Sijekovac: Masakr u „Malom Parizu“

Zbog datuma masakra, ovaj zločin se prema srpskim zvaničnicima u Bosni i Hercegovini određuje kao početak rata protiv ove države. Za bošnjačku i hrvatsku stranu početak rata je bio ulazak „arkanovaca“ u Bijeljinu 1992. godine, odnosno crnogorski pokolj Hrvata u mjestu Ravno kod Trebinja 1991. godine.

Za njih, sijekovački pokolj je bio oružani sukob koji se dogodio prije zvaničnog početka rata.

Kao i svakog, i ovog će marta sijekovačke porodice žrtava još jednom zatražiti od države procesuiranje odgovornih za ovaj stravični zločin. Da li će Tužilaštvo BiH nešto učiniti, to je i dalje pod znakom pitanja.

Do danas je pred Sudom BiH samo odgovarao Zemir Kovačević. Uhapšen je u decembru 2010. godine u Švedskoj na osnovu međunarodne potjernice, a 2011. izručen pravosudnim organima BiH. Godine 2014. je osuđen na deset godina zatvora.

Oglašen je krivim zbog učešća u ubistvima, maltretiranju i pljački srpskih civila na području Sijekovca u martu i aprilu 1992. godine. Nekadašnji je pripadnik Interventnog voda Prve bosanskobrodske brigade, koja je kasnije prerasla u 101. bosanskobrodsku brigadu HVO-a.

Sudsko vijeće proglasilo je Zemira Kovačevića krivim da je 26. marta 1992. ubio dvije osobe u Sijekovcu i nečovječno postupao prema drugim civilima koji su izvedeni iz svojih kuća, kao i da je u aprilu učestvovao u pretresima i pljački srpskih kuća.

Formacije koje su upale u Sijekovac bile su izmiješane Bošnjacima i Hrvatima, ali se moglo utvrditi da su pripadale Hrvatskoj vojsci (HV), Hrvatskom vijeću odbrane (HVO) i Hrvatskim odbrambenim snagama (HOS).

Pripadnici tih formacija su 26. marta iz međunarodno priznate Hrvatske, umarširali u BiH , na teritoriju nebranjene Jugoslavije u raspadu. Rijeku Savu su prešli preko mosta i u čamcima, te umarširali u ovo pogranično mjesto.

Tu je došlo do oružanog sukoba u kome je prema različitim izvorima poginulo 20, 47, a prema nekima i 60 osoba srpske nacionalnosti. Međutim, to nije i konačan zvaničan broj ubijenih. Tijela ubijenih su kasnije bačena u rijeku Savu.

Dodatni problem o broju žrtava nameće i podignuta spomen-ploča u Crkvi sijekovačkih žrtava u tom mjestu.

Na ploči su navedena imena svih poginulih srpskih boraca i civila od 1992. do 1995. godine iz mjesta Sijekovac.

Po upisanim godinama njihove pogibije može se zaključiti, da su 1992. ubijene 42 osobe. Najmlađa žrtva bio je 17-godišnji Dragan Milošević, dok je najstariji Dušan Ćerić imao 73 godine.

Kao i sve u Bosni, i ovdje svaka strana ima svoju verziju priče o tome šta se zbilo u Sijekovcu. Srpska strana preferira da su hrvatsko-bošnjačke oružane snage ubile civile i zapalile 50-ak kuća u selu, bez ikakvog povoda.

Human Rights Watch navodi da se radilo o oružanom sukobu između srpskih i hrvatsko-bošnjačkih vojnika, pri čemu je poginulo 20-ak vojnika.

Civilne žrtve su nastale slučajno, kada su se mještani našli između dvije sukobljene strane.

Prema trećem tumačenju, hrvatsko-bošnjački napad bio je odgovor na pokušaj pobunjenih bosanskih Srba da zauzmu Savski most koji vodi prema Hrvatskoj ili drugačije rečeno, kao pokušaj vraćanja Bosanskog Broda u ustavno-pravni poredak BiH nakon što su to područje namjeravale prisvojiti pobunjene snage Radovana Karadžića.

Ovo malo mjesto je nekada nazivano „Malim Parizom“. Tu je živjelo više od 1.500 stanovnika.

U Sijekovcu su živjeli Bošnjaci, Hrvati, Srbi i Jugoslaveni. Svi prijeratni Sijekovčani su rođeni u Slavonskom Brodu, što govori o blizini mjesta sa tim hrvatskim gradom.

Zahvaljujući KUD-u i NK Hajduk mještani su proputovali cijelim svijetom. Imali su svoj dom kulture, tri trgovine, školu, banku, poštu i matični ured. Bili su što bi se u Bosni kazalo „prava čaršija“. Danas je to palanka, sa nešto više od 350 stanovnika i jednim kioskom.

Niko više Sijekovac ne smatra „Malim Parizom“, nego stratištem koje se spomene svakog marta. Mjesto je postalo sinonim i dokaz da su se sve tri zaraćene strane u BiH koristile paravojskama.

Možda su se zvale drugačijim imenima, ali su Bošnjaci, Hrvati, Srbi i drugi bili dio tih formacija. Političari su tražili paramilitarce i sastavljali formacije.

Tako su se osuđeni Zemir i još nama mnogo neznanih „zemira“, preko leđa ubijenih civila i tjeranjem drugih iz svojih kuća, obogatili i skućili.

Njihovi obožavaoci danas sa uživanjem idu da igraju paintball, nose znamenja svih tih vojski i grdni su zagovornici etničkog apartheida. Upravo se oni dive Zemiru i „zemirovićima“ na društvenim mrežama u protjerivanju „vjekovnog“ neprijatelja.

Pitanje je, koliko bi se pojavilo „zemira“, „arkanovaca“, „šešeljevaca“ i drugih (ne)heroja, kad bi u budućnosti prvi metak bio ispaljen?

Vjerujem da bi ih bilo mnogo, možda i više nego 1992. godine. Međutim, kad se počne pucati, teško je zaustaviti. Tada vas i sam komšija preko puta dobro iznenadi. Najbolji vam je primjer Sijekovac.

Autor je lider Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije iz Sarajeva