Iako nam se čini da je priča o Višegradu dovoljno ispričana i da je nema potrebe ponavljati, svake godine osjećamo ljudsku potrebu da još jednom višegradsku priču obznanimo.
Za nauk budućim generacijama. U Višegradu se godinama ratni zločini prećutkuju. Stvara se lažna slika velikog turističkog potencijala.
Ideja o Višegradu kao turističkom biseru je priča o ignorisanju već lošeg imidža grada u javnosti – grada sa najmonstruoznijim zločinima na tlu Evrope na kraju XX stoljeća.
Banja Vilina Vlas – mjesto masovnog silovanja i mučenja Bošnjakinja, danas je istoimeni hotel bez ikakvog obavještenja o njegovoj svrsi 1992. godine.
Ako odsjednete u hotelu, spavat ćete u sobama u kojima su višestruko počinjena silovanja žena i djevojčica. Uposlenici će vam tu informaciju uskratiti.
Ako ih budete pitali, o tome neće znati ništa. Svaki pomen na strašnu prošlost hotela biva zataškan hvaljenjem njegovih zdravstvenih potencijala.
Ukoliko odete da posjetite na Drini ćupriju koju je dao sagraditi Mehmed-paša Sokolović, upamtite da su na tom mostu ubijene stotine nesrba.
Ne samo za vrijeme posljednjeg, nego i Drugog svjetskog rata. Zato su priče o četnicima još uvijek aktuelne.
Pod njihovim simbolima višegradski Bošnjaci su ubijani u posljednja dva rata. Ako posjetite kontroverzni Andrićgrad, budite sigurni da je napravljen na otetoj bošnjačkoj imovini. Na zemlji Pašana Hadžića.
Svaka ulica u Višegradu krije svoju strašnu prošlost. Šetate li prijeratnom Pionirskom ulicom koja se nalazi u samom središtu Višegrada, trebate znati da su u toj ulici spaljeni živi ljudi.
Dana 14. juna 1992. godine u kuću Adema Omeragića u Pionirskoj ulici Milan Lukić je sa pomagačima zatvorio više od 65 žena, djece i staraca.
Oduzete su im sve dragocjenosti, kuća je zabarikadirana i posuta zapaljivom tečnošću. A onda su zapaljeni.
Ubijeno je 59 osoba, uključujući 17 djece od dva dana do 14 godina. Ako posjetite Bikavac, naići ćete na kuću Mehe Aljića.
Uoči Vidovdana 1992. u toj kući je spaljeno 70 civila. Scenario kao i u Pionirskoj. Samo je jedna žrtva preživjela. Među žrtvama su stradale dvije bebe, petogodišnjakinja i troje djece između osam i 11 godina.
„U čitavoj predugoj, tužnoj i bijednoj historiji čovjekove neljudskosti prema čovjeku, požari u Pionirskoj ulici i Bikavcu moraju biti pri vrhu spiska“, rekao je sudija Patrik Robinson izričući prvostepenu presudu Milanu i Sredoju Lukiću, koji su osuđeni za zločine protiv čovječnosti u Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ).
Ako idete da se okupate u rijeci Drini, trebate znati da je to najveća masovna grobnica u Evropi. Većina višegradskih žrtava je skončala u toj rijeci.
Jedna od najstarijih žrtva ratnih zločina na području ove općine je Đulsa Fehrić. U trenutku smrti imala je 90 godina.
Ubijena je u maju 1992. godine, kada je odvedena iz svoje kuće. Živjela je u Ulici 22. decembra.
Prema kazivanjima preživjelih, nakon što je ubijena, njeno tijelo su bacili u kontejner za smeće blizu džamije. Najmlađa žrtva je beba Kurspahić.
Nije imala ni imena. Imala je dva dana. Živa je izgorjela u zapaljenoj kući u Pionirskoj ulici.
U mezarju Stražište ukopani su sedmogodišnjaci Nihad Ibišević i Vildana Zukić. Od Vildaninog tijela je pronađena samo jedna koščica.
Zakopana je u epruveti. Prema MKSJ, u zločinima koji su se desili u Višegradu i okolini ubijeno je oko 3.000 Bošnjaka, uključujući 600 žena i 119 djece.
Prema podacima sarajevskog Istraživačko-dokumentacionog centra, u Višegradu je ubijena 1.661 osoba bošnjačke nacionalnosti.
Kad je riječ o počiniocima ratnih zločina, najpoznatiji je svakako Milan Lukić. On je pred MKSJ oglašen krivim na kaznu doživotnog zatvora.
Pored njega osuđen je i njegov rođak Sredoje Lukić na 27 godina zatvora. Mitar Vasiljević je osuđen na 15 godina zatvora.
Pred Sudom BiH za ratne zločine u Višegradu osuđeni su: Boban Šimšić, Dragan Šekarić, Momir Savić, Nenad Tanasković, Novo Rajak, Oliver Krsmanović, Vitomir Lacković, Željko Lelek, Predrag Milisavljević, Miloš Pantelić i Radomir Šušnjar.
Oglašeni su krivim na kazne zatvora od osam do 20 godina zatvora. Ovi zločinci su promijenili sliku Višegrada kako to nikad niko nije uspio.
Etnički su ga očistili. Godine 1991. u Višegradu je živjelo 63,55 posto Bošnjaka. Godine 2013. u istom gradu živi 9,8 posto Bošnjaka. Iako ih se više vratilo u okolna sela, samo par Bošnjaka se vratilo u grad.
Ratni Višegrad možemo nazvati gradom ženoubica, djecoubica, gradom monstruoznog etničkog čišćenja nesrpskog stanovništva.
To potvrđuje i MKSJ, koji smatra da je Višegrad bio podvrgnut jednoj od „najopsežnijih i najsvirepijih kampanja etničkog čišćenja.“
Srbi koji danas žive u tom gradu nisu samo odgovorni za ono što se činilo, nego i za ono što se i danas čini u njihovo ime.
Istinsko pomirenje dolazi sa odgovornošću. Zato je odgovornost novih generacija još važnija. Da se distanciraju od zločina i lažnih heroja.
Ako ne zbog istine, onda zbog njih samih. Da bi znali šta se dešavalo u njihovoj ulici. Nama da znamo kuda prolazimo i gdje dolazimo.
Autor je lider Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije iz Sarajeva
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
