„Razmišljala sam kako da se ubijem“

Brzo je zavolela grad, multinacionalnu sredinu u kojoj su, tada se činilo, složno živeli pripadnici svih vera i nacija Bošnjaci, Srbi, Hrvati, muslimani, pravoslavci, katolici, Jugosloveni…

Završila je Pravni fakultet u Sarajevu, udala u Skoplju, rodila sina, razvela. Sa sinom se vratila u roditeljski dom u Prijedoru, zaposlila kao pravnica u preduzeću “Ribnjak Saničani“.

Vodila jednostavan, normalan život.

Početkom devedesetih aktivira se politički i postaje članica HDZ.

Onda su počeli najpre verbalni napadi i uzvici ispred porodične kuće :“Je li ustaška kurva vrijedna 20 maraka koliko košta metak“.

Jednog junskog jutra 1992. po nju su došla dva policajca.

„Bili su pristojni, zamolili su me da se toplo obučem jer idem u logor u Omarsku, u hangare, gdje je hladno. Dovezli su me u miliciju te s još nekoliko ljudi stavili u samicu koja je odisala i bila oblivena krvlju onih koji su likvidirani prije nas. Oko 18 sati potrpali su nas u „maricu“ i odveli u Omarsku. Bili smo zbunjeni. Oko nas šarena gomila s automatima. Nakon pretresa na zidu i prevrtanja džepova, nas tri žene otišle smo na jedan kraj, u „apartman 102″, a muškarci na drugi“, priseća se Cigelj, koja je o 57 dana provedenih u logorima Omarska i Trnopolje, napisala knjigu „Apartman 102“.

Logori Omarska, Keraterm i Trnopolje osnovani su odlukom kriznog štaba prijedorske opštine 26. maja 1992. Više od tri hiljade Prijedoraca nesrpske nacionalnosti bilo je zatočeno u Omarskoj, a oko 700 ubijeno.

Cigelj u „Apartmanu 102“ piše: „Drugi dan vidjela sam one koji su zatočeni puno prije mene. Njihova lica bila su nedefinirana masa, smrdili su na krv i fekalije, na rukama i nogama bili su otvoreni prijelomi, ne, to nisu deveta vrata pakla, to je dno dna. Već istu noć prvi put sam silovana. Utroba mi se u nemoćnom otporu mišića kidala. U trenutku mi se činilo da gubim razum. Noću slušate korake, krikove, osluškujete i po boji glasa pokušavate raspoznati tko bi to mogao biti. Pitate se jeste li vi slijedeća. Silovanja su bila dio ukupne kazne. Imala sam krizu deseti dan. Isplakala sam cijeli svoj život i razmišljala kako da se ubijem. No dan poslije, u silnom strahu za mog sina, nešto se u meni prelomilo. Naučite kontrolirati svaki pokret i uhvatite ritam logora. Svima nama dugo je trebalo da naučimo živjeti izvan njegovih zidina, čak smo se, godinama poslije, znale uloviti da šapućemo.“

„Trgnulo me je komešanje popraćeno vulgarnim psovkama i čudnim zvukovima, za koje naslutih da su udarci, ali ih moja svijest, opterećena iznenadnom nadom nije htjela registrirati. U koloni, jedan po jedan, skvrčenih tijela, s rukama podignutima u pokušaju štićenja glave od udaraca, trčećim su korakom ulazili muškarci. Muškarci! To i nije dobar izraz za tu jadnu kolonu koju sam sada prvi puta vidjela. Obrasli u sijede, prljave brade, posuti modricama po cijelom licu i očnim vjeđama. Poderane i užasno prljave odjeće iz koje je dolazio nepodnošljiv smrad fekalija, usirene krvi. Smrad doživljenog i zasada preživljenog. Svi su izgledali isto. Isti očajnički izraz straha na licima koja su se grčila gledajući našu grupu stisnutu na radijatoru. Bilo je veoma teško nekoga raspoznati…“

„Na slobodi živite godinu za godinu, a u logoru mi je sekunda bila dan, minuta mjesec, a dan godina. I nikada ne znate koju ćete sekundu prestati živjeti“, priča Cigelj, koja je oslobođena početkom avgusta 1992. a već sledećeg meseca iselila se u Zagreb, gde danas živi. Knjigu je napisala 1996. uz podršku i pomoć sina.

„Ona je silovana u logoru“

Seksualno nasilje i silovanje tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji i dalje je tabu tema. Cigelj kaže da razume žene koje odbijaju da o tome govore. „Mnoge šute iz straha da ih okolina, ili ne daj Bože obitelj, ne osudi, a one koje su se odvažile progovoriti, vrlo često doživljavaju neugodnosti. Događa se da svoje mučitelje na ulici susreću. Ja ih razumijem, jer sam kroz to prolazila. Znate, kada su me nekome predstavljali, zaboravili bi reći ime i zanimanje, već:  „Ona je silovana u logoru….“, izjavila je Cigelj u intervjuu za portal direktno.hr. Ona je, uz još devet logorašica iz BiH 2000. tužila haškog osuđenika, bivšeg predsednika RS Radovana Karadžića, Saveznom sudu američke države Njujork. Spor su dobile, kao i obeštećenje od 745 miliona dolara. Pare, naravno nisu.