U Srbiji, posebno u vojnim institucijama, ima dokumentacije za rješavanje sudbine nestalih

No, posjeta predsjednika Vučića Hrvatskoj, kao i sastanci s udrugama i udruženjima porodica i obitelji nestalih, dali su dobar impuls nakon dugog zastoja u regionalnoj suradnji. Odnose sve vrijeme opterećuje niz otvorenih pitanja, među kojima je najteže rješavanje sudbine nestalih. U Srbiji, posebno u vojnim institucijama, svakako ima relevantne dokumentacije za rješavanje sudbine nestalih. Vjerojatno su je krili, jer su smatrali da bi se mogla koristiti za kazneni progon, ističe u razgovoru za Danas Vesna Teršelič, voditeljica Centra za suočavanje s prošlošću „Documenta“ iz Zagreba.

Kada je reč o Hrvatskoj, naša sagovornica upozorava na poznate lokacije ukopa posmrtnih ostataka nestalih 1995., koje bi trebalo ekshumirati, a posmrtne ostatke identificirati. Kako navodi, svakako bi trebalo ponovo pročešljati i svu dokumentaciju relevantnu za procesuiranje ratnih zločina počinjenih u Republici Hrvatskoj, tražeći informacije o mogućim lokacijama.

– Bojim se da su za zadaću tih razmjera kapaciteti svih institucija koje se bave pitanjem rješavanja sudbine nestalih previše ograničeni, ali bi se uz političku volju mogli povećati njihovi timovi. Nakon početnih političkih poruka sa sastanaka održanih kod predsjednika i predsjednice, poziv svim institucijama trebale bi uputiti i vlade, te ga popratiti revidiranjem akcijskih planova u Hrvatskoj i Srbiji, hitnim održavanjem sastanka nadležnih institucija na međudržavnoj razini, kao i odlukama o povećanju proračuna za provedbu planiranih akcija. Za početak bilo bi se važno vratiti boljim običajima o informiranju udruga udruženja obitelji i porodica nestalih o predstojećim identifikacija, a ne samo pojedinih obitelji preko Crvenog križa, jer se zbog te nove prakse dogodilo da u prosincu i siječnju obitelji nisu došle na identifikaciju. Nadam se da će se intenzivirati suradnja između Komisije Republike Srbije i Uprave za zatočene i nestale Republike Hrvatske, kao i između tužilaštva za ratne zločine“, ukazuje Teršelič.

* U tom smislu, kako onda komentarišete nedavno donetu strategiju Evropske komisije o proširenju EU na Zapadni Balkan u kojoj se kaže, između ostalog, da će dobrosusedski odnosi i pomirenje uticati na progres u evropskim integracijama?

– Nova strategija stvara ozračje za poboljšanje dobrosusjedskih odnosa, izgradnju povjerenja i provođenje neophodnih reformi. Nakon posjete predsjednika Vučića usudila bih se reći i da dinamizira međudržavne odnose davanjem dodatnog poticaja za otvaranje dijaloga i traženje rješenja za najteža otvorena pitanja. No, svi znamo da najbolje namjere nisu dovoljne. Tek ćemo u praksi osvjedočiti što će od sada nagoviještenih koraka dati rezultate, pa i u najtežem od svih humanitarnih pitanja, rješavanju sudbine nestalih, ne samo u Hrvatskoj, već i u Bosni i Hercegovini i na Kosovu.

* Hoće li se ovaj region ikad suočiti sa prošlošću i koliko u tome može da pomogne REKOM?

– Proces suočavanja s prošlošću u postjugoslavenskim društvima se odavno pokrenuo zahvaljujući Tribunalu u Hagu, procesuiranju zločina pred domaćim sudovima, medijima, organizacijama za ljudska prava i velikom trudu samih preživjelih kao i njihovih udruga i udruženja. Nitko ga ne može zaustaviti, ali ga može usporiti. REKOM bi ga svakako ubrzao. Suština REKOM-a je stvaranje prostora za glas žrtava, prikupljanje podataka o okolnostima stradanja svakog ubijenog i nestalog, te utvrđivanje činjenica o počiniteljima zločina. REKOM bi nam pomogao u prevladavanju licitiranja brojevima i omogućio javna svjedočenja o sudbinama ljudi kojih više nema. Organizacije za ljudska prava poput Documente i Fonda za humanitarno već godinama dokumentiraju okolnosti stradanja ubijenih i nestalih, kako bi pripremili okvir za rad regionalne komisije, ali i stvorili temelj za višeslojne interpretacije ratova. Pitanje žrtava je puno kompleksnije od dominantnih narativa koji je u Hrvatskoj određen Deklaracijom o Domovinskom ratu. Ta deklaracija objašnjava samo pobjedničku dimenziju rata, a ratna su zbivanja bila višeslojna i složena. REKOM bi nam omogućio objektivnije sagledavanje sudbine svih stradalih i humaniziranje procesa suočavanja s prošlošću.

* Ima li naznaka da će hrvatska predsednica imenovati ličnog izaslanika/cu za pisanje Sporazuma o osnivanju REKOM-a do julskog samita u Londonu?

– Nažalost, nema. Predsjednica Grabar Kitarović nam nije direktno poslala odgovor na otvoreno pismo koje smo joj nedavno uputili Nataša Kandić, Žarko Puhovski i ja, no posredno je poslala poruku preko medija. Na upit Novog lista odgovorila je, naime, prebacivši loptu u dvorište Vlade Republike Hrvatske. Od odlaska predsjednika Josipovića za REKOM nema puno zanimanja ni razumijevanja među najvišim predstavnicima vladinih institucija u Hrvatskoj.

* Koje je nasleđe Haškog tribunala i koliko su presude Tribunala uticale, odnosno utiču na odnose u regionu?

– Uprkos godinama osporavanja presuda, posebno u Srbiji i Hrvatskoj, poput neprimjerenih reakcija od strane premijera Plenkovića na nedavnu presudu u predmetu „Prlić i drugi“, utjecaj Tribunala je snažan i primarno značajan u sferi utvrđivanja činjenica o počinjenim zločinima u periodu 1991-2001. No, u svim postjugoslavenskim društvima ostaje otvoreno pitanje koliko će se činjenice uvažavati u interpretaciji složenih povijesnih procesa. Preživjelima najteže pada relativizacija zločina dokazanih pred tribunalom i/ili domaćim sudovima. Jedva započet proces obeštećenje civilnih žrtava ostaje odgovornost zakonodavca u pojedinim zemljama, a normalizacija, izgradnja povjerenja i priznanje patnje ostaje vladinih, znanstvenih i civilno društvenih institucija. Za intenziviranje procesa suočavanja s prošlošću bili bi iznimno važni REKOM i mehanizmi tranzicijske pravde u pojedinim zemljama, poput komisija za istinu i zakona o naknadi štete.

Osuđeni počinitelji uživaju u blagodati mirovina

* Kako gledate na to što ratni zločinci lepo žive u svojim zemljama, posebno u Srbiji?

– S nezadovoljstvom i zabrinutošću, jer je frapantna razlika između nepovoljnog položaja žrtava i preživjelih koji se još uvijek bore za doznavanje podataka o sudbini svojih najbližih, tražeći pravdu pred pravosuđima Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije, dok osuđeni počinitelji uživaju u blagodati mirovina, a često i javne podrške s najviših političkih pozicija. U stvaranju zakonskog okvira za ostvarivanje prava preživjelih najdalje je došla Bosna i Hercegovina, dok druge zemlje nedopustivo kasne s usvajanjem zakona o pravima svih žrtava rata.