izbor u svakom pogledu. Fondacija CURE zagovara feminizam, mi smo i feminizam i aktivizam i ženska ljudska prava i pozitivne promjene i solidarnost…

Žene najviše doprinele miru

* Nedavno ste bili na konferenciji „Žene i mir“ Fondacije Jelena Šantić u Beogradu. Koliko žene doprinose miru na Balkanu?

– Žene regiona su te koje su od devedesetih godina bile nositeljske mirovnih inicijativa, prelaženja mostova i granica, obezbjeđenja sigurnih prostora… Nikada nismo bile direktno uključene u mirovne procese koje su vodili politički lideri i međunarodne organizacije, ali smo najviše doprinjele izgradnji mira i povjerenja kroz mnogobrojne aktivnosti koje i danas sprovodimo.