Susreti kod Ćamilove česme

Savremenik Ćamila Sijarića Faruk Dizdarević je u besjedi koju je održao podsjetio prisutne na to kako mu je Ćamil jednom pripovijedao o svom zavičaju: “Još kao dijete bio sam veoma radoznao”, govorio je Ćamil. “Sve me je interesovalo. Sjećam se kako sam se, još sasvim mali, uveče, na njivi, kada se kupi žito, izdvajao od ostalih i dugo posmatrao plavo večernje nebo po kojemu su nicale prve zvijezde. Volio sam da zalazim u duboke klisure pa da se divim stijenama, čudnim oblicima uklesanim u njih, ogromnom stablu, pećini, vrelu, potoku koji teče sasvim sam kroz divljinu koji, takoreći, ničija noga ne preskače. Takvih prirodnih fenomena Sandžak je krcat. I ne samo takvih. U njemu možete naći tragove svih mogućih epoha i vremena. Mene je neobično interesovao svaki trag prošlosti u Sandžaku, a naročito stari grad Bihor, razne crkve i crkvice, rimski i turski putevi, legende o njima, narodne pjesme, i sve što znači riječ i odgovor na izvjesne životne fenomene. Za mene je, i danas, čitav život jedna jedinstvena misterija čiju sam odgonetku vječito tražio u ostacima prošlosti, ljudima i životu. I sada, kad pišem, ja nemam nikakve druge namjere do da odgonetnem tajnu postojanja stvari, ljudskih odnosa, postupka, želja, i nađem opravdanje za postojanje čovjeka i stvari.“

– Tako je govorio Ćamil, kaže Faruk Dizdarević.

– U mnogim pričama Ćamila Sijarića, čuje se žubor vode, vidi se njeno oticanje, oseća se njeno proticanje. Čuje se žubor života. Isto kao i proticanje vremena, čiji se šum čuje, u smislu i na način kako ga je definisao i artikulisao veliki ruski pjesnik Osim Emiljevič Mandeljštam ili jedan drugi velikan svjetske književnosti Marsel Prust, u svom izgubljenom, pa ponovo nađenom vremenu, kaže knjževnik Miraš Martinović. „I tu negdje čovjek, uvijek prisutan, žedan vode, prolazan u vremenu. S onim vječito egzistencijalnim strahom da može nestati vode, a sa njom života. Voda je za Sijarića simbol življenja“, ističe Martinović.

Ćamil Sijarić, svojim djelom svijetu otvara vrata ovog nekada „zabitog“ njegovog i našeg Bihora čime je potvrdio njegovo vjekovno trajanje i tradiciju, naglasio je jedan od inicijatora osnivanja Biblioteke „Ćamil Sijarić“, u Godijevu dr Asim Dizdarević.

– Ćamil je bio pisac istorije onakve kakava je ova naša, a koju je on spasavao vještinom čuđenja. Vjerovao je da samo čuđenje spašava njegov svijet što je vrlo poučno, puno je bolje čuditi se svome životu nego žaliti za njim, znao je često da kaže Ćamil, istakao je Dizdarević.

Predsjednik Organizacionog odbora festivala „Zavičajne staze 2013“ Mirsad Rastoder saopštio je dobitnike na ovogodišnjem Festivalu priče inspirisane Bihorom. Prvu nagradu žiri u sastavu: predsjednik Safet Sijarić, članovi Ognjen Spahić i Faiz Softić, dodijelio je Stamenu Milovanoviću iz Niša za priču „Todor Željkin“, drugonagrađeni je Abid Jarić, autor priče “ Pismo“ dok je treća nagrada pripala Mehmedu Đedoviću iz Kalesije za priču „Bilo dijete sad ga više nema“. Dvije specijalne nagrade za autentično pripovijedanje dodijeljene su Seadu Rambedoviću i Šemsudinu Hadroviću.

Promovisana knjiga Refika Ličine

U okviru Festivala kratke priče “Zavičajne staze 2013.” u Trpezima kod Berana je promovisana knjiga kratkih priča “Strah od behara” autora Refika Ličine, koji je rođen u ovom mjestu, a živi u Švedskoj. O knjizi su govorili književnik i književni kritičar Bogić Rakočević iz Podgorice i književnik Šaban Šarenkapić iz Novog Pazara.

– Strah od behara je najživlji mogući način govora o našim svjetovima, onima koji su prošli i onima koji će doći kad jednom više ne bude nas, i možda više ne bude ni važno gdje smo bili rođeni i gdje smo živjeli, istakao je Rakočević. Autor je naglasio da će ova knjiga uskoro biti štampana i na švedskom jeziku.